Moj je fokus uvijek bio na onome što radimo danas, odnosno kako se ono što radimo danas može reflektirati na sutra. Da ovog trena zatvorim butigu, ne bih žalio za onim što sam učinio, nego za onim što nisam ubuduće stigao”, tvrdi Dubravko Ivaniš, što se može uzeti i kao moto prvog čovjeka grupe Pips, Chips & Videoclips koja će kao jedna od glavnih zvijezda koncem studenog nastupiti na Pozitivnom koncertu u Domu sportova.
Pipsi su prošle godine u Maloj dvorani Doma sportova održali veliki samostalni koncert, a o tome kako vidi taj pothvat s određenim vremenskim odmakom Ivaniš kaže:
- Zaista, bio je sjajan osjećaj vratiti se na ‘mjesto zločina’ nakon punih 16 godina - svih tih godina koje smo, barem sudeći prema medijima, proveli ‘živi zakopani’, podcijenjeni, prožvakani i ispljunuti. Tako valjda treba biti, veliki bend mora proći sve te faze. Zagreb je u međuvremenu postao i pristao biti vukojebina, tako da je naša rasprodana Mala dvorana Doma sportova pobjeda građanstva i građanskog, a ne hypea i ne znam kakve trenutačne popularnosti.
Koliko te i po terminu i po line-upu Pozitivan koncert podsjeća na nekadašnje Fiju briju koncerte u Domu sportova?
- Terminski je zaista asocijativna prilika i tu je usporedbama kraj. Pipsi su se onomad na Fiju briju još profilirali, kao i Jinxi, kao Kojoti, Hladno pivo, Majke… Danas je na Pozitivcu line-up isključivo profiliranih, nema prostora za rizik, što je shvatljivo. Da ne govorimo o tome kako smo svi mi sredinom devedesetih bili jaka opozicija, sada o takvom statusu možemo samo sanjati. Ne prepoznajem kojoj bismo to poziciji mi trebali biti oponenti. Često se zapitam što bi to u ova vremena zaista značilo biti alternativan, naime, alternativa - kome ili čemu?!
Smatraš li da je, nazovimo je tako, Fiju briju generacija 90-ih ustoličila to zagrebačko urbano stanje duha koje se kroz ovaj i slične oblike manifestira i dandanas kad je scena u pitanju?
- Ne koristim termin “urbano”, isprao se od prečeste uporabe. Radije se pozivam na građansko i građanstvo, što implicira čitav niz osviještenosti koje dobivaš odgojem i kontinuiranim školovanjem. U tom smislu nemoguće je podariti Fiju briju ili bilo kakvim “kancamanca” predstavama toliku važnost. Plemenito je tragati za kontinuitetom, no ovo je prije svega carstvo diskontinuiteta. Mada, nesporno su fijubrijačine bile dijelom građanske provenijencije. Mislim, rock’n’roll… pa on već više od 20 godina nema dodirnih točaka s radničkom klasom jer je radnička klasa u međuvremenu nestala ili je bitno redefinirana od onih postavki kakve znamo iz sedamdesetih i osamdesetih. Rock’n’roll je ipak građanska spika i zato je pometen. Sustav preventivno satre sve ono što može satrati njega.
Album “Walt” nedvojbeno je polučio uspjeh i kod kritike i kod publike. Koliko je to opterećenje za daljnje korake, ako se izuzme “Akustični Walt” koje se pojavio godinu dana kasnije?
- Mi, hvalabogu, nismo navikli biti široko prepoznati, nekmoli komercijalno relevantni, stoga ni ucjena relativnog uspjeha nije prevelika. Radim, drljam svakodnevno i svakom drljotinom sve sam dalji od “Walta” i njegova eha. Opterećen sam novim songovima, stari su ionako za “ajnc, cvaj, draj” na koncertima. Realno, mi smo stari bend, uskoro nam je 25 godina i mogu reći da u prokleto nesigurnom biznisu imamo zajamčenu sigurno nesigurnu poziciju. Volio bih, jer sam konstruktivist, da mogu nešto anticipirati, izračunati unaprijed, osigurati nas… ali srećom ne mogu, samo se trudimo da nas kaos baš ne pojede za doručak.
Kako gledate na situaciju u kojoj je diskografija postala gotovo promotivna djelatnost za glazbenike i kad se sve vratilo na politiku singla, odakle je sve i počelo sredinom 20. stoljeća?
- Diskografija se gotovo u potpunosti orijentirala na tržište, odnosno prodaju prava tzv. digitala jer s fizičkim nosačima već dugo nema kruha. Nikad se nisam rukovodio pravilima biznisa jer ono što radimo ne pretendira biti biznisom. Pišući pjesme, za svaku u prvo vrijeme mislim da je ziher singl, s vremenom se uspostavi da to nije tako jer singl je isključivo ukus publike i mogu si ja misliti što hoću. Znaš, u praksi najveći dio vremena provodim u nekom svom svijetu, gdje postoji samo ono što radim. Tek na kraju svih krajeva kad pjesme završe u gladijatorskoj multimedijskoj areni i vidljivost im ovisi o milijun faktora na koje ne možemo utjecati, tek tada sam suočen s realnim kontekstom, suočen sam s tim kako one klapaju u svijet Mire i Pere koji isto doma imaju pjesme i za njih misle da su najbolje u svemiru.
Oko streaming servisa također se lome koplja u smislu da su glazbenici u ovoj fazi izigrani. Larry Mullen Jr. iz U2 prije nekoliko je dana izjavio kako će streaming servisi definitivno morati početi plaćati veće postotke, Noel Gallagher ih prezire jer u toj situaciji više nitko nema svoju fonoteku. Kakvo je tvoje mišljenje po pitanju makro i mikro sredine?
