Akademik Vlatko Silobrčić piše u Jutarnjem 18. lipnja kako ja u svom tekstu "Je li za izvrsnost u znanosti najbolje potpuno ukinuti financiranje za istraživačke projekte?” iznosim radikalan prijedlog bez argumentacije. On, pak, kaže da se financiranje znanstvenih projekata u Hrvatskoj ne smije ukinuti.
Akademik Silobrčić je, naravno, u pravu. Ne treba ukinuti financiranje znanstvenih istraživanja i projekata. Dapače, financiranje treba znatno povećati, jer već debelo zaostajemo ne samo za europskim prosjekom u izdvajanjima za znanost nego i za mnogim zemljama u razvoju. (Estonija i Slovenija, npr. ulažu oko 2,5% bruto domaćeg proizvoda, a Hrvatska samo oko 0,75%.)
Ali, ovdje je riječ kako odabrati znanstvena istraživanja koja će biti financirana, i tu se naše mišljenje donekle razilazi.
Naime, dosadašnji sustav raspisivanja natječaja za domaće projekte nije dobro funkcionirao, što i akademik Silobrčić priznaje. Novi sustav je bolji, ali sličan je starome i kao sto smo već u startu uvidjeli može lako patiti od mnogih sličnih boljki.
Prolaznost je manja - ali u kombinaciji sa boljkama staroga sistema, mogućeg pogodovanja umreženim kolegama, netransparentnosti i neodgovornosti, novi sustav bi mogao biti katastrofičan. Uz mnoge stare probleme, tu je i smanjena prolaznost, dakle manji broj znanstvenika se podupire kroz sustav. Ako se ključna stvar - odabir naboljih znanstvevnika i najboljih projekata - ne obavi dobro, HRZZ bi mogao biti kap koja će preliti čašu i dokrajčiti kvalitetnu znanost u Hrvatskoj.
Akademik Silobrčić traži dokaze da je natječaj HRZZ krivo odrađen - umjesto da zahtijeva od HRZZ-a da se javno, transparentno i u duhu otvorenog, demokratskog društva u 21. stoljeću argumentirano ogradi od optužbi.
Umjesto stajanja u obranu HRZZ, trebalo bi zagovarati potpunu otvorenost procesa u HRZZ-u; kako je radio, tko je u kojim panelima, pa možda i razmotriti otvaranje samih recenzija. Insinuirati da bez dokaza i ne trebamo sumnjati u netransparentan birokratski sustav je kontraproduktivno, i donekle opasno.
HRZZ bi nas trebao uvjeriti da radi čestito i da nije bilo nikakvih malverzacija, kako to tvrde neki znanstvenici. Samo tako HRZZ će biti javno financirana institucija kojoj ćemo moći vjerovati i prepustiti da određuje kako i kome dati novac hrvatskih poreznih obveznika.
Nažalost, to se još nije desilo. HRZZ se ponaša kao da nije dužna odgovoriti nikome - kao da je neodgovorna privatna kompanija, a ne nacionalna zaklada koju je osnovao Sabor. Je li riječ o nesposobnosti ili o nemaru, teško je reći.
Akademik Silobrčić kaže da nema opipljivih podataka o pogrešnom radu HRZZ. No, zar nije dovoljna činjenica da neki od najboljih znanstvenika ne prolaze na natječaju i nisu zadovoljni načinom provođenja evaluacija? Ako zaista nije bilo ništa pogrešno u radu HRZZ-a, zar je u redu imati sustav u čiju se čestitost javno sumnja i koji ne podupire upravo one koje bi trebao podržavati - neke od znanstvenika koji su dosad imali najbolje rezultate?
Moj prijedlog je da treba „outsoursati“ sam odabir projekata, i to bez izmišljanja nekih novih sustava - ili kopiranja vanjskog sustava, kao model Europskog istraživačkog vijeća (ERC), što je slučaj HRZZ.
Znanstvenici koji dobiju projekt na kompetitivnim natječajima dobro znanih tijela koja financiraju istraživanja u EU ili SAD-u, trebaju se dodatno stimulirati. I to ne samo simbolično, nego im se zaista treba omogućiti da s dodatnim domaćih sredstvima zaposle mlade znanstvenike u svojim grupama kako bi mogli obaviti još ambicioznije projekte nego su ih zamislili.
