Ispočetka nisam obraćala mnogo pažnje na novog muškarca koji je došao raditi u naše poduzeće. Kasnije sam od kolega saznala da se odmah po dolasku počeo raspitivati o meni, no od samog početka je slovio kao ženskar i nije me uopće zanimao. Možda bi sve na tome i ostalo da se jednog dana Ratko nije zaustavio kod mog stola. Zataknuo je palčeve o pojas od hlača, stao u raskorak i drsko mi se smiješio.
- Treba vam čačkalica - rekla sam mirno.
- Što? - upitao me vidno zbunjen.
- Ako mislite izigravati hladnokrvnog frajera, dobro bi vam pristajala čačkalica u kutu usana. Ili možda suha travka.
Sada se glasno nasmijao i tobože uvrijeđeno prekorio prstom.
- Dobro, jedan nula za vas - rekao je popustljivo i prišao korak bliže mome stolu.
Nešto me na njemu smetalo. Ne bih znala reći točno što, ali znam da se nije radilo o njegovom bahatom ponašanju. Ne, bilo je nečeg čudnog u njegovom pogledu.
Nastavila sam raditi, ali ubrzo se više nisam mogla pretvarati kao da nije prisutan i ne fiksira me tim svojim prodornim očima. Podigla sam pogled.
- Trebate još nešto?
- Ne. Zapravo, da: trebam vas.
- Što to govorite? - grubo sam se obrecnula.
- Treba mi netko s kime bih ručao. Ne volim jesti sam.
- Pa evo, odaberite nekog - mahnula sam rukom preko prostorije i ponovo spustila pogled na papire na stolu. Iznenada mi je slova prekrila njegova ruka.
- Već sam odabrao - vas. Što kažete na to?
Prepirala sam se s njime još nekoliko minuta, a onda popustila. Najlakše ću ga se riješiti ako pristanem, pomislila sam i dohvativši torbicu ustala od stola.
Poslije tog dana smo svakog dana zajedno ručali. Kako je vrijeme prolazilo, tako se i moj osjećaj da s Ratkom nešto nije u redu počeo polagano gubiti. Morala sam priznati da sam počela uživati u trenucima provedenima s njime. Kad mi je rekao da mora nekoliko dana na službeni put, rastužila sam se. Vidjevši tog popodneva moje tužno lice, kolegice su me počele zadirkivati.
- Izgledaš kao da su ti sve lađe potonule. Hajde, hajde, pa nije otišao zauvijek - rekla mi je Dinka.
- Bojim se da ćeš ga morati zaboraviti - nadodala je Zvonimira. - Izlazili ste dva tjedna, a to je Ratkov maksimum. Nakon toga se baca na novo osvajanje.
Moja zbunjenost im očigledno nije promakla jer se kancelarijom prolomio glasan smijeh. Je li bila istina to što su govorile? I zar je meni to uopće bilo važno?
Kako su dani prolazili, pokazalo se da mi je i te kako važno. Što se naime više bližio dan Ratkovog povratka, to sam osjećala veću nervozu. Kad se konačno vratio i ponovo došao po mene za ručak, osmjehujući mi se široko od uha do uha, moje kolegice su samo razmijenile značajne poglede.
Tijekom sljedeća dva mjeseca postali smo nerazdvojni i počeli se viđati i poslije posla. Htjela ne htjela, morala sam samoj sebi priznati da sam se zaljubila u Ratka. A onda, nakon samo nekoliko mjeseci veze odlučili smo se vjenčati. Dinka, koju sam odabrala za kumu, nije mogla doći k sebi još niti u vijećnici.
- Ne mogu vjerovati da se ovo događa - šapnula mi je na uho dok smo stajali pred matičarom.
- E pa vjeruj - odgovorila sam joj s blistavim osmjehom na licu. Glas mi je od uzbuđenja podrhtavao, a srce radosno kucalo.
Nakon kratkog prijama u najužem krugu obitelji i prijatelja, Ratko i ja pokupili smo kofere koje smo unaprijed spakirali i odjurili na more na naš medeni mjesec. Intimni trenuci koje smo tada doživljavali bili su toliko divni da sam se znala upitati, čime sam zaslužila tako predivnog muškarca. Kad smo se tjedan dana kasnije vratili doma, kolegice su me na poslu obasule pitanjima.
- I, kako ti se čini u braku? - zanimalo ih je.
- Reći ću vam to kad saznam. Tjedan dana valjanja po pijesku teško da je dovoljno za dati odgovor na ovakvo pitanje.
