More, masline, razni sveci, narodni običaji, čežnja za domom i uspomene na drage ljude i događaje iz prošlosti najčešći su motivi koji se pojavljuju u umjetničkim radovima jedne tople i simpatične žene. Ivanka Biluš - Gagić iz Kaštel Štafilića ima 77 godina, cijeli život slika i piše poeziju no do prije par godina nitko nije znao kakav umjetnički talent ima.
Kako kaže Ivanka, kad joj je u životu teško ili ju nešto tišti, ona uzme papir i olovku te zapiše svoje osjećaje. Njezino je stvaralaštvo odraz onog što je proživjela i ljudi koje je susretala na tom putu stoga ističe da je kako bi se najbolje doživjela njezina umjetnost prvo potrebno razumjeti njezin život.
„Moji roditelji potječu iz siromašnog sela Opor-Botići, u obitelji ih je bilo jako puno pa su se odlučili preseliti u podnožje kaštelanskog brda. Uskoro su se rodila moja dva brata, ali započeo je drugi svjetski rat i tamo su uspostavljeni talijanski logori. Pri kraju rata talijanska vojska je po naredbi morala zapaliti kuću u kojoj je stanovala moja obitelj, a oni su se preselili u Kaštel Štafilić.“, prisjeća se Ivanka priče koju joj je nekada ispričala majka.
Kako kaže tu joj se rodio još jedan brat i na kraju ona kao najmlađe dijete u obitelji. U to se vrijeme smatralo da djevojkama nije potrebno veliko školovanje jer će se rano udati pa je Ivanka pohađala trgovačku školu u Splitu te radila u trgovini gdje je upoznala brojne ljude i susrela se s brojnim starim običajima.
„U meni su uvijek buktale neke ideje, nešto sam u sebi tražila, a nisam ni sama znala što. Nisam sebe nikako nalazila ovdje u Kaštelima. Jedan moj brat je otišao u Australiju, a mlađi je brat bio gimnazijalac i jako dobar učenik koji je želio avanturu. Tada je to bilo lako, nisi imao putovnicu pa si granicu prolazio pješke“, prisjeća se nasmijana Ivanka.
Mlađi je brat završio u katoličkom školskom internatu ‘‘Don Bosco‘‘ u Belgiji gdje se na kraju i zaposlio. Ivanka je ostala u Kaštelima, a želja da otputuje negdje svakim je danom sve više rasla. Kad joj se brat oženio Francuskinjom pružila joj se prilika da konačno ostvari svoj san.
„Kada su se oni zaručili ja sam sjela na vlak i došla do njih, danas se čudim samoj sebi da sam se na to odvažila“, prepričava Ivanka svoje prvo veliko putovanje.
Još je nekoliko puta posjetila brata, a kad je upoznala bračni par koji je živio u iznajmljenoj sobi njezinih roditelja sinula joj je ideja za ostvarenje vlastite avanture.
„Žena mi je rekla kako je ona Njemica, koja je u Parizu učila jezik i upoznala muža. Meni je tad palo na pamet da bi i ja mogla pokušati nešto slično tome. Ta Njemica me je pozvala da doputujem u Pariz. Brat je u međuvremenu dobio dijete i zvao me da dođem. Radila sam u trgovini i uzela duži godišnji odmor“, rekla je Ivanka.
„Tad sam imala 22 godine i sjećam se da sam u dnevnik zapisala kako se najvjerojatnije neću vratiti. U Parizu me ugostila obitelj od one Njemice“, nadodala je pokazujući svoj stari dnevnik kojeg je pisala u Francuskoj.
Zaposlila se kao dadilja i starateljica za bogate francuske obitelji i kako kaže primala je plaču koja joj je bila dovoljna za školu francuskog jezika i ostale potrebe.
„Prvi mi je posao bio kod jedne gospođe koja je živjela sama, ona je bila ljubazna i korektna“, prisjeća se Ivanka te nadodaje kako je potražila drugi posao jer joj je s gospođom nedostajalo konverzacije, a željela je naučiti jezik. Na kraju je bilo potrebno da ta gospođa izda potvrdu da je Ivanka bila dobra radnica.
Uskoro se zaposlila kao dadilja jednoj djevojčici čiji je otac bio direktor banaka u Parizu. Često ju je čudio životni stil tih bogatih francuskih Židova, a radila je i kod još jedne, treće, obitelji. Za vrijeme svog života u gradu doživjela je brojne zanimljive situacije kojih se i danas rado prisjeća uz širok osmijeh.