Ako je projekt dovoljno dobar za ERC ili Horizon 2020, onda bi trebao biti dovoljno dobar i za nas, bez potreba za ikakvim domaćim recenzijama ili panelima.
Ako je netko znanstvenik na Harvardu ili Oxfordu, ili ostalih 50 najboljih sveučilišta na svijetu, trebalo bi mu biti dostupno financiranje za kolaboraciju sa znanstvenicima u Hrvatskoj. To bi uključilo i zapošljavanje doktoranada i postdoktoranada iz Hrvatske, kao i uspostavaljanje laboratorija u Hrvatskoj, bez potrebe za domaćim recenzijama ili panelima.
Ako netko objavi rad u Science ili Nature, ili još nekoliko vrhunskih časopisa, automatski bi mu trebao biti dostupan grant za nastavak istraživanja, bez potrebe za domaćim recenzijama ili panelima.
Takvi znanstvenici, prepoznati kao izvrsni u natjecanju s najboljima, trebali bi dobiti našu bezuvjetnu potporu (koja bi se, naravno pratila i evaluirala temeljeno na rezultatima) bez obzira na to koliko su politički umreženi u Hrvatskoj, koga poznaju i s kim su si dobri, a s kim, pak, ne.
I naravno, moraju postojati financije koje bi podržavale znanstvenike koji planiraju prijaviti projekte - ili su već negdje u postupku - za Horizon 2020 i slične prestižne programe.
Umjesto raspisivanja domaćih natječaja za male projekte, o kojima će onda odlučivati domaće kolege, moguće s konfliktima interesa, trebali bi prebaciti taj novac kako bi zaista podupirali najbolje projekte koji otvaraju našu znanost svijetu i povezuju nas sa najboljim istrazivačima u dijaspori.
Naša nogometna reprezentacija je sastavljena od igrača koji uglavnom igraju u odličnim klubovima izvan zemlje. U sportu instiktivno podupiremo najbolje kadrove: oni nisu najbolji samo u Hrvatskoj, nego bilo gdje u svijetu. U znanosti još uvijek podupiremo „reprezentaciju“ koja igra uglavnom u „domaćim klubovima“'. HRZZ i natječaji koje raspisuje zasad ne ukazuju da će se to bitno promijeniti u skoroj budućnosti.
Akademik Silobrčić je, naravno, u pravu. Ne treba ukinuti financiranje znanstvenih istraživanja i projekata. Dapače, financiranje treba znatno povećati, jer već debelo zaostajemo ne samo za europskim prosjekom u izdvajanjima za znanost nego i za mnogim zemljama u razvoju. (Estonija i Slovenija, npr. ulažu oko 2,5% bruto domaćeg proizvoda, a Hrvatska samo oko 0,75%.)
Ali, ovdje je riječ kako odabrati znanstvena istraživanja koja će biti financirana, i tu se naše mišljenje donekle razilazi.
Naime, dosadašnji sustav raspisivanja natječaja za domaće projekte nije dobro funkcionirao, što i akademik Silobrčić priznaje. Novi sustav je bolji, ali sličan je starome i kao sto smo već u startu uvidjeli može lako patiti od mnogih sličnih boljki.
Prolaznost je manja - ali u kombinaciji sa boljkama staroga sistema, mogućeg pogodovanja umreženim kolegama, netransparentnosti i neodgovornosti, novi sustav bi mogao biti katastrofičan. Uz mnoge stare probleme, tu je i smanjena prolaznost, dakle manji broj znanstvenika se podupire kroz sustav. Ako se ključna stvar - odabir naboljih znanstvevnika i najboljih projekata - ne obavi dobro, HRZZ bi mogao biti kap koja će preliti čašu i dokrajčiti kvalitetnu znanost u Hrvatskoj.
Akademik Silobrčić traži dokaze da je natječaj HRZZ krivo odrađen - umjesto da zahtijeva od HRZZ-a da se javno, transparentno i u duhu otvorenog, demokratskog društva u 21. stoljeću argumentirano ogradi od optužbi.
Umjesto stajanja u obranu HRZZ, trebalo bi zagovarati potpunu otvorenost procesa u HRZZ-u; kako je radio, tko je u kojim panelima, pa možda i razmotriti otvaranje samih recenzija. Insinuirati da bez dokaza i ne trebamo sumnjati u netransparentan birokratski sustav je kontraproduktivno, i donekle opasno.
