Dylanovo poniranje u prošlost folk, blues i pop glazbe nije od jučer. Tako je i započeo karijeru jer njegov debi “Bob Dylan” (1962.) bio je sačinjen uglavnom od obrada tradicionalnih i tuđih folk i blues pjesama.
Kako je stariji i kako je ta prošlost sve udaljenija od današnjih vremena, tako nam se čini da Dylan u istu ponire sve dublje i dublje. To poniranje uglavnom se svodilo na restauraciju i svojevrsno iščašivanje arhivskih žanrova američke popularne glazbe koji su prethodili postanku rock & rolla, kao na briljantnim albumima iz 21. stoljeća, ali i u izuzetno zanimljivim, gotovo muzikološki posloženim radijskim emisijama “Theme Time Radio Hour”.
Plačljive violine
Obradama se pak Dylan, izuzmemo li božićni album “Christmas In The Heart”, nije bavio još od albuma “Good As I Been To You” (1992.) i “World Gone Wrong” (1993.) na kojima su dominirale obrade starih folk i blues skladbi, odnosno “Dylan” (1973.). Sada je Dylan u “optjecaj” pustio obradu skladbe “Full Moon And Empty Arms” iz pera Buddyja Kaye i Teda Mossmana. Napisana je daleke 1945. godine, a godinu dana kasnije objavljena je kao singl Franka Sinatre. Posrijedi je tipičan šlager tog vremena s plačljivim violinama iza Sinatrina glasa koji u to doba još nije sazrio kao na albumima za Capitol Records (od 1954. godine nadalje). Navodno je skladba inspirirana Rahmanjinovim Drugim klavirskim koncertom.
Vuk samotnjak
Dylan je svoju verziju “Full Moon And Empty Arms” postavio bitno drugačije. Ulogu gudača preuzela je pedal-steel gitara, a Dylan je pjeva tronutije, supijanije i ne toliko “po špagi” kao Sinatra, što je i razumljivo jer ogromna je razlika između njih. Sinatru se opravdano slavilo kao najvećeg i najboljeg pjevača 20. stoljeća. Za Dylana se često pisalo da mekeće poput jarca ili grglja poput ugljena u probušenoj kanti. Prvenstveno ga se slavilo kao kantautora, no način na koji je obradio “Full Moon And Empty Arms” savršen je i zbog toga što Dylan nije easy listening pjevač, nego od tog pojma udaljen koliko i Tom Waits od Michaela Bublea. Dylanova verzija spomenute pjesme još je emotivnija od Sinatrine, a i bitno je drugačija “pozicija” iz koje su je otpjevali. 1945. godine Sinatra je bio mlada pop-zvijezda u čijoj su orbiti kružile tisuće i tisuće obožavateljica. Godine 2014. Dylan je stari folk-rock kantautor i vuk samotnjak.
Golica pažnju
Srećom, interes za njime nije opao. Dapače, posljednjih se petnaestak godina revitalizirao i ponovo izmislio sebe da bi postao jedan od tri najstarija osvajača prvog mjesta Billboardove ljestvice najprodavanijih albuma. Svaki njegov potez i u 21. stoljeću golica pažnju javnosti pa tako i ova nostalgična, sjetna i tronuta obrada pjesme iz opusa Franka Sinatre kojom Dylan na službenoj web stranici bobdylan.com najavljuje novi album vjerojatnog naziva “Shadows In The Night”. S obzirom na ovu obradu nameće se pitanje sprema li nam Dylan album obrada (pra)starih pjesama ili je “Full Moon And Empty Arms” najava njegovih, slično koncipiranih autorskih skladbi? Hoće li nakon uloge folk i blues lutalice Dylana u poznoj dobi odigrati i ulogu “pjevača šlagera”? Ili je ovo “teaser” koji nema mnogo veze s osnovnom tematskom i glazbenom potkom najavljenog albuma? Ah, vrag će ga znati s tim starim jarcem, no jedno je sigurno. Njegova verzija “Full Moon And Empty Arms” zvuči kao da je Dylan najusamljeniji čovjek na svijetu koji se “zatočen” u nekoj hotelskoj sobi na “Never Ending” turneji sjetio neke stare ljubavi. S prozora vidi da je mjesec pun, muči ga nesanica, u njegovu zagrljaju nema nikoga, a po glavi mu se samo vrte pjesme iz daleke prošlosti.