Goya. Francisco Goya, jedan je od najvećih španjolskih slikara svih vremena. Po mnogočemu je revolucionizirao europsko slikarstvo svog doba (konac 18. i početak 19. stoljeća). I mi Hrvati imamo svog "Goyu". U redu, ne piše se baš isto i nećemo baš pretjerivati s revolucionariziranjem epohe u kojoj živi, ali baš Gojo, Borna Gojo je minulih tjedan-dva u Torinu odnosno Madridu, reketom po terenu "narisao" neke osobite poteze. Kist u obliku reketa je povlačio crte koje su ovu naciju zadivile i začudile. Oboje u istom. Počev od činjenice, priznali li to javno ili ne, ali tko je "jučer" još znao za Borna Goju? Ajd', onako iskreno!? Malo, jako malo. I onda, mi kakvi već jesmo kao nacija, brzo popaljivi, odmah ga prozvasmo junakom "junakom nacije".
- Ma dajte, kakav junak! Ništa, samo sam igrao tenis.
Ovaj nam se lik svidio već nakon ove dvije rečenice koju smo izdvojili kao odgovor na jedno od pitanja kolegice s jedne od nacionalnih televizija. No, jedno ipak mi moramo priupitati. U Madridu smo u toliko navrata s tribina čuli skandiranje vašeg imena i prezimena. Pa, na to mislimo da niste baš naviknuli...
- Čak i nije prvi put. Igrao sam 2019., isto u Madridu, i bilo je jednako. Postoji naime ta skupina navijača koja nas uvijek i svuda prati, stvarno glasno navijaju, odlično bodre. Puno im hvala na tomu. A naravno da se osjećam super kada čujem skandiranje imena, kao i navijanje za svakog od nas. To nas "gura" sve zajedno.
Uoči polufinala sa Srbijom, njihov bivši dugogodišnji izbornik, Bogdan Obradović je dosta podcjenjivački govorio o cijeloj hrvatskoj reprezentaciji. U stilu "par im je super, ali Čilić više nije 'taj', on je poluraspadnut, kao da je to neki drugi lik koji nosi njegovo ime i prezime, a druga dvojica u singlu su smiješni". Tako je govorio Obradović. Je li to doprlo do vas i motiviralo vaš još malo više?
- Vidjeli smo tu izjavu, ali tek poslije meča sa Srbijom. Mislim... uvijek imate pojedince koji pokušavaju nekako napraviti nešto od tog meča više nego što to je, ali mi smo svi momci koji se međusobno jako dobro poznajemo, poštujemo se, prijatelji smo, tako da me izjave tog lika uopće ne zanimaju.
Svjetski, ozbiljni mediji su zato prije finala napominjali, u prvi plan glede igre naše reprezentacije, stavljali kolektiv, snagu duha čak i ispred pojedinačne kvalitete. Je li to točno?
- To stoji jer gledajte, pa svi smo svjesni i vidjeli smo brojeve našeg rankinga prije turnira. Marin je 30., ja sam 280-ti, Nino je 250 dok jedni Rusi imaju četvoricu igrača u prvih 29. Naravno da smo tako gledano išli tamo kao autsajderi, ali ja sam uvijek kada bi igrao za reprezentaciju vjerovao da mogu dobiti, da mogu donijeti taj jedan bod. Bez obzira tko je s druge strane. Isto je bilo i u finalu protiv Rubljova koji je peti na svijetu. Opet sam bio blizu, samo se nažalost nije "okrenulo", ali uvijek vjerujem da mogu dobiti. Možda ja jedini nisam očito toliko iznenađen da smo došli toliko daleko. Ja nisam iznenađen.
Tu bi se nadovezali jer Borna Gojo je za mnoge iznenađenje, nepoznanica, ali sami sada velite da vam samopouzdanja uopće nije nedostajalo i da vas taj trenutačno nizak ranking "nije dirao". Jeste li znali da imate taj potencijal?
- Sve su to vrhunski igrači, nijanse tu uvijek odlučuju, par poena u meču. Nitko ne može biti siguran pa unaprijed govori "ja ću dobiti ili neću dobiti". Samo znam za sebe da sa svima mogu igrati i sigurno da mogu pobijediti. Nisam vidio nikakav razlog zašto ne bi bilo tako, osim rankinga. Razumijem da ljudi koji ne prate tenis pozorno ne mogu ni znati tko što i koliko može. Ja bi isto prvi zaključio temeljem brojki da "ovaj veze nema, kako će dobiti nekog tko je primjerice 30-ti". Međutim, ja poznajem sebe i znam što mogu kada igram i drago mi je što sam to pokazao, te je to rezultiralo i pobjedama.
