Krajačić Jr. u našem malom mistu


 
Štogod bilo, ostavljamo vam da sami prosudite je li retke koji slijede doista napisao Miljenko Smoje ili su oni djelo nekog njegova manje darovitog književnog suvremenika, koji se drznuo dirnuti u nezaboravno djelo humorističkog klasika.

Ante Tomić
Nepunih pet kucanih stranica kucanih širokim proredom na nekom rasklimanom pisaćem stroju, s brojnim ispravkama i dopunama plavom kemijskom olovkom, donio mi je prije nekog vremena građanin koji je želio da mu ne spominjem ime, tvrdeći da je to rukopis izgubljenog poglavlja, ili barem dijela poglavlja, čuvene Kronike našeg malog mista. Miljenko Smoje, prema njegovim riječima, u ovoj je pripovijesti fikcionalizirao anegdotu o narodnom heroju Stevi Krajačiću i njegovu sinu Ognjenu, koju je kao reporter jednom čuo u Makarskoj, a u posljednji je trenutak odustao od njezina objavljivanja zbog političke delikatnosti teme.























Vrućin se litnjin popodnevon mišaju jezici, kupačice ciče na českon, u oštariju se naručije na ingleškon, u restoran na njemačkon, u ladovinu pod odrinon pivaju Poljaci, ka da je cili svit doša na otok. Otkako su nazad par godin furešti otkrili ovi naš raj, Malo misto pari skupština Ujedinjeni naroda, nema nacije koja se ovod nije pod žarkin suncen ispružila na šugamanu.

Njemaca je i Talijana najviše. U prvo vrime svitu ji nije bilo drago vidit, ali čin su ovi izvadili pineze, zaboravila su se neprijatejstva i otpale ratne kraste. Lire i marke zacilile su stare rane. Nikor živ ne bi reka da su nan do jučer oni bili najgore zviri i najcrnji dušmani. Talijanima se, koji su nan ricinusovo uje u grla livali, najboje vino nosi, a Njemce, koji su misto zapalili, rašireni se ruku dočekuje isprid novi, obnovjeni kuća.

"Vilkomen! Benvenuti, kari amići!" viče Roko Prč isprid otela smijući in se bilin zubiman.

"Ajde kvragu i ti i oni", reče mu koji put jidno njegova drugarica Anđa, možda jedina u cilemu našem Malom mistu koja je ostala svisna, nepopustljiva prema okupatorima i fašistima i njihovin domaćin slugaman. "Ubit su te tili, gubo, a ti in gujicu ližeš."

"E, Anđo, ne razumiš ti kako se to okriće."

"Bome ja san uvik na liniji. Ja se ne okrićen."

"A vaja se okrićat. Vaja se okrićat, moja Anđo. Sve se okriće, još su drugovi Marks i Engels i drug Lenjin pisali o temu. To se zove dijalektički materijalizam", pouči je Roko, koji je u četvrti misec, dok još nije počela sezona, tri nedije bija u partijsku školu i od tega se vrimena razbacije nekin velikin nerazumjivin ričima.

Kraj svih Njemaca i Talijana koji slobodno šetaju pjacetama i kaletama, opet se ne bi moglo reć da je ovod popustila budnost. Narod njeguje tekovine Enobea, o prazniku nema ponistre bez državne bandire, svake je godine sve masovniji odaziv na tradicionalni kros za Dan ustanka i svi se u prolazu s poštovanjen malo naklone drugu Stevi koji, evo, treću godinu zaredon sa ženon i dicon lituje u vili na kraj mista, u mirnoj vali meju čempresima. Velika je čast, svi se slažu, da je drug Stevo, predratni komunist, prvoborac, narodni heroj i visoki republički funkcioner baš naše Malo misto izabra za mrvu počinit od svoji brojni i teški državnički dužnosti.

Drug Stevo ne izlazi puno vanka. Ribari bi mu izdaleka na plažici ispod vile digod vidili ženu i dicu, ali niko ne pamti da se narodni heroj sam ikad, njanci jednon okupa.

"Kažu da se bidan ne svučije da mu se ne vide friži", pripovida Bepina guleći prasku doturu Luiđiju. "Da su mu puno grubi ožijci od ran ča ih je dobija na Neretvu i Sutjesku."

"Ma ke friži, ma ke rane", pobisni Luiđi. "Vlaj se ne svučije jerbo ne zna plivat."

Dotur Luiđi neće priznat, ali drug Stevo mu se zamirija još prve godine kad je doša. Njih četiri, likar, predsjednik, sekretar i Roko, pošli mu se jednu večer, ka ča je i red, javit ka viđeniji ljudi u našen Malom mistu, izrazit mu dobrodošlicu, ča se reče, stavit se na raspolaganje, ako je kakva potriba, a ovi ih jedva na po ure i priko voje primija. Nervožasto je tuka prstima po stolu, ka da ne more dočekat da odu. Ni vode in nije ponudija da se napiju.

Predsjednik i Roko kontali kako će se sprijatejit s drugon Stevon, a on da će in pomoć kupit novo ambulantno auto, asfaltirat rivu, obnovit vatrogasni dom, produžit lukobran u trajektnon pristaništu. Čudo se tega za misto more učinit kad imaš nekoga na visokon položaju u Zagrebu. Ali kad ih je funkcioner onako ladno dočeka, nisu mu ništa ni spominjali. Otišli iz vile malo ka i posramjeni i jedva se pozdravili na rastanku. Dotura Luiđija i danas zaboli kad se siti te večeri i žaj mu je da drugu Stevi, pa neka je sto put narodni heroj, nije reka ča ga ide. On jedini možda od svega svita neće mu se naklonit na ulici, nego okrene glavu od funkcionera i čini fintu ka da je baš ovi tren nešto zanimjivo vidija.

"Partizansko dite, odma se vidi da je vaš", govorio je Roko veselin, zadovojnin glason. "Puca po Njemcima i Talijancima... Udrija momak po okupatoru... Morete bit ponosni, druže Stevo.
Srića, lito je i likar nema vrimena razmišjat o drugu Stevi, posla je u sezoni barenko tri put više nego u zimu. Dite padne, rasiče se na siku pa mu vaja šivat kolino, ili se koja šinjorina ubode na ježinca, pa sunčanice, pa trovanja od pokvarene spize, pa se uvik neko na ribarsku večer napije i potuče, a bilo ih je par i ča su od fureštkinja dobili jednu bolest ča je tribalo krit od žena. U najzadnju jednon oko podne dolazi mu krupna Švabica u suzama, s velikon crnon masnicon na butinu. Ležala ona bidna na plaži i neki je mulac iz zračne puške olovnon kuglicon pogodija.

"Vrag in tiće da", beštima je dotur Luiđi pinceton pažljivo vadeći metak i dezinficirajući ranu, ali samo ča je nju sa zamotanon nogon iz ordinacije otpustija, u čekaonicu je uša Talijan sa jednakon dijagnozon, jednaka crna masnica, samo u njega u kosti, pod lopaticon. I još je možda uru i po posli doša još jedan Austrijanac, ča je zračnon puškon dobija u vrat, a malo pri mraka, kad je skoro vas svit otiša s plaže, jedna Talijanka pogođena u drob. Likar je ozbiljno posumja da su ovi slučajevi lovačke nezgode diteta što je išlo u tiće i o njiman obavistija druga predsjednika.

"To je, drugovi, sabotaža!" grmija je tu večer Roko na hitno sazvanon sastanku u općini.

"Neko nan oće rastirat furešte", doda je sekretar ogorčeno.

"Reakcija ponovo diže glavu", zaključija je zloslutno drug predsjednik.

Sastavljena je lista potencijalni narodni neprijateja i naloženo milicjoneru Mili da ispita koji je od njih naoružan zračnon puškon. Plus je Mile dobija zadatak da neprimjetno, u civilu patrolira vrtlima i vinogradiman poviše plaže.

Koordinirana akcija organa reda i zakona urodila je plodon još sutradan ujutro kada je Mile iza jednog bajama zateka crnomanjastog nevajalca od koji dvanaest godin. Krvolok je, prema milicionarovu svidočenju, zračnon cilja jednoga debelog na luftmadracu, kad ga je on uvatija za uvo i sve tako, ne puštajući, kroz cilo naše Malo misto proveja. Malolitni se zločinac tako dera i skriča da njegovo japšenje nije nikome promaklo. U deset minuti Roko je dotrča iz otela, predsjednik i sekretar iz općine priko puta, a likar teška srca ostavija jednu smišnu Čehinju ča je od sunčanja dobila opekline drugog stupnja.

"An, dolija je!" viknija je predsjednik zadovojno.

"Koji si ti mali?!" upita je pripadnuto dite Roko strašnin glason.

"Ognjen", promuca je mali kroz ridaje.

"Koji Ognjen?!"

"Ognjen...", kaže ubojica i još doda prezime od kojega su se svi u sobi odjednon ka zaledili od užasa.

"Mile, crna nesrićo", zavika je, čin se malo osvistija, predsjednik na milicionera, "koga si to uvatija. Istoga časa da si pustija dite. Koje smo mi zviri ovod da dicu apsimo. Sine, poji ti lipo doma", okrenija se predsjednik Ognjenu, "ovo je, bit će, neka greška."

"A, ne, ne", usprotivija se Roko iznenada. "Ovo neće lišo proć. Mali ne izlazi dok mu ne dođe pape da ovo rišimo."

"Roko, budi pametan. Mali nije zna ča radi, zaigralo se dite. Kakav pape, završit ćemo svi u pržun zbog tebe", vikali su predsjednik i sekretar u glas, a Roko se kočoperno isprsija i svečano reka...

"Drugovi, ja preuziman odgovornost za ovu stvar na sebe."

Drug Stevo stiga je mrk u milicijsku stanicu more bit uru i po kasnije i bez riči se zaputija u sobu di ga je njegov jedinac čeka skupa s direktoron otela. Zatvorili su se u sobu i dugo razgovarali, a predsjednik, sekretar i dotur Luiđi su stali kraj vrata i ka dica prisluškivali. Iznutra se čulo isprekidano...

"Partizansko dite, odma se vidi da je vaš", govorio je Roko veselin, zadovojnin glason. "Puca po Njemcima i Talijancima... Udrija momak po okupatoru... Morete bit ponosni, druže Stevo. Raca vas nije izdala... žestoku krv ima. Pravo dite jednoga narodnog heroja... Ma, opet, vidite, nije zgodno, ne bi bilo dobro da se ovo pročuje... Mi smo sa svoje strane spremni sve učinit..."

Već idućeg prolića počeli su veliki radovi u našen Malom mistu. Asfaltirala se riva i produžen lukobran trajektnog pristaništa, a u prvomajskoj paradi provezla se cvićen okićena nova ambulantna kola iz kojih je mnoštvu razdragano mava dotur Luiđi. Čudo se tega učinilo otkad Malo misto ima prijateja na visokon položaju u Zagrebu, čovika kojega je direktor otela u samo po ure zainteresira za naše probleme. Okrenija ga je na našu stranu, baš ka ča drugovi Marks i Engels kažu da se sve okriće. Roku Prču zlata je vridila ona lekcija o dijalektičkom materijalizmu ča je naučio u tri nedije u partijskoj školi.
Ante Tomić

Najnovije