- Pokušavam se ušivati u kožu gospode iz U2 i Gallagherovu, silno se trudim, ali ne uspijeva mi. Ne uspijeva mi jer živim u zemlji u kojoj iTunes store za nas domicilne muzičare i dalje nije aktualan, nema dogovora s nadležnima, dakle nema ni bilo kakve love. Mi smo se ugurali na neke od servisa zahvaljujući dragim prijateljima, naime, mi smo praktički sami sebi diskograf, a kako ne baratamo katalogom od više stotina izdanja, tako nemamo ni dobru pregovaračku poziciju sa spomenutim servisima. Kapne neka lova za trzalice na kraju godine.
Kakav je, primjerice, bio osjećaj kad ste svojedobno cijelu diskografiju Pipsa objavili na USB sticku? Ushit zbog premoći tehnologije ili pomalo razočaravajuće jer se sve svelo na golu informaciju zapakiranu na mikroformatu?
- Taj uesbeić je prvenstveno bio način kako relativno jednostavno u jednom potezu podsjetiti na poneka teško dostupna izdanja poput prvog albuma “Shimpoo Pimpoo” koji se nigdje ne može nabaviti. Pa su tu i pjesme izbačene s “Gladijatora”, naš podcast “Klapa Bambi”, više raritetnih singl izdanja iz devedesetih. Kinezi su nas s tim stickom toliko zajebavali da su nam ga na kraju poklonili. Bilo mi je fascinantno, silom poslovnih prilika, skužiti koliko ta brendirano “najvrednija nacija” zapravo ima nacionalnih praznika i koliko oni traju. Skoro kao u Hrvatskoj, zamalo. Svaki sam stick doslovno prožvakao, zalijepio i napunio osobno.
Kako gledaš na mini renesansu vinilnih ploča?
Bendovi koji albume rade “in the box”, sve trackirajući u kompovima, nemaju što raditi na analognom nosaču. Sve je to većinom samo hajp, šminkerština i precijenjene pizdarije. Digitalni softveri, digitalni pluginovi, digitalni zapis, digitalni mastering, a onda ćemo to puknuti na ploču da nam malo grebucka dok svira. Industrija diktira kako svima dostupan populistički format, tako i onaj ekskluzivni segment za manjinu. Konzumentu vinila prodaje se opsjena “boljeg zvuka” i “bolje prošlosti”, ali nažalost ozbiljan audiofilski sustav u kojem vinil poentira sadrži elemente koje si malotko može priuštiti i posljedično uistinu uživati u očiglednoj razlici.
Kako gledaš na postojeću izbjegličku krizu, tj. ovu veliku migraciju ljudi u Europi?
- Povijest nas ponavlja, napisao sam u “Waltu Disneyu”. Ratovlje je povijesni kontinuum i posljedice su seobe naroda, miješanje kultura, temporarno i promjena paradigme. Razvidno je da će prvenstveno Njemačka podržavati aktualni europski kaos kojim sama upravlja dokle god joj sve to ide na ruku. A Njemačka ekonomija zna što učiniti s velikim visokoobrazovanim izbjegličkim korpusom.
Ima li tu pozitivnih stvari za naše društvo?
Ima, naravno da ima. Vidimo već nakon nekoliko mjeseci, a ova situacija ima namjeru potrajati, da smo se naviknuli na svakodnevnu fluktuaciju naroda, kulture i vjere o kojima brižno uzgajamo većinom predrasude. Već to je dobra polazišna točka. Znaš, meni je jako drago što sam tumarajući po Hrvatskoj, pa i regiji prošao skoro svaki zakutak u zadnjih preko 20 godina i skužio kakve sam debilne predrasude gajio o ljudima iz svoje kućne fotelje.
Po ponašanjima susjednih zemalja EU ispadamo manje stereotipno zatvoreni. Ili je to privid?
- Mi smo barbari i porijeklom i dandanas. Ni naši preci ovdje nisu došli s “ljubim ruke” na usnama. Legitimno je biti licemjer, jer licemjeran je čitav svijet. Mi smo kultura sagrađena na “lenu” i navici naplaćivanja istog. Pritom možemo biti i strašni seljaci, što nije baš lijepo, trebamo se odgajati jer drugačije nećemo preživjeti. U finalu, imamo nesposobno vodstvo i plemenite obične ljude koji nadljudskim naporima pomažu u zadanoj situaciji.
Politički trenutak u zemlji dokazuje da smo polarizirano društvo, a parlamentarni izbori nisu donijeli rješenje ili rješenja koja su se možda očekivala. Vrtimo li se u krug ili napredujemo?
- Daj bože da smo polarizirano društvo. Mi smo ekonomski zaostalo, sociopatološki nerazvijeno, građanski devastirano društvo. Polarizacija je nametnuta, njome se narodom manipulira. Krajnje polarizacije uvijek su uvod u revoluciju, revolucija je povijesno čistilište. Mi smo od revolucije kao Dinamo od proljeća u Europi. Osobno, okorjeli sam poništavač izbornih listića, vrlo dobro upoznat sa svim posljedicama takvog čina. A činim ono što mislim da je sukladno strijeli vremena, što dugoročno stremi napretku koji je dugotrajan proces i koji vjerojatno neću sam doživjeti ni uživati. Svakako, loš sam političar jer sam idealist. Ne vjerujem u “manje zlo”, uopće ne vjerujem u zlo. Vjerujem u dobro, zato što nam jedino u dobrom vidim smisao i želim da moja kći živi u boljem društvu.