- Hoćeš reći da nisi potpuno sigurna, jesi li donijela ispravnu odluku? - zanimalo je Zvonimiru.
- Ne, naravno da ne. Ali, nakon tjedan dana se zaista ne može govoriti o nekakvom braku.
Vidjevši njihove zbunjene i pomalo nezadovoljne poglede nadodala sam:
- U jedno sam ipak sigurna: ovaj brak je najbolje što mi se moglo dogoditi!
Tog dana sam ranije završila s poslom i odlučila požuriti kući. Namjeravala sam pripraviti ukusno jelo i iznenaditi Ratka. Međutim, počeo je padati i mrak a on još uvijek nije dolazio. U devet navečer obrisala sam suze s lica i počela raspremati jelo sa stola. Upravo kad sam s time završila, u hodniku se začuo tresak ulaznih vrata i Ratkovi teški koraci. Kad se pojavio na vratima kuhinje, na licu mu je bio širok osmjeh. Ispružio je ruke prema meni, no prije nego me uspio dotaknuti ustuknula sam korak unazad.
- Gdje si ti do sada? - upitala sam ga na rubu plača. - Znaš li otkada te čekam? Večera je skroz upropaštena!
Ratko je zastao nasred kuhinje kao ukopan. Oči su mu bile ispunjene bijesom, a usne od ljutnje podrhtavale. Bila sam šokirana njegovom reakcijom.
- Ratko... - započela sam zakoraknuvši prema njemu, no on je podigao ruku u zrak.
- Stoj, ni makac dalje!
Zastala sam. Kao hipnotizirana zurila sam u njegovo izobličeno lice.
- Da sad odmah nešto raščistimo: ni jedan pravi muškarac ne polaže račune nikakvoj ženi. Nemaš ti mene što ispitivati! A sada, hajde, pripremi mi nešto za pojesti.
Njegove riječi i ponašanje toliko su me zapanjili da mu nisam ništa odgovorila, već se samo vratila u kuhinju i počela ponovo stavljati jelo na stol.
Koliko puta sam se kasnije sjetila te noći i poželjela da sam tada drugačije reagirala. No u ono vrijeme sam mislila, da je možda on čak u pravu. Moj tata je uvijek govorio, da kćeri nemaju što zapitkivati svoje očeve, moj šef također nije volio nikakva pitanja, pa valjda je onda bilo normalno da ih ne voli ni Ratko. Tako sam, na žalost, tada razmišljala.
U ono vrijeme moja se popustljivost pokazala ispravnom. Što god Ratko učinio ili odlučio, ja ga nisam ništa pitala, a tako dugo dok sam se tako ponašala, on je bio najbolji muž na svijetu.
Jednog vikenda, otprilike nakon šest mjeseci braka, Ratko je ushićeno došao s jednim prijedlogom. Zapravo, bila je to više naredba nego prijedlog.
- Što kažeš da uzmemo nekoliko dana slobodno i odemo ponovo na more?
- Ne znam - ugrizla sam se za usnicu u nedoumici. - Sad baš imamo dosta posla...
- Nisi me dobro razumjela. Ovo nije bilo nikakvo pitanje, već odluka - sada mu je glas postao grub, a pogled tvrd i hladan.
Ovila sam mu ruke oko vrata, osjetivši pritom kako mu se smjesta opuštaju mišići.
- Idemo na more! Veselim se suncu, pijesku i valovima. Idemo na drugi medeni mjesec! Smjesta ću početi pakirati stvari.
- Takvu te volim, mačkice.
Sljedećeg jutra rano u zoru krenuli smo na put. Bio je divan dan. Kad smo stigli na more, smjesta smo se spustili do plaže. Nekoliko obitelji šetalo je tuda uživajući u toplom proljetnom suncu. Izuli smo cipele, zavrnuli nogavice na hlačama i počeli trčati po plićaku. Glasno smo se smijali i bili sretni poput djece. Malo dalje dječak i djevojčica gradili su kulu u pijesku. Ratko se zaustavio kod njih i promotrivši na tren što rade pohvalio ih.
Ah, kako je to divno, pomislila sam. Ratko voli djecu. Bit će divan otac. Imat ćemo mnogo djece!
Čim smo međutim malo odmakli od njih, obgrlio me rukom oko ramena i nagnuo se k meni u povjerenju.
- Obična derišta - rekao je. - Kako mi samo ide na živce ta balavurdija!
- Što? - nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.
- Razmaženi klinci, bacali su pijesak na mene.