Može li ovo biti onda i prijelomnica za vašu pojedinačnu karijeru?
- Naravno, ovo daje jako puno samopouzdanja, drugi smo na svijetu. Velik je tjedan iza nas, osobno sam pobijedio velike igrače i to sve daje neki podstrek za daljnji rad, razvoj i da će ići kako treba.
Što velite o Davis kupu, odnosno ovakvom sustavu natjecanja koje je osmislio jedan stoper nogometaša Barcelone s nekoliko svojih partnera?
- Nisam nikada igrao u starom sustavu, pa mi je teže malo uspoređivati. Naravno da je šteta što nema više domaćinstava, ali opet jako je teško bilo igrati Davis kup ranije jer je bilo dosta termina tijekom godine. Ovo je sad sve u jednom terminu, praktički se svodi na jedan turnir. Uzima manje vremena svim tenisačima.
Zato definitivno Davis kup, kakav god bio, u kojem god sustavu i po kojoj god formuli, nama Hrvatima paše. U pet godina tri finala.
- Mi svi najbolje igramo kada nastupamo za našu državu. To je tako. Doista su ovo nevjerojatni rezultati kada vi pogledate da mi nemamo nikakve uvjete u Hrvatskoj za ikakav, baš ikakav napredak ili razvoj. Ljudi ne mogu ni shvatiti koliko je onda ovakvo što čudo. Tenis je treći najpopularniji sport na svijetu, a mi smo u njemu drugi. To treba poštovati, stvarno.
Borna je začeo nešto što valja apostrofirati, a posebno sada u trenucima veselja i kada se jasno (bilo je tako i jučer), različiti političari, ministri, izaslanici i gradonačelnici dođu naslikavati, pa čak i nešto govoriti na dočecima sportaša. Iako svi oni nisu za sport učinili... ništa! Konkretno, tenis! U ovoj državi, u jednom Osijeku, Splitu iz kojeg je Gojo, u Rijeci, a da ne idemo dalje nema teniske dvorane.
- Što reći, imate u Splitu klub na Firulama koji je dao 4 Top 10 igrača i oni nemaju natkriveni beton. Što ćemo dalje? Jel' ja sad išta trebam dalje komentirati na tu temu. U Splitu uvjeta za tenis nema! Zato svi momci koji žele nešto napraviti u tenisu, a iz Splita su, moraju se kad-tad preseliti u Zagreb. Meni je drago da dođu političari i obećavaju nešto, sve je to super, ali volio bih da se od toga stvarno jednom nešto i napravi. Pa, ako već nismo mi imali, pa i moja generacija, da djeca koja dolaze, imaju potencijala, talenta, da dobiju... pa, ne mora čak biti ni jednako kao ostali vrhunski u svijetu, ali dajte im da barem imaju šanse "potući" se s igračima jačih nacija.
Je, je, sad će to riješiti Zakon o sportu. Aha... Kako onda mi uopće iznjedrimo u svakoj generaciji, evo recimo tenisa, jednog-dva ili pet ovakvih igrača, vrhunskih sportaša?
- Stvarno ne znam.
Je li vama Amerika pomogla, ondje ste studirali?
- Naravno, to prvenstveno. Jako puno, ali ne znam kako mi zapravo uspijevamo, To je sve pojedinačna kvaliteta, talent. Sustava tu nema. Mi nemamo sustav, ne postoji. Sve dok se ovakvi rezultati događaju, mi zavaravamo sami sebe. Svi mislimo "sve je super", ali nije. Stvarno se nadam da će se nešto pokrenuti uskoro - za kraj će Borna Gojo.
Pridružujemo se nadi, jedino što se mi tomu nadamo dulje nego Borna ima godina, tako da već lagano nadu gubimo. Od politike, lokalne i državne za pomoć sportu, teško da će biti koristi. Ne u Hrvatskoj. Međutim, pustimo taj tračak gorčine. Nije vrijeme, ni mjesto za prolijevati, već slaviti ove sjajne momke koji su iz ničega i bez pomoći države, igdje i ikada, napravili i rade čudo. Tako i naš teniski Goya, Borna Gojo. Usput, dečko za kojeg su nas upozorili da je "težak na riječima i izjavama", a čak ga i kolege u reprezentaciji zafrkavaju da s nikim ne priča. Ne znamo je li to istina ili samo neka njihova interna zafrkancija, ali iz druženja na prosinačko hladnom Jelačićevom placu s ovim sjajnim, mladim i uspješnim sportašem, stekli smo sasvim drugi dojam. Velimo vam - naš teniski Goya.