„Kad sam došla kod prve gospođe, upitala me na francuskom znam li kuhati, odgovorila sam joj da znam. Kupile smo dva bifteka koja sam ja ispekla onako kako ih mi pripremamo. Ona ulazi u kuhinju i počne zapomagati: „Majko mila! Izgorila si mi meso, a rekla si da znaš kuhati. Inače Francuzi vole jesti polusirov biftek. Sva sreća pa sam kupila dva i nije ostala bez ručka“, ispričala je Ivanka okružena svojim uspomenama i fotografijama iz Pariza.
Premda se neprestano trudila i učila nekad joj je jezik predstavljao problem.
„Gospođa me jednom prigodom poslala u mesnicu po dva komada jetrica, ali je napomenula da kažem kako je to meso za malu bebu kako mi ne bi dali žilave komade. Kad su me pitali koliko beba ima mjeseci odgovorila sam 76 godina na što su svi prodavači prasnuli u smijeh“, opisala je Ivanka.
U Parizu je upoznala brojne prijatelje, a u posebnom su joj sjećanju jedna Slovenka i Makedonka. Kako kaže inače prakticira vjeru, a u Francuskoj je pronašla katoličku crkvu gdje se svake nedjelje u 12 sati održavala misa na hrvatskom jeziku i ona je tamo pjevala u crkvenom zboru. Nakon mise su se okupljali naši ljudi koji su joj također često bili inspiracija za pjesme koje je pisala.
„Nisam puno izlazila noću, uzela bi svoj dnevnik i pisala. Polako me počela hvatati nostalgija za domom pa su tad nastale mnoge pjesme kao što je npr. „Prolazak“ i „Ne ostavljaj svoj kraj“. Inspiraciju sam pronalazila u stvarnosti, vozila bi se metroom i vidjela sređene gospođe i njihove pomoćnice koje sve imaju, a metar dalje bi slijepi starac svirao harmoniku i prosio pa bi me to dirnulo“, opisala je Ivanka svoju poeziju nastalu u Francuskoj.
Kako kaže svako je njezino djelo odraz njezinih osjećaja u tom trenutku, a uz pisanje je i slikala.
„Moj brat je slikao, radio je s uljem i kad sam išla kod njega u posjetu tamo sam se i ja okušala u toj umjetnosti, a pisala sam u Parizu u svojoj sobi. Kad te nešto tišti i onda to napišeš na papir to ti pomogne“, podijelila je Ivanka.
Završila je četvrti stupanj škole za jezike i odlučila se zaposliti, ali ovaj put ne kao studentica. Radila je u robnoj kući u Lilleu, a živjela je kod brata. Kako kaže zakoni su tamo puno stroži, ali poslodavci su pošteni. Ivanka je nakon nekog vremena ispunila svoju želju za avanturom, naučila Francuski i zaželjela se rodnog doma pa se vratila kući.
„Kad sam se vratila dočekao me budući muž, koji je prije toga šest godina živio u Nici. Oženili smo se i dobili djecu, ali često smo putovali u Francusku“, ispričala je Ivanka koja ističe da još ima prijatelje Francuze s kojima se i danas druži.
Nakon povratka posvetila se svojoj obitelji, ali nije zaboravila na svoju umjetnost za koju je tada još uvijek znalo jako malo ljudi. Upoznala je jednu gospođu umjetnicu koja joj je bila mentorica i pomogla joj svladati određene tehnike slikanja, a bilježnicu u koju je nekad upisivala njezine upute vezane uz teoriju boja i još puno sitnica i dan danas čuva kao uspomenu. Slikanje pastelnim bojama naučila ju je umjetnica Monique Minni koja je kod nje ljetovala i postala joj je velika prijateljica.
„Kad sam se vratila u Kaštela, prvo sam uzela tempere, tada su mi one samo bile dostupne i naslikala sam šest ili sedam slika kojima sam ukrasila kuću nakon što sam se udala. Kasnije sam sve više i više slikala“, priznaje Ivanka.
Kako kaže nikada nije posebno učila slikati nego je jednostavno rođena s tim darom i u svojoj se umjetnosti vodi vlastitim osjećajima i doživljajima. Jedno je vrijeme po povratku u Kaštela radila u trgovini, zatim do mirovine u duty free shopu, a noću je slikala.
