JURICA PAVIČIĆ

JURICA PAVIČIĆ Zašto Goli otok ne zanima naše nacionaliste?

Film Tihe Gudac ‘Goli’ priča je o gorljivom komunistu, koji je nedugo nakon 1948. završio na Golom a da nikad nije doznao zašto

Film “Goli” redateljice Tihe Klare Gudac imao sam priliku vidjeti na njegovu premijernom zagrebačkom prikazivanju, sredinom listopada u Kazalištu lutaka, u okviru Zagreb Film Festivala. Bilo je to doba kad se politička kampanja polako zakuhavala, HDZ je upravo ulazio u jednu od svojih tvrdo anticrvenih faza, a tjedan ranije Tomislav Karamarko je u Dubrovniku najavio da će Tita u udžbenicima povijesti proglasiti zločincem. Na repertoaru ZFF-a tog se dana nalazio film koji se bavi sigurno najvećim sistemskim zločinom koji je počinila Titova vlast. Pa ipak, tog dana u Kazalištu lutaka nije bilo nikoga od uobičajenih perjanica konzervativne politike ili publicistike. Štoviše, u publici se mogao naći natprosječan broj “crvenih” i “izdajica” poput Žarka Puhovskog ili Vesne Teršelič.

Sastav publike koja je gledala zagrebačku premijeru “Golih” u dobroj mjeri oslikava politički paradoks Golog otoka. Koncentracijski kamp na škoju pokraj Raba, naime, sigurno je najveći izravni politički krimen Josip Broza Tita. Istodobno, to je krimen koji je hrvatskim antititoistima posve neupotrebljiv. On je neupotrebljiv iz niza razloga. Za početak, gotovo sve žrtve Golog otoka bili su komunisti. Nadalje, zbog duge rusofilske tradicije među njima je bilo natprosječno mnogo Srba, te - pogotovo - Crnogoraca. Konačno, žrtve Golog otoka nisu se uklapale u onu vrstu disidentskih martira koje su postjugoslavenske države jedine priznavale: a to su žrtve za “nacionalnu stvar”. Svi ti razlozi Goli su otok učinili u vulgarnom smislu “neupotrebljivim” zločinom. Zbog te neupotrebljivosti, Goli otok danas nije uređen k’o crkvica, nema spomenike ni muzeje, nego se raspada i trune, a postoje ozbiljna razmišljanja da ga se pretvori u resort.

U toj dogovornoj nelagodi oko Golog otoka postojale su samo dvije skupine ljudi koje je Goli neprestano zanimao. Prva od njih su Talijani poput Magrisa i Scottija, jer je “Isola nuda” i priča talijanske ljevice. Druga su skupina - pak - filmaši. Golim otokom filmski su se autori počeli baviti još koncem šezdesetih kad su u Hrvatskoj i Srbiji gotovo istodobno snimljena dva filma o ‘48: “Sveti pesak” Miroslava Mike Antića, te “Lisice” Krste Papića. Od tada do danas, Goli otok bio je predmet cijelog niza dokumentaraca koji su listom koristili dva uvijek ista, efektna sastojka. Prvi od njih je živi, interesantni svjedok - slikar Alfred Pal, a drugi sam Goli otok. Goli otok je, naime, među ostalim i frapantno fotogenično mjesto.

Obje te sastavnice - pokojni Pal, te minimalistički kvarnerski pejzaž - postoje i u filmu “Goli” Tihe Gudac koji je prošlog tjedna krenuo u lokalnu distribuciju. No, za razliku od dosadašnjih dokumentaraca o Golom otoku koji su mahom bili nezamjetno prosječni, film Tihe Gudac je izvanredan, pa se možemo složiti sa srpskim dokumentaristom Borisom Mitićem koji je povodom “Golih” rekao kako je “jedna velika tema konačno dobila dokumentarac kakav je trebala”. U “Golom” Tihe Gudac golootočna je strahota dobila ono što je svojedobno slavonski domovinski rat dobio u filmu “Dečko kojem se žurilo” Biljane Čakić Veselič: dakle, dokumentaristički klasik. A u oba slučaja razlozi su isti: naime, autorice su povijesnu velepriču obojile vlastitom obiteljskom krvlju.