- Ali, to su samo nevina djeca koja uživaju u igri... - pokušala sam se pobuniti.
- Šuti! Nemoj me živcirati!
Kako mu nisam više proturječila, njegova ljutnja je prošla jednako brzo kao što je i došla. No još istog dana, za večerom u maloj udobnoj konobi, ponovila se ista situacija. Od trenutka kako smo sjeli za stol i naručili večeru, Ratko se zagledao u susjedni stol za kojim je sjedila jedna obitelj. Majka i otac nešto su živo raspravljali, dok se dvoje djece razdragano zadirkivalo.
- Što nije u redu? - upitala sam ga vidjevši njegov smrknuti pogled.
- Balavci mi smetaju. Tako su glasni! Ne shvaćam zašto ih roditelji ne obuzdaju?
- Ali, djeca se samo igraju. Ne viču i ne jure uokolo.
- Ista stvar! Hajde, dođi, prošla me volja za večerom - rekao je odgurnuvši tanjur od sebe i ustao od stola. - Idemo van iz ove rupe dok me nisu do kraja sludili!
Poput robota šutke sam ga slijedila nazad do naše sobe. Pokušavala sam izbrisati iz misli ovaj događaj. Pokušavala sam ga opravdati. Napet je, potreban mu je odmor, tješila sam se. Sutra će biti bolje volje.
I zaista je bio. Sutradan se ponašao kao da se nije ništa dogodilo. Cijeli dan je pjevušio nekakve pjesmice i ponašao se poput razdraganog djeteta.
Na prvu godišnjicu našeg braka odlučila sam iznenaditi Ratka. Otišla sam ranije s posla kući. Usput sam stala u trgovini, kupila namirnice za njegova omiljena jela i bocu vina koje smo pili na moru. Nadala sam se da će se sjetiti koji je dan, ali nisam ga namjerno htjela podsjetiti da ga ne bih slučajno razljutila.
Međutim, moja strepnja je bila uzaludna. Ratko ne samo da nije zaboravio na godišnjicu, već je i ranije došao kući. Kad sam ga ugledala, prasnula sam u glasan smijeh. Na glavi je imao šešir, a u ustima žvakao suhu travku. Stao je u raskorak nasred kuhinje i zataknuo palce za remen na hlačama. Od smijeha su mi navrle suze na oči i kroz zamućen pogled sam ugledala kako mi pruža nekakvu kutijicu.
- Sretna ti godišnjica, mačkice.
- Hvala i tebi, dragi - uzvratila sam ganuto, pruživši mu njegov poklon.
Ratko je meni poklonio prozirnu seksi spavaćicu i zlatni lančić, a ja njemu lijepu sportsku majicu.
- Ti si meni dao dva poklona, a ja tebi samo jedan. No, ja imam za tebe i mali dodatak. Mali, ali slatki - rekla sam zagonetno se osmjehujući.
- O, da, vidim. Svijeće, vino, ukusno jelo...
- Ne, nisam mislila na to. Nešto važno.
Ratko se pogladio po trbuhu.
- Jelo je također važno.
- Da, ali ovo je mnogo važnije. Dragi, postat ćeš tata - šapnula sam jedva suzdržavajući suze radosnice.
No čim sam to izgovorila, smjesta su mi niz kičmu prošli ledeni srsi. Ponovo sam se sjetila onog inserta s mora. A što ako mu ne bude drago? Što ako se naljuti?
Na trenutak se Ratkovo lice ukočilo, ali prije nego sam se stigla ozbiljnije uplašiti, nasmijao se i podigavši na ruke zavrtio oko sebe.
- Vau! Super! Divno! Oduvijek sam htio biti tata slatkoj maloj djevojčici.
- A što ako bude dječak?
- Neki ljudi si možda žele mušku djecu, ali ja ne. Potpuno sam siguran da ovdje raste mala djevojčica - rekao je potapšavši me po trbuhu, a onda ponovo zavrtio oko sebe.
Dok smo nešto kasnije večerali, pokušavala sam odagnati brigu koja mi se poput teškog kamena spustila na grudi. Možda je to normalna reakcija, tješila sam se. Većina očeva si želi djevojčice. Za sebe sam znala da mi je potpuno svejedno kojeg spola će biti dijete i da ću ga jednako voljeti bilo žensko ili muško.
- Jedva čekam da kažem svima u poduzeću - trgnuo me Ratko iz razmišljanja.
- Ali, ne bismo li trebali s time malo pričekati? - upitala sam ga.
- Neću izdržati - odgovorio je. I zaista nije.
