Prošle godine u listopadu Grad Zagreb kupio je jedino preostalo “obično” kino Europa odlučivši se na hrabar antimodernistički čin: opstanak kultnog kina s početka prošlog stoljeća na atraktivnoj lokaciji donjogradske jezgre.
Potpis gradonačelnika Bandića i predsjednice Uprave Kinematografa Zagreb Ine Čavline na kupoprodajnom ugovoru s brojkom od 21,9 milijuna kuna čekao se s iskrenom strepnjom punih godinu dana, koliko je trebalo inicijativi “Daj mi kino” Zagreb Film Festivala i Hrvatskog filmskog saveza da odobrovolji novokomponiranu menadžersku narav gradske uprave.
Adolf Müller je svoj tvorničarski kapital ulagao u kulturu grada pa je već 1913. godine sagradio kino Helios, današnje kazalište Gavella
Umjetničkoj organizaciji ZFF-a povjereno je upravljanje kinom “sa 505 sjedećih mjesta”, Grad se obavezao na plaćanje računa hladnog pogona, a publika ovih dana, u grupicama do 100 ljudi u prosjeku, pohađa projekcije. Idila je uvijek u predvidljivosti svakodnevice. Uđete u kino, osjećate se ugodno u omiljenom pokondireno-baroknom predvorju i čekate da gospon Joža, pet minuta prije početka projekcije, otvori vrata dvorane.
Joža je upravitelj dvorane od 1973. godine, ima malu kancelariju kojom dominira masivni pisaći stol iz 1960-ih i zidni sat.
- “Kupoprodajom je obuhvaćeno 1300 četvornih metara prostora kina Europa u Varšavskoj 3, zajedno sa svom pripadajućom opremom i inventarom”, navodi se u izvještaju Ureda gradonačelnika, pa smo kod Jože došli provjeriti što je ostalo od “opreme i inventara”. - Ništa vam tu nema, samo tehnička dokumentacija kina - rezignirano kaže gospon Joža nad jednom kartonskom kutijom koja bi trebala zastupati cijelu, gotovo stoljetnu povijest javne, omiljene kulturne ustanove.
Očekujete fotografije, pisane materijale, nadate se nekom neobičnom predmetu, a od cjelokupne dokumentacije poslovanja kina Europa ili Balkan, vidite tek nekoliko arhitektonskih prijedloga obnove dvorane i predvorja iz 1970-ih i gomilu fascikala, užasnu činovničku “periodiku” iz kasnih 1970-ih i 1980-ih, kad je bilo neizmjerno važno impresionirati urednošću u banalnostima poput vlastoručnih potpisa i datuma primopredaje goriva. Slikovna ili pisana dokumentacija, takozvana arhivska građa kina Europa u obimnijem ili zanimljivijem obliku ne postoji nigdje u gradu, što je zapravo logično ako se prisjetimo, kao što Joža zna iz prve ruke, da je “socijalizam bacal van sve kaj je kapitalizam ostavil”.
Za radnike Müllerove ciglane održavane su mise na otvorenome
Osim toga, negdje u kotlovnici kina, naslonjena o zid, nađena su dva uokvirena portreta: jedan je od vlage bio sasvim uništen pa ga se Joža ne može sjetiti, a drugi je, vlagom oštećen ali u prihvatljivom stanju, portret nepoznate žene koji je “visio u sobi upravitelja, vlasnika kina, a nije bio izložen svima”. Činjenicu da neka uokvirena fotografija, nečiji portret, desetljećima trune u podrumu, saznajete usput, kao marginaliju: takve se stvari događaju, različite uprave vuku fotografiju “neke ženske” kao prirepak bez ikakvog interesa.
Autsajderi pak vole razmišljati u romantičnim prispodobama, osjetljivi su na “privatne povijesti”, klize na granici građanske patetike, u nekom trenutku osjete da možda imaju “misiju” otpetljati neke zaboravljene stvari. Od bivše vlasnice kina Ine Čavline preuzeli smo tako fotografiju veličine“metar s metar”, u okviru ljušteće boje i umotanu u novinski papir, “prošetali” je po različitim gradskim institucijama, a onda pokazali eventualnim rođacima. Bez uspjeha, “misija” je dočekana slijeganjem ramena, balon voajerizma se ispuhao.
Nakon Adolfove smrti imovina se dijeli dvojici sinova. Alfred dobiva kino i donjogradski blok Masarykova - Varšavska s tadašnjim Balkan prolazom (sestara Baković), a Leo ciglanu i blok zgrada u Frankopanskoj i Dalmatinskoj ulici
Nitko ne zna tko je žena s fotografije koju je stručnjak iz Muzeja Grada Zagreba hladno ocijenio kao “portret žene u svojim kasnim dvadesetima, napravljen između 1925. i 1930. godine, nikako ne pripada opusu boljih zagrebačkih fotografa toga vremena”. Reklo bi se, prosječan portret žene prosječne ljepote.
Ne prikazuje glumicu, nije to lady Šram, kako se nagađalo godinama; ne pripada ni obitelji vlasnika kina. Sada kad definitivno ne pripada nikome i ne zna se kako je dospjela na zidove kina, konačno pripada svima: imamo portret javno nepoznate žene i gotovo nam je drago da je stvar završila skromno i antiklimaksom, u tajnovitom prosjeku. Baš tako, naime, kuca tobožnja “živa povijest” ovoga grada.
U sivilu indolencije ili prenemaganja, praznim oprekama poluinformacija operira većina građana, sasvim nekritički raspoložena prema, primjerice, dvojbenoj “legendi” o Manduši koja je “nešto zagra(e)bila” i tako ušla u kičerski turistički marketing Zagreba 21. stoljeća. Do ponovnog rođenja Europe iz pepela poraženih staromodnih kinematografa nije se spominjala povijest ključne javne institucije u centru grada. Pristojnom manirom novog vlasnika objavilo se sada da je kino sagradila “bogata zagrebačka obitelj Müller”. Tko su bili “ti Mülleri”? Pokrenete kotač “usmene povijesti” i mitologija palanke raste u korov.
“Bila je to židovska obitelj, otac s dva sina, imao je dva braka...”, “svi su preko noći odvedeni u Jasenovac...”, “dvojica braće imala su čitav Zagreb”: gomilu takvih nepovezanih, usmenih kavanskih motiva ne možete jednostavno provjeriti u kakvom muzeju, institutu ili na konzultacijama s povjesničarima. Domaća historiografija sporo probija hegemonijsku opnu politike, pa je povijest svakodnevice - pod čijom bi se ingerencijom mogla gledati kronologija kulturnog života grada, još uvijek žanr u pelenama, često smatran hobističkim ili “šminkerskim”.
Ali nije, naravno, “struka” jedina zaslužna za nevjerojatnu prazninu pojma koji nastojimo istražiti: kako je, naime, moguće da se usmenom predajom, makar i žilavim tračem, nije sačuvao dio povijesti obitelji Müller, jedne od najbogatijih u gradu i zaslužne za mnogošto dobroga kod zagrebačkih građana? Malo je reći da potomci Müllera iz prijeratnog Zagreba, s kojima smo razgovarali nakon njihova početnog oklijevanja, nisu skloni vlastitom marketingu. Točnije, Mülleri (ili Mileri) razgovor o prošlosti obitelji shvaćaju kao nepotrebnu vrstu samoreklame, od toga bježe jer ih ne zanima prošlost: nikada u povijesti svoje obitelji nisu govorili za ikakve medije, a fotografiranje uopće ne dolazi u obzir.
Inovacije
Leova investicija u voćarstvo Müllerov brijeg na Kustošiji bila je prvi primjer moderno organiziranoga gospodarstva, tada rijetko viđenog u našim krajevima
Prekrasne fotografije koje objavljujemo posuđene su iz njihove obiteljske arhive koja je obnovljena sasvim slučajno, jednog poslijeratnog dana kad je neki gradski službenik pokucao na vrata i donio albume koji su za rata “čuvani” u sobi hotela Jadran. - Zašto smo vam odjednom zanimljivi, ne razumijemo - pitaju sada Mileri. Neuvjerljivo im izgleda kronologija interesa koji je počeo otužnim povijesnim inventarom gradskog kina, a protegao se na komplicirane biografije njegovih vlasnika. Ali tako je bilo, portret nepoznate mlade žene ključ je veće znatiželje, gotovo kao nadomjestak izgubljenog identiteta i “povijesti svakodnevice” te gospođe.
Dakle, prvi vlasnik kina Adolf Müller je na temeljima dvorane Ćirilometodskih zidara, “drugog najstarijeg kina u Zagrebu iz 1907. godine”, dao sagraditi Balkan-kino. Jutarnji list 18. svibnja 1932. objavljuje veliki članak o “zaslužnom, uglednom građaninu i poznatom zagrebačkom tvorničaru” Adolfu Mülleru, dan nakon njegove smrti i uoči sprovoda na kojemu se, u mimohodu današnjom Frankopanskom i Masarykovom, skupilo tisuću ljudi.
Zbog novonastale političke situacije Müllerovi 1938. godine prelaze na katoličku vjeru, a 1939. prodaju većinu svog posjeda
Rođen u Zagrebu 1857. godine, kao sin vrlo siromašnih roditelja, ali je “obitelji obilno blagoslovljena djecom” - stoji u Jutarnjem listu, Adolf Müller nije mogao pohađati dobre škole. Jedva završivši pučku, pošao je u zanat bačvarije i stolarije. Kao 25-godišnjak oženio se s Fanikom (rođenom Mülhofer iz Krapine) i iz Zagreba otišao u “provinciju”, ženinoj rodbini u Josipdol kod Ogulina, gdje je otvorio dućan mješovite robe i gostionicu.
Za godinu dana Müllerov je kapital iz Ogulina bio dovoljan da u Zagrebu preuzme zapuštenu trgovinu “Zlatni zvon” u Ilici 112. “Bio je to pothvat za kojega je trebalo mnogo volje, upravo golemi rezervoar energije, jer je ta trgovina dotad upropastila tri trgovca”, pišu novinski kroničari. Müller je bio izuzetno motiviran, trgovina je u kratkom vremenu postala jedna od najboljih od “nekadašnjeg starog zagrebačkog malog placa pa sve do pivovare”. Punih 25 godina vodio je svoj dućan, a usput je počeo trgovati ugljenom i ciglom. “Počeo je iz blata”, pišu, onda je osnovao “tvornicu u Črnomercu, ciglanu u Baniji kod Karlovca, a zatim udario temelje popularnim Müllerovim ciglanama u Kustošiji”.
Odgovoran kapitalist kakav je postao, Müller je svoj tvorničarski kapital pretvarao u simbolički, ulažući u kulturu grada: već 1913. godine sagradio je “Helios kino” (danas kazalište Gavella) u Frankopanskoj ulici, a nakon toga je u jedno poduzeće udružio kinematografe “Helios”, “Apolo” i “Union”, te filmski zavod “Urania”. Šest godina kasnije kupio je stambeno-poslovni kompleks u Samostanskoj (Varšavskoj) i Marovskoj (Masarykovoj) ulici, gdje nije zadovoljan postojećim stanjem kina Ćirilometodskih zidara. Pokušao ga je najprije preurediti, a onda od toga odustaje, ruši postojeću zgradu i gradi novo, “moderno Balkan-kino”. Adolf Müller umro je kao zadovoljan, bogat čovjek u 75. godini, vlasnik jednog dijela donjogradskih blokova i dviju ciglana, omiljen kao dobrotvor: posljednja mu je, neispunjena želja bila sagraditi zagrebačku Židovsku bolnicu.
Začudo, u kakvoj-takvoj kolektivnoj memoriji građana spominju se imena Müllerovih sinova, dok se o ocu ne zna gotovo ništa, kao i o gospođi Faniki koja je umrla nepunu godinu nakon supruga. Takvom selektivnom sjećanju možda je pridonijela činjenica izuzetno skladne poslovno-obiteljske suradnje. Primjerice, brigu o gradnji kina Adolf je u potpunosti prepustio sinovima: arhitektonski nacrt Srećka Florschütza (1882.-1960.) pod naslovom “Kino Balkan i trgovačko-stambene zgrade Alfreda i Lea Müllera” o tome precizno svjedoči. Arhitekt je od braće 1924. godine dobio zadatak da projektira dvije zgrade, između njih smjesti “zgradu kinokazališta Balkan i stambenoposlovnu jednokatnicu s mansardom, te ostvari komunikaciju između Marovske i Samostanske ulice”.
Alfred Müller s obitelji odlazi živjeti na jug Francuske i ondje žive povučeno sve dok ih vichyjevske vlasti nisu predale Nijemcima. Alfred je stradao u logoru
Dachauu 1945.
Prema Florschützovim nacrtima izvedena je zgrada