HRZZ bi nas trebao uvjeriti da radi čestito i da nije bilo nikakvih malverzacija, kako to tvrde neki znanstvenici. Samo tako HRZZ će biti javno financirana institucija kojoj ćemo moći vjerovati i prepustiti da određuje kako i kome dati novac hrvatskih poreznih obveznika.
Nažalost, to se još nije desilo. HRZZ se ponaša kao da nije dužna odgovoriti nikome - kao da je neodgovorna privatna kompanija, a ne nacionalna zaklada koju je osnovao Sabor. Je li riječ o nesposobnosti ili o nemaru, teško je reći.
Akademik Silobrčić kaže da nema opipljivih podataka o pogrešnom radu HRZZ. No, zar nije dovoljna činjenica da neki od najboljih znanstvenika ne prolaze na natječaju i nisu zadovoljni načinom provođenja evaluacija? Ako zaista nije bilo ništa pogrešno u radu HRZZ-a, zar je u redu imati sustav u čiju se čestitost javno sumnja i koji ne podupire upravo one koje bi trebao podržavati - neke od znanstvenika koji su dosad imali najbolje rezultate?
Moj prijedlog je da treba „outsoursati“ sam odabir projekata, i to bez izmišljanja nekih novih sustava - ili kopiranja vanjskog sustava, kao model Europskog istraživačkog vijeća (ERC), što je slučaj HRZZ.
Znanstvenici koji dobiju projekt na kompetitivnim natječajima dobro znanih tijela koja financiraju istraživanja u EU ili SAD-u, trebaju se dodatno stimulirati. I to ne samo simbolično, nego im se zaista treba omogućiti da s dodatnim domaćih sredstvima zaposle mlade znanstvenike u svojim grupama kako bi mogli obaviti još ambicioznije projekte nego su ih zamislili.
Ako je projekt dovoljno dobar za ERC ili Horizon 2020, onda bi trebao biti dovoljno dobar i za nas, bez potreba za ikakvim domaćim recenzijama ili panelima.
Ako je netko znanstvenik na Harvardu ili Oxfordu, ili ostalih 50 najboljih sveučilišta na svijetu, trebalo bi mu biti dostupno financiranje za kolaboraciju sa znanstvenicima u Hrvatskoj. To bi uključilo i zapošljavanje doktoranada i postdoktoranada iz Hrvatske, kao i uspostavaljanje laboratorija u Hrvatskoj, bez potrebe za domaćim recenzijama ili panelima.
Ako netko objavi rad u Science ili Nature, ili još nekoliko vrhunskih časopisa, automatski bi mu trebao biti dostupan grant za nastavak istraživanja, bez potrebe za domaćim recenzijama ili panelima.
Takvi znanstvenici, prepoznati kao izvrsni u natjecanju s najboljima, trebali bi dobiti našu bezuvjetnu potporu (koja bi se, naravno pratila i evaluirala temeljeno na rezultatima) bez obzira na to koliko su politički umreženi u Hrvatskoj, koga poznaju i s kim su si dobri, a s kim, pak, ne.
I naravno, moraju postojati financije koje bi podržavale znanstvenike koji planiraju prijaviti projekte - ili su već negdje u postupku - za Horizon 2020 i slične prestižne programe.
Umjesto raspisivanja domaćih natječaja za male projekte, o kojima će onda odlučivati domaće kolege, moguće s konfliktima interesa, trebali bi prebaciti taj novac kako bi zaista podupirali najbolje projekte koji otvaraju našu znanost svijetu i povezuju nas sa najboljim istrazivačima u dijaspori.
Naša nogometna reprezentacija je sastavljena od igrača koji uglavnom igraju u odličnim klubovima izvan zemlje. U sportu instiktivno podupiremo najbolje kadrove: oni nisu najbolji samo u Hrvatskoj, nego bilo gdje u svijetu. U znanosti još uvijek podupiremo „reprezentaciju“ koja igra uglavnom u „domaćim klubovima“'. HRZZ i natječaji koje raspisuje zasad ne ukazuju da će se to bitno promijeniti u skoroj budućnosti.