Sanader je, podsjetimo, u okviru Vladine rasprave o sprečavanju navijačkih ekscesa ustvrdio kako poklič “Za dom spremni” ne može biti domoljuban jer su pod njim ubijani ljudi”.
Tom je izjavom premijer Sanader simbolički stavio izvan zakona posljednji, do jučer nažalost relativno masovno prihvatljiv element ustaške ikonografije. Sam slučaj Thompson, i činjenica da taj pjevač uživa snažnu potporu dijela Crkve (a “Za dom spremni” redoviti je element u njegovim koncertima, koji se održavaju pred mnogo ljudi, već i zato što se radi o početku Thompsonove najpopularnije pjesme), govori o tome kako dio hrvatskog društva nije vidio ništa osobito sporno u tom pozdravu. Dakle, o poglavniku Paveliću, hvala Bogu, više nitko ne želi reći ništa dobro, ali je zato bilo OK izvikivati “Za dom spremni”, i tumačiti tu parolu kao “izraz ljubavi prema Domovini.”
Sada, srećom, više nije tako. Sada je, napokon i ta parola smještena ondje gdje doista i pripada: u repertoar ustaške, za modernu Hrvatsku posve neprihvatljive ikonografije; u repertoar raznih drugih simbola pod kojima su se, kako je Sanader ispravno konstatirao, ubijali ljudi.
Žrtve Bleiburga
I stoga je uistinu bilo krajnje vrijeme da hrvatska Vlada i vladajuća stranka jasno kvalificiraju o čemu se tu radi.
Interes hrvatske javnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku i za ustaški pokret prirodno je eskalirao krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina.
|
Nadalje, brojni članovi obitelji bleiburških žrtava, ili oni koji su uspjeli preživjeti Bleiburg i križni put, zahtijevali su, opravdano, da se njihov glas čuje u javnosti.
Naposljetku, mnogo hrvatskih iseljenika, koji su u inozemstvu djelovali u raznim proustaškim organizacijama, stigli su u Hrvatsku, i zauzeli određeni broj mjesta kako u hrvatskom društvenom i političkom životu, tako i u vojsci, policiji, obavještajnim službama, pa čak i u biznisu.
Utakmice i Thompsonovi koncerti
Osobito je važno da je Nezavisnu Državu Hrvatsku u određenom smislu legitimirao sam dr. Franjo Tuđman, jednom od svojih najpoznatijih i najkontroverznijih izjava, koja ga je neugodno pratila do kraja života.
Tuđman je, podsjetimo, na Saboru HDZ-a održanom prije parlamentarnih izbora 1990. godine bio rekao da kako je “NDH predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda”, za što je dobio ovacije većine okupljenih na tom iznimno važnom političkom skupu, na kojem se već vidjelo tko će preuzeti vlast u Hrvatskoj.
Dr. Tuđman, naravno, nije imao ništa s ustaškom ideologijom, ali je smatrao da će kroz takav stav o NDH pridobiti hrvatsku dijasporu, što mu je, kako znamo, i uspjelo. (Usput govoreći, Ivica Račan je poslije Tuđmanove izjave o NDH proglasio Hrvatsku demokratsku zajednicu strankom opasnih namjera.)
I tako se, početkom devedesetih, čitav niz ustaških simbola pojavio na hrvatskoj javnoj sceni.
Primjerice, IV. splitska gardijska brigada Hrvatske vojske, jedna od najelitnijih postrojbi HV-a, obuhvaćala je i bojnu Rafael Boban, nazvanu po poznatom ustaškom vojnom zapovjedniku.
Thompsonove “Čavoglave”, koje počinju sa “Za dom spremni”, vrtjele su se na HTV-u jednako često kao i vremenska prognoza, a jednom sam na televiziji gledao neku reportažu s Tuđmanove turneje po Hercegovini: predsjednik je sjedio za većim stolom, okružen skupinom hercegovačkih političara koji su se zagrlili i pjevali “Juru i Bobana”.
Mesićev skandal s istom tom pjesmom relativno je odnedavno poznat hrvatskoj javnosti.
Zatim, nekim su se poznatim ustašama počeli dizati spomenici, u Splitu je dugo postojala ulica Mile Budaka, književnika i Pavelićeva ministra, koji je potpisao rasne zakone u NDH, dok je u Zagrebu privremeno bio ukinut Trg žrtava fašizma.
U Hrvatskoj smo se, dakle, u prvoj polovici devedesetih suočavali s čitavim nizom ustaških ili proustaških simbola. Većina tih simbola počela je nestajati krajem devedesetih, a posebno poslije povijesnih trećesiječanjskih izbora 2000. godine.
Osobe poput Mile Budaka i Jure Francetića izgubile su ulice i spomenike, a elementi ustaške ikonografije pojavljivali su se još jedino na nogometnim utakmicama i Thompsonovim koncertima (što je, također, nedopustivo).
Jasnom osudom pozdrava “Za dom spremni” Vlada je, ponovimo, napokon simobolički stavila izvan zakona i taj, posljednji element ustaške ikonografije, koji je bio preživio devedesete.
Nedvosmislena diskvalifikacija te ustaške parole znači, među ostalim, daljnje civiliziranje hrvatskog društva, i širenje prostora tolerancije.
Nadalje, ona znači dodatnu ideološku detuđmanizaciju Hrvatske demokratske zajednice.
Franjo Tuđman bio je rekao da je NDH nastala “kao izraz težnji hrvatskog naroda”, da bi devetnaest godina kasnije Ivo Sanader rekao da “Za dom spremni” ne može biti domoljubna parola, jer su pod njom ubijani ljudi.
Najvažnije je, međutim, da bi jednoznačna osuda pozdrava “Za dom spremni” trebala simbolizirati kraj svake vrijednosne rasprave o ustaškom pokretu i o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
U proteklih je dvadesetak godina potrošeno milijune i mlijune novinskih stranica - da ne govorimo o drugim medijima i o knjigama - na polemike o tome jesu li ustaše bili dobri ili loši za Hrvatsku, jesu li bili veći ili manji zločinci, ili čak, heroji, jesu li ili nisu bili rasisti.
Ovih sam dana u jednom tjedniku pročitao prilično nevjerojatan tekst u kojem se tvrdi kako Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik svih koncentracijskih logora u NDH, baš i nije bio tako loš čovjek, te da endehazijski logori nisu bili posve grozni.
Sanaderova osuda pozdrava “Za dom spremni” na simboličan način ukida i zadnji preostali prostor za rasprave o stvarnom karakteru NDH i ustaškog pokreta.
Svi glavni protagonisti hrvatskog političkog života (dakle i HDZ i SDP) sada se, očigledno, slažu da je ustaški pokret bio zločinački pokret, da je NDH bila zločinačka država, i da ni jedan politički, ideološki ili ikonografski element ustaškog pokreta nema što tražiti u današnjoj Hrvatskoj.
Trajno zatvoreno poglavlje povijesti
Stav mainstreama hrvatske politike, nadamo se i hrvatske javne scene, sada postaje posve jednoznačan u bezuvjetnoj osudi ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske.
I to je dobro za današnju, modernu Hrvatsku, koja se napokon mora prestati opterećivati raznim oblicima utaške nostalgije ili, što je još važnije, pokušajima prevrednovanja ustaškog pokreta i NDH.
Ustaše i NDH za Hrvatsku napokon trebaju postati trajno zatvoreno, duboko kompromitantno poglavlje naše povijesti, iz kojeg ne smijemo uzimati baš ništa.
Davor Butković