Bit će da je jurio od ureda do ureda jer su mi se ubrzo, ma gdje se pojavila, čudno osmjehivali i značajno se gurkali.
S vremenom, Ratko je postajao sve posesivniji i stroži. Lagala bih kad bi rekla da mi je to jako smetalo. Živeći s njime navikla sam da ne donosim nikakve odluke i to mi je na neki način čak počelo odgovarati.
Kad se dijete rodilo, doktor ga je podigao u vis i trijumfalno mi čestitao.
- Čestitam, gospođo! Dobili ste divnog, zdravog dječačića.
- Tako je velik i lijep - rekla je sestra.
Nikada u životu nisam osjetila toliku radost kao u tom trenutku. Čak niti na dan mog vjenčanja, za koji bih se bila dala zakleti da je najsretniji u mome životu. Ali osjećaj sreće ubrzo je zamijenio strah. Što li će reći Ratko kad čuje da nije dobio kćer nego sina?
Kasnije istog dana, čim sam preko staklenog zida ugledala Ratka, znala sam da su moje brige bile suvišne.
- Jesi li ikada vidjela dijete koje izgleda tako lijepo i pametno? - čula sam ga kako govori i osjetila kako mi pada kamen sa srca.
Ispočetka je Ratko bio vrlo nježan prema Matiji i meni, ali ubrzo je počeo prigovarati.
- Mislim da suviše skačeš oko tog djeteta. Razmazit ćeš ga - prigovorio mi je jednom ljutitim tonom.
- Zašto kažeš "to" dijete? Reci Matija! - odbrusila sam mu.
- Ne obraćaj mi se tim tonom! - zaurlao je razjareno. - I umiri to dijete! - nadodao je kad je Matija počeo plakati.
Ljuljala sam Matiju dok se nije umirio, a kad ga je Ratko pokušao uzeti na ruke, ponovo je počeo plakati.
- Vidiš da si ga suviše razmazila! Svaki put kad ga hoću primiti, plače kao da sam nekakav stranac a ne njegov otac!
- Ti provodiš vrlo malo vremena s njime, a on je još suviše mali da shvati tko si ti. Kad bude veći, bit će drugačije.
- I bolje mu je! - bijesno je puhnuo.
Prije nego je Matija navršio dvije godine, Ratko mi je bezbroj puta ponovio kako "to" dijete treba veću disciplinu.
- Mora naučiti slušati naredbe. Samo tako će ih jednog dana znati izdavati. No čini mi se da on to ne razumije.
Bez obzira što Ratko govorio, Matija je bio izuzetno pametno dijete. Vrlo rano je progovorio i shvaćao sve što mu se govorilo. Ratko pak nije uvijek bio tvrda srca prema svom sinu. Ponekad smo se znali i zabavljati kao prava obitelj: igrati se, trčati, smijati.
Život nam je tekao bez većih uspona i padova. U ono vrijeme sam bila sigurna da smo sasvim prosječna obitelj. Ratko nije odustajao od želje za djevojčicom, ali ja više nisam ostajala u drugom stanju.
- Djevojčice su privrženije očevima. I više slušaju. Tako bi bilo lijepo imati jednu - znao bi reći.
Kad je Matija krenuo u školu, postao je samouvjereniji i življi. Ja sam uživala u toj promjeni, no Ratku nije bilo drago. Tako je Matija dovodio kući svoje prijatelje samo kad je znao da nema tate. Jedino tada su mogli biti potpuno opušteni i glasno se igrati.
A onda je došao taj sudbonosni dan. Bilo je ljeto i djeca su trebala uskoro imati praznike. Ratko je bio na službenom putu i ja sam dozvolila Matiji da pozove svoje prijatelje na sendviče i limunadu. Da sam znala da će se Ratko neočekivano vratiti ranije, nikada ne bih na to pristala. Ali nisam znala.
Sjećam se jasno svakog trenutka toga dana. Upravo sam bila u kuhinji i pripravljala dečkima limunadu kad su se začula ulazna vrata. Umalo mi nije vrč ispao iz ruke kad sam ugledala Ratka.
- Vratio si se! Ali, trebao si doći tek sutra...
- Što je? Zar se ne raduješ?
Bacio je aktovku na pod i raširio ruke. Tek tada sam potrčala i bacila mu se u zagrljaj.
- O, naravno da se radujem, budalice! Oduševljena sam!
- A, kakva se to galama čuje? - Ratko me lagano odgurnuo od sebe i naćulio uši.
- To je Matija pozvao nekoliko svojih prijatelja pa se sad malo zabavljaju – rekla sam osjećajući kako mi se srce stisnulo.
- Dođem doma s puta umoran k'o pas, željan malo mira i što me dočeka? Hrpa razularenih majmuna!
Prije nego sam uspjela išta reći ili zaustaviti ga, pojurio je u dječju sobu i počeo urlati.
- Začepite! Prestanite već jednom stvarati galamu i gubite se kući!
Po prvi puta u životu Matija se suprotstavio svome ocu.
- Ali, tata, imamo zabavu. A nismo još ni jeli. Mama je obećala da će nam napraviti sendviče.
- Neka jedu kod svoje kuće! - urlao je Ratko, podigavši pritom stisnutu pesnicu u zrak. Istog trena djeca su se u strahu razbježala.
Matija je bio očajan. Najprije je i sam počeo vikati na oca, a onda bespomoćno zaplakao. Te večeri kad smo legli u krevet, Ratko je nervozno uzdisao.
- Morat ćemo nešto smisliti da zaustavimo taj kupleraj u kući - rekao je prošavši prstima kroz kosu. - Ne brini, ja ću već nešto smisliti - nadodao je kad mu nisam ništa odgovorila.
Otišla sam do Matijine sobe i našla ga kako leži na leđima, širom razrogačenih očiju i praznog pogleda uperenog u strop. Nikada do tada nisam vidjela tako bolan izraz na dječjem licu i srce mi se slamalo što se radilo upravo o mom djetetu. Uzela sam ga u naručje i nježno milujući uljuljkala u nemiran san.
Kad sam se vratila u našu sobu, legla sam na sam rub kreveta. Nisam mogla podnijeti pomisao da me Ratko dotakne. Prije nego sam utonula u san, čula sam ga kako mrmlja.
- Sredit ću ja to. Stat ću ja tome na kraj. Uskoro ćemo ponovo biti normalna obitelj. Tiha i disciplinirana.
Sljedećeg jutra probudila sam se umorna i slomljena. Ratkovo mjesto na krevetu pored mene bilo je prazno. Osluhnula sam i čula ga kako u kuhinji zvecka s posuđem. Slušala sam još trenutak očekujući da ću ga čuti kako razgovara s Matijom, ali ništa se nije čulo.
Prije nego sam ustala, u sobu je ušao Ratko noseći na rukama pladanj s doručkom.
- Dobro jutro! Doručak za moju ljubav! - veselo me pozdravio.
- Je li Matija već doručkovao?
- Pusti Matiju. Sad smo ponovo samo nad dvoje. Red, disciplina, nikakvi suvišni glasovi niti buka. Vratio nam se život kakav smo nekad imali, mačkice.
- Što to govoriš? - povikala sam i skočila iz kreveta, prevrnuvši pritom pladanj koji je odložio pokraj mene.
Otrčala sam do Matijine sobe. Pronašla sam ga kako nepomično leži u krevetu. Lice mu je bilo blijedo. Beživotno blijedo!
Brzo sam kleknula pokraj njega, počela ga tresti a onda davati umjetno disanje. Kad se mlohavo tijelo pomaklo, pojurila sam prema telefonu i nazvala hitnu pomoć. Ubrzo nakon toga smo jurili kolima hitne pomoći prema bolnici, Matija pod kisikom a ja plačući pored njega.
Ratko nije nikada ni pokušao poreći da je pokušao ugušiti Matiju. Činilo se čak da se time ponosi. Najprije je priznao meni, zatim policiji, a na kraju i sucu u sudnici.
- Svi pravi muškarci će shvatiti zašto sam to htio učiniti. Znate, ako vas djeca prestanu slušati, morate nešto poduzeti.
Ratko se ponašao tako arogantno na suđenju, tako uvjeren u ispravnost zločina koji je zamalo počinio da sam umalo povratila. Kako sam mogla dijeliti postelju s tim monstrumom?!
Presuda koju je sud donio nije me zadovoljila, no ionako me osim smrtne kazne ništa ne bi zadovoljilo. Ratko je bio proglašen neuračunljivim i osuđen na pritvor u mentalnoj instituciji.
Kako je moguće da nisam vidjela koliko je Ratko lud? Ma naravno da sam to morala vidjeti, još onog prvog dana kad mi je nešto zasmetalo u njegovim očima, ali sam na to zažmirila. To moje okretanje glave pred stvarnošću zamalo me skupo stajalo i zato sam sigurna, da nikada više ni pred čime neću gurati glavu u pijesak!