„Kad bi se vratila s posla i bila najumornija slikala bi do ponoći i imala sam osjećaj kao da lebdim koliko me to ispunjavalo, međutim moja su djeca bila zauzeta svojim životima pa umjetnosti nisu pridodavali veliku pažnju“, pojasnila je.
Kako je sada malo starija i obitelj joj se povećala vremena za slikanje ima, ali ne tako puno.
„Najdraže mi je slikati pastelom jer mogu u kuhinji uz kuhanje i malo-pomalo raditi na slici. Dugo sam radila s temperama i akrilom, ali za to treba puno više vremena“ objasnila je Ivanka te dodala da slika toliko dugo dok ne bude određenom slikom zadovoljna.
Skromna Ivanka uživa u samom kreativnom procesu stvaranja umjetnosti.
„Inspiraciju pronalazim svugdje, jednom sam bila malo bolesna pa nisam mogla ići na misu, a pjevam u crkvenom zboru i otada sam počela slikati sakralne motive. To slikam pastelnim bojama koje sam dobila iz Francuske“, podijelila je.
Cijeli je život provela slikajući i pišući, imala je 70 godina, a nitko zapravo nije znao za talent koji ona posjeduje. Nekad je slikala i s ciklom i kavom. Kako kaže najveća joj je podrška njezin unuk Ivan Milan koji je prvi prepoznao nešto više iza njezinih pjesama i slika te ju potakao da ih izloži i pokaže javnosti.
„Učlanjena sam u udrugu umirovljenika i 2017. godine sam u toj udruzi za dan grada Kaštela izložila neke svoje slike. Tada su se ljudi iznenadili jer mnogi nisu znali da slikam“, podijelila je Ivanka.
Prilog o tome bio je i na lokalnoj televiziji i u jednoj radijskoj emisiji. Novinarki je otkrila kako također, piše i poeziju te je u eteru pročitala neke njezine pjesme koje su se kasnije vrtjele i na samom radiju.
„To me potaklo da još više pišem i stvaram. Jednog dana sam nazvala udrugu Emanuel Vidović i oni su me pozvali da im donesem pokazati neke od svojih slika nakon čega sam postala i članica udruge što mi je dalo dodatan vjetar u leđa i bilo mi poticaj“, ispričala je Ivanka okružena brošurama raznih izložbi na kojima je do sad sudjelovala.
„Baka mi je uvijek pokazivala svoje pjesme i ja sam ih rado čitao, prepoznao sam njihovu kvalitetu i smatrao sam da ima dovoljno pjesama da se od toga napravi zbirka poezije. Okupili smo prijatelje, vjeroučitelja Maria Žuvelu i učiteljicu Anitu Pajčić koji su nam poklonili svoje vrijeme i pomogli ostvariti naš plan koji smo sami financirali“, podijelio je Ivan.
Kako kaže zbirku poezije su pripremali oko pola godine, a za to nitko nije znao. Ispričao je kako su, također samostalno, organizirali i veliku promociju knjige koja je bila privatna jer je tada vladala korona, a prostoriju su ukrasili Ivankinim slikama.
„Pjesme su poredane kronološki i prate bakin život od njezinog djetinjstva do danas. Uz svaku pjesmu nalazi se i slika koju je baka naslikala“, završio je Ivan.
Pohvale su stizale sa svih strana, brojni su joj se ljudi javljali i isticali kako su dio sebe pronašli u njezinim pjesmama.
„Nakon toga smo slali slike na razne natječaje koje organizira grad i dobili za to brojne pohvalnice. To sve nam je dalo dodatni vjetar u leđa pa smo osmislili predstavu koja se temeljila na mojim kratkim pričicama“, objasnila je Ivanka.
Tako je nastala književno glazbena večer „Stazama života“ i prva predstava „Bolesni zub“, a sve su sami organizirali uz pomoć prijatelja. Mještani su bili oduševljeni talentom za kojeg nisu znali da Ivanka ima te željno iščekuju nastavak.
Premda su susjedi i prijatelji tek nedavno doznali za dar koji posjeduje Ivanka i njezin Ivan već marljivo rade na drugoj knjizi koja će govoriti o ljudima i običajima u Kaštelima kako se ne bi zaboravili.
„Mladima bi poručila da idu svugdje i koliko god mogu više, ali samo neka se na kraju vrate u svoju domovinu makar im život ovdje bio i malo teži“, završila je radosno Ivanka koja je pravi pokazatelj toga da se isplati trčati za svojim snovima i da ni za što nikada nije kasno.