U hrvatskoj nogometnoj prošlosti i za današnje povjesničare postoji rupa, o kojoj se malo zna i gotovo uopće ne piše. Razlog je što je Hrvatska, kao članica Fife, odigrala 15 utakmica za vrijeme II. svjetskog rata kao reprezentacija Nezavisne Države Hrvatske, što se uoči utakmice pozdravljalo "Za Dom spremni" i što je službeni pozdrav bila ruka ispružena kao u njemačkih i talijanskih fašista. U tom razdoblju Hrvatska je, osim u Zagrebu, igrala u Bernu, Budimpešti, Stuttgartu, Genovi, Bratislavi i Bukureštu, a čak šest utakmica odigrala je s najdražim suparnikom, Slovačkom. Siroti Slovaci, samo su jednom izvukli 1-1, na ostalim utakmicama bili su "kanta za napucavanje"...
Prvi gol za Hrvatsku zabio je Florijan Matekalo, porijeklom iz Jajca. Za Hrvatsku je odigrao samo četiri utakmice, i to sve četiri 1940. godine, dok je izbornik bio Jozo Jakopić. Poslije Drugog svjetskog rata, kao i mnogi hrvatski nogometaši, odveden je u beogradski Partizan, u kojemu je igrao do 1947. godine. Bio je trener u Partizanu, Egiptu i Libiji, umro je 20. svibnja 1995. godine u Beogradu...
|
Prva utakmica
Prvu utakmicu Hrvatska je odigrala u sastavu: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Matekalo. Svi igrači udarne postave bili su članovi Građanskog.
Kada tajnik Hrvatskog nogometnog saveza Zorislav Srebrić na press konferencijama čita da Hrvatska igra 160. međudržavni susret, uvijek slijedi i dodatak, "odnosno 140. utakmicu". Kao da se ovih 20 utakmica, od 1940. do 1956. nije dogodilo. Kao da ih se srami! Bez obzira što je Fifa 16. srpnja 1941. godine Hrvatsku prihvatila u članstvo i zadržala je tamo do 1948. godine, kada je u svjetskoj nogometnoj obitelji prihvaćena kao članica Jugoslavije.
Novinar Marijan Rogić je napisao knjigu o hrvatskom nogometnom "predstavništvu" od 1940. do 2005. godine. Taj vječiti emigrant, kojega jugoslavenske vlasti nisu baš simpatizirale, ponudio je čitateljstvu jednu knjigu bogato oboružanu podacima. I kao što Brazilci svoju reprezentaciju zovu "selecao", Španjolci "furijom", Nijemci "elfom" a Rusi "zbornajom komandom", tako Rogić reprezentaciju zove - predstavništvom. Tako se pisalo četrdesetih godina i autor knjige inzistira na tom terminu. Kao što voli inzistirati na "tužnoj povijesnoj činjenici dugogodišnje političke nesamostalnosti naše domovine", zbog čega su naši nogometni velemajstori morali "znojem natapati dresove s tuđim, nametnutim i mrskim grbom".
Prvi gol za Hrvatsku zabio je Florijan Matekalo, porijeklom iz Jajca. Za Hrvatsku je odigrao samo četiri utakmice, i to sve četiri 1940. godine, dok je izbornik bio Jozo Jakopić. Poslije Drugog svjetskog rata, kao i mnogi hrvatski nogometaši, odveden je u beogradski Partizan, u kojemu je igrao do 1947. godine. Bio je trener u Partizanu, Egiptu i Libiji, umro je 20. svibnja 1995. godine u Beogradu...
Niti jedna država na svijetu nije za vrijeme rata odigrala čak 15 međudržavnih utakmica. Ni Talijani, ni Nijemci, ni Mađari, samo - Hrvati. Među tih 15 utakmica za vrijeme NDH triput su se sudarili i s Nijemcima. Bio je to baš pravi, neugodni sudar, jer su Nijemci u sve tri utakmice trijumfirali. U Beču je bilo 1-5, u Stuttgartu također 1-5, a u Zagrebu 0-2. Prvu pobjedu nad "vječitim saveznikom" Hrvati su ostvarili tek 1998. godine u Lyonu.
