Mnogima nerazumljivo ponašanje hrvatske uprave, odnosno administracije (kako se to kod nas kmetski kaže ‘vlasti’) postaje potpuno jasno ako shvatimo da su SDP u stvari - hrvatski konzervativci.
Pogledajmo definiciju konzervatizma, npr. ovu s Wikipedije: “Konzervatizam je politička i društvena filozofija koja promovira zadržavanje socijalnih institucija u kontekstu kulture i civilizacije. Neki konzervativci žele zadržati stvari kakvima jesu, naglašavajući stabilnost i kontinuitet, dok se drugi, koje nazivamo reakcionarima, opiru modernizmu i traže povratak ‘stvarima kakve su nekad bile’. … Nema jedinstvenog skupa politika koje se univerzalno smatraju konzervativnima, jer značenje konzervatizma ovisi o tome što se smatra tradicionalnim na određenom mjestu i u vremenu.” Uopće nema sumnje da su socijalizam, “naševanje”, tj. korištenje javnog dobra u privatne svrhe, uz snažne napore da se što više resursa stavi pod državnu upravu kako bi ostalo “naše”, a u stvari onih koji njima upravljaju, i slične paradigme već višegeneracijski tradicionalni u Hrvatskoj. O tome je nedavno pisao i Marijan Kostrenčić u sjajnom članku “Iz samoupravnog socijalizma u kapitalizam i kako to preživjeti” (samo na internetu, pa guglajte).
Kroz krizu je, usprkos brutalnom gubitku poslova u realnoj ekonomiji, broj ljudi koji rade za državu porastao. Vlada kao da si je dala za zadatak čuvati radna mjesta samo za neke - nisu svi jednaki, neki su ‘jednakiji’. Ovdje ne treba zaboraviti da je zapošljavanje u javnom sektoru daleko intenzivnije nego nam se čini: u tri godine je od oko 400.000 zaposlenih u njemu barem 35.000 otišlo u mirovinu, a kao što znamo, mjesta u javnom sektoru se uglavnom ne dobivaju preko otvorenih natječaja. Dakle, mašina se vrti jako, nije u leru - to se čini samo nama u realnom sektoru. Još od doba Tita, rentni mentalitet krucijalan je za ovdašnje narode. Jugoslavija je živjela od ucjenjivačke geopolitičke rente - primjerice, još 1950. su od SAD-a dobili 100 mil. USD - današnja vrijednost 1 mlrd. USD - kao uvod u američku ‘strategiju klina’ (prema istočnom bloku). Ta pozicija je samo rasla kasnije kroz nesvrstane i kao zadnja rata nekoliko milijardi dolara Markovićevoj vladi da provede slobodne izbore.
Radikalno rentni mentalitet je vidljiv i danas kroz najviše vlasništo nekretnina u EU, apartmansku ekonomiju koja održava cijelu Dalmaciju na životu, štednju ‘na kamatu’ umjesto alokacije u produktivne vidove imovine te kao glavna renta od svih - posao u državnoj službi. Koliko znam, za velik broj ljudi to je već obiteljska stvar.
I dok u SAD-u djecu plaše ‘ako ne budeš imao dobre ocjene, morat ćeš raditi za državu’, kod nas je posao u državi bolji i više plaćen nego u realnom sektoru. Dakle, kad bismo govorili u marksističkim terminima, mogli bismo reći da je javni sektor u stvari danas vladajuća klasa, ili čak sitna buržoazija, koju zastupaju sve glavne stranke, a radnici su iznevjereni - poniženi i bez posla. Što je naročito teško razumjeti za ‘radnički’ SDP. Za ilustraciju krajnjeg konzervatizma u sačuvanju postojećih paradigmi koje nas vuku na dno, sjetimo se mnogih izjava vodećih SDP-ovaca koji proklinju tržišnu ekonomiju (a koja se kod nas još zove i neoliberalni kapitalizam).
Iako kapitalizam nije ideologija, nego naprosto suvremenost, kao što zna svaki pošteni ljevičar koji ima telefon, internet, lijepo odijelo, skupi auto na naš račun, moderne lijekove itd. Posebno se instruktivno podsjetiti nedavne izjave jednog od najutjecajnijih SDP-ovaca: “Kuga novog doba je neoliberalni kapitalizam!” koja pokazuje zagriženost u otporu promjenama u suvremenost. Inače, on je u pravu, jer nam se najbolji mladi iseljavaju u ‘neoliberalna’ gospodarstva, što se zove još i ‘bijelom kugom’.
Sada je važno primijetiti da konzervativci (u svijetu) načelno imaju znatno manje ‘ideologije’ nego progresivisti. Naime, bit njihova društvenog angažmana je odsustvo društvenog inženjeringa, velikih planova, nego se uglavnom sastoji od uronjenosti u sadašnjost i podršci evolucijskom načelu mijenjanja države, koja je isto što i narod. I zato je konzervativcima uvijek glavno uporište sitna buržoazija, koja želi zadržavanje statusa quo. Baš kao i u Hrvatskoj! Stoga ne čudi ideološka izgubljenost današnjeg SDP-a, jer on po svojoj misiji mora imati ideologiju, a sveo se uglavnom na doktrinu podrške javnom sektoru i čuvanju svojih fotelja. Što najbolje ilustrira neprobavljiv i besmislen tekst “Manifest za novu socijaldemokraciju - što učiniti dok kapitalizam jede socijalnu državu” koji je prošle godine objavio glavni ideolog SDP-a Antun Vujić u ovim istim novinama. Da se razumijemo, nemam ništa protiv čovjeka osobno - na prvim demokratskim izborima glasao sam baš za njegovu stranku (sada ne glasam ni za koga). Ne pomaže ni sudbina europskih propalih “socijaldemokrata” kao Hollande, koji je u praksi pokušao primijeniti Pikettyjevu ideologiju i od Francuske napravio bolesnika Europe.
No, kao što svako jutro svane sunce, tako će se i Hrvatska s vremenom prikloniti suvremenosti, naime prigriliti tržišnu ekonomiju barem koliko i Kina, a možda jednom čak i kao Austrija, Švicarska ili Švedska. Snage u SDP-u koje se danas najsnažnije opiru tome, kao ovi što spominju kugu ili jedan potpredsjednik stranke koji se hvali da je markist (?!) i zalaže se za progresivno oporezivanje svake dobiti “značajno veće od kamate”, vjerojatno neće moći pratiti onaj dio koji će bez suvišnog ideologiziranja obavljati svoje poslove, kao npr. ministri Maras ili g. Mimica. Tako da je moguće da se SDP i rascijepi, što bi u stvari možda i bilo najbolje za njega. Onaj drugi dio bi se možda mogao pripojiti novoj Radničkoj fronti. Slično bi se možda moglo dogoditi i u HDZ-u koji bi mogao iznjedriti svoju ekonomski liberalnu frakciju ili kćer, pa bi se tako napokon formirao politički centar. Naime, danas centra nema, jer je naša politika jednodimenzionalna - u ekonomskim stvarima svi su socijalisti. S rezultatima koje nažalost vidimo.