Što povezuje 40-godišnjeg Švicarca, 44-godišnjeg Finca i 49-godišnjeg Japanca, ako sva trojica vole skakati na skijama i uzbuđuje ih natjecanje s poletarcima koji bi im svi odreda mogli biti djeca? Odgovor je, naravno, opsesija.
Sudionici ove male vinjete zovu se Simon Ammann, Janne Ahonen i Noriaki Kasai, ikone skijaških skokova koji u petom desetljeću života dokazuju da spuštanje u snježni bezdan nije nužno povezano s godinom proizvodnje. Svi su na početku 2022. godine, dakle 10, 15 ili 20 godina nakon što im je na službenoj deklaraciji istekao rok trajanja, odjenuli aerodinamične dresove, metalnim iglama pričvrstili pancerice, i pustili se sa zaletišta. Jer skakati se mora.
Najzvučnije je odjeknuo povratak Jannea Ahonena, ikone Svjetskog kupa i rekordera Turneje četiri skakaonice (pet ukupnih pobjeda), koji je na pragu 45. rođendana osvojio broncu na nacionalnom prvenstvu Finske. Već i sama najava da će se "kraljevski orao" vratiti, izazvala je prije nekoliko tjedana opću pomutnju u Finskoj, a kad je u nedjelju skokovima od 110 i 116 metara stigao do trećeg mjesta, priča je dobila senzacionalni prizvuk.
- Zadovoljan sam, baš je dobar osjećaj. Predstava je uspjela. Idućih nekoliko dana nema potrebe za stresovima - široko se smijao Ahonen ispod svoje "domaće" skakaonice u Lahtiju.
Osvajač Svjetskog kupa iz 2004. i 2005. u neugodnu je poziciju doveo 20-godišnjeg sina Micu, koji je skočio za tatine pojmove skromnih 90 i 103 metara. Ipak, priča neće dobiti spektakularan nastavak.
- Idem na Olimpijske igre u Peking, ali bez brige, samo kao TV-komentator - namignuo je novinaru, uz dodatak da se vratio "iz čiste zabave".
Samo je htio dečkima pokazati kako se to radi.
Baš kao i besmrtni samuraj Noriaki Kasai, koji je prije tri dana u Sapporu na lokalnom HTB kupu osvojio treće mjesto. I to kako: ostvario je najduži skok dana, 143 metra u prvoj seriji, majstorski iskoristivši pomoć vjetra.
Iako će u lipnju otpuhati 50 svjećica na torti, mirovina mu nije ni na kraj pameti. Na žalost ljubitelja skokova, za Olimpijske igre u Pekingu, kojima se toliko veselio, nije se uspio kvalificirati, ali nepoderivi Noriaki već je počeo sanjati o Milanu i Cortini 2026.
- Nemam namjeru prestati. Puno me ljudi podržava i osjećam se dužan uzvratiti im na tome. Malo sam jači nego prošle sezone, a osjećam da mogu biti još i bolji. Nigdje mi se ne žuri, polako se želim vratiti na vrh - kaže Japanac, koji je u Svjetskom kupu debitirao 1988. godine, baš u Sapporu, gdje je tada pobijedio pokojni Matti Nykänen.
Postalo je već uobičajeno da si Kasai postavlja lude dugoročne planove, pa je tako u prosincu izjavio da će "vjerojatno skakati do 60. rođendana".
- Uvjeravam vas da mi strpljenja ne nedostaje. Ako sve bude išlo dobro, prvo ću se vratiti u Kontinentalni kup. Gdje god me pošalju, želim se natjecati bez gunđanja.
Simon Ammann najmlađi je u ovom tercetu pterosaura, i jedini kojega još uvijek iz vikenda u vikend pratimo na postajama Svjetskog kupa. Četverostruki olimpijski pobjednik (po dva zlata u Salt Lake Cityju 2002. i Vancouveru 2010.), kojemu su svojedobno prišili nadimak "Harry Potter", bio je 13. u Oberstdorfu, na prvoj postaji novogodišnje Turneje. Ljetos je, pak, na Svjetskom kupu u Courchevelu stajao i na postolju.
Dobrim rezultatima izborio se i za mjesto u olimpijskoj reprezentaciji, no Peking će mu gotovo sigurno biti posljednje Igre, što je prava šteta, jer teško se sjetiti skakača koji tako srčano slave savršeni telemark kao Ammann. Uvijek motiviran, dječački nasmijan i elegantan u zraku.
- Naravno da više nisam favorit, ali još uvijek se trudim ostvariti ono što želim. Borbenost i sportski duh, to su stvari koje odlikuju sportaša i koje su mi važne. Sve do kraja, kad god on dođe - rekao je početkom godine "Simi", priznavši da razmišlja o oproštaju kad završi sezona.
Dok je još tu, uživamo u njegovoj strastvenosti. I spremno nudimo okladu da će se i Ammann, poput Kasaija i Ahonena, za koju godinu pojaviti na nekom natjecanju u Engelbergu i posramiti nadobudne tinejdžere. Svaka čast Kobayashiju, Geigeru i Granerudu, ali ima nešto što metri ne mogu izmjeriti, ni suci ocijeniti. Zove se nostalgija.