Susreti s Nijemcima
Prva utakmica s Nijemcima odigrana je u Beču, na Prateru, 15. lipnja 1941. godine, pred 40.000 gledatelja. Beč je bio nogometna metropola Trećeg Reicha, a bečki Rapid prvak. Iako je Franjo Wolfl u 16. minuti zabio vodeći gol za Hrvatsku, njemačka nogometna "artiljerija", na čelu s čuvenim Fritzom Walterom, razorila je hrvatsku obranu. Kapetan momčadi Franjo Glaser pet puta je morao po loptu u mrežu. Posljednji put je tada igrao za Hrvatsku Svetozar "Lala" Đanić, član Građanskog. Po dolasku u Zagreb uhitile su ga ustaške vlasti zbog suradnje s partizanima i nakon ekspresnog suđenja ubijen je dva dana kasnije...
U Stuttgart su Hrvati došli na revanš 1. studenoga 1942. godine. Na "Neckar" stadionu, pred 50.000 gledatelja, sve je bilo isto kao i u Beču. Za "predstavništvo" je gol zabio Franjo Wolfl, a Fritz Walter i Williamowski su nas raznijeli na komadiće. Hrvatsku momčad je vodio Bogdan Cuvaj, koji je na klupi reprezentacije proveo 13 utakmica, na izborničkoj poziciji je zamijenio Jozu Jakopića, Hercegovca koji nije bio po volji ustaškim vlastima i u Zagrebu je bio proganjan. Pobjegao je u Zürich, gdje ga je 6. studenoga 1946. godine zatekla smrt.
Na tih 20 utakmica Hrvatska je postigla 47 golova, a najviše je zabio Franjo Wolfl (13), koji je nakon Davora Šukera (45) i Gorana Vlaovića (16), treći najbolji strijelac Hrvata svih vremena. No, za razliku od Šukera, koji je 69 puta igrao za Hrvatsku i Vlaovića, koji je skupio 51 nastup, "bombarder" Wolfl ima samo 18 "kapica" za Hrvatsku i s pravom ga svrstavaju među najveće hrvatske napadače uopće.
Šest kapetana
Prije Zvonimira Bobana i Zlatka Kranjčara, Hrvatska je imala šest kapetana. Milan Antolković je sedam puta bio lider momčadi, Mirko Kokotović šest puta, a po jednom su to bili Ernest Dubac, Miroslav "Meho" Brozović, Franjo Glaser, Ivica Belošević i Aleksandar Benko.
U tih 20 utakmica "predstavništvo" su vodili Bogdan Cuvaj 13 puta, Jozo Jakopić (4), Rudi Hitrec, Bernard Hugl, jednom trojna komisija Wolfl, Lemešić i Knežević. Bilo je to protiv Indonezije...
Od nogometaša, koji su igrali za vrijeme Banovine i NDH, na životu su samo Milan Antolković, koji je već zagazio u 91. godinu i u odličnoj je kondiciji, te Miroslav "Meho" Brozović, koji ima dvije godine manje. Iz toga vremena dolazi i Štef Bobek, međutim, on nije odigrao niti jednu utakmicu za "predstavništvo".
U sklopu Jugoslavije, Hrvatska je posljednji put igrala protiv Indonezije u sastavu: Ante Vulić (Hajduk), Svemir Delić (Zagreb), Ante Vidošević (Zagreb), Stane Krstulović (Hajduk), Vlado Klaić (Zagreb), Ante Žanetić (Hajduk), Sulejman Rebac (Hajduk), Željko Matuš (Dinamo), Dražan Jerković (Dinamo), Jole Vidošević (Hajduk) i Aleksandar Benko (Dinamo). U drugom poluvremenu Jerkovića je zamijenio Riječanin Ivan Medle.
Tomislav Židak