“Goli” Tiha Gudac počinje serijom starih fotografija koje izgledaju kao cockta-jugonostalgija s kakve reklame za osiguravajuću tvrtku. Ona, baka i djed odlaze svake godine na ljetovanje, u isti kamp kod zadarskog Novigrada. Tu su socijalistički auto, socijalistička kamp-kućica, baka koja hekla i deda koji lovi ribu. Postoji samo jedan misterij: zašto deda - koji se zove Marijan Fučkan - ima te čudne ožiljke po prsima i leđima?

Od te slike autorica počinje otplitati priču o svom djedu Marijanu Fučkanu, zagrebačkom ilegalcu, gorljivom komunistu i vrijednom šefu poslijeratne tvrtke koji je nedugo nakon 1948. završio na Golom a da nikad nije doznao zašto. Obitelj dugo nije znala gdje je, dok jednog dana nije dobila lapidarnu razglednicu “živ sam”. Fučkan je na Golom prošao cijelu psihofizičku torturu logora, bio je izoliran i revidiran, mučen je i mučio je druge, sve dok na koncu nije “ispljunut” u normalni život jednako neočekivano kao što je i uhapšen. Nad onim što se događalo na kvarnerskoj stijeni navučen je betonski poklopac šutnje. Jer, oni koji su tamo bili znali su da ne bi izišli da jedni drugima nisu radili sramne stvari. Ako ste rekli da ste tamo bili, ne bi se nitko sažalio na vas - jer, tko voli staljiniste? I - kako ćete objasniti nekome da uopće niste staljinist? Stoga je šutnja najbolja taktika. A pogotovo je najbolja taktika u tadašnjoj Jugoslaviji, zemlji koja se naglo bogati, koja se pojagmila na šuškavce, fiće, TV prijemnike i Ponte Rosso, te u kojoj nikoga nije briga za tamo neke poratne obračune partijskih frakcija.

I tu dolazi dio koji je u filmu “Goli” najbolji, među inim jer nikad dosad nije bio ispričan. Tiha Klara Gudac naširoko intervjuira svoju obitelj - mater, oca, tete - i pokazuje kako ta odlučna šutnja ima posljedice, kako ona na neki način preslaguje obiteljske odnose, te utječe čak i na usud, mentalitet, psihu druge, pa i treće generacije - kao da je i sama obitelj živo biće koje ima potisnute neuroze. Istodobno, Tiha Gudac pokazuje na koji se način golootočni revidirci vraćaju i uključuju u jugoslavensko društvo “roaring 60’s”. Isti režim koji je te ljude lišio slobode, mučio i ponizio, sad ih “vraća u žive”, nalazi im (bitno lošiji) posao, daje (bitno lošiji) stan. Sudjeluju u kolektivnim benefitima socijalističke države blagostanja. Oni su idilični, “normalni” samoupravljači. Osim što deda šuti. I ima te čudne ožiljke.

Kad je riječ o memoriji na titoističku Jugoslaviju, u hrvatskoj (i ne samo hrvatskoj) kulturi postoji trajni ideološki rat između dva narativa. Prvi je onaj konzervativni, desni, koji pripovijeda Jugoslaviju kroz Bleiburg i Perkovića, a tu zemlju opisuje kao trajni kazamat nalik onima Brežnjeva ili Ceausescua. Drugi je onaj “bajadera i cockta” narativ koji memorira Jugoslaviju kao eru modernizacije, opismenjavanja, socijalne sigurnosti, a u nekim slučajevima čak i kao konzumističku fantaziju, “kapitalizam bolji od kapitalizma”. Ono što mislim da je sjajno u filmu “Goli” Tihe Gudac je što taj film pokazuje da ta dva narativa nisu ili-ili, nego i-i. Štoviše, ovaj film pokazuje da su se te dvije priče katkad, ili čak često, događale istim ljudima, istim obiteljima, istoj generaciji.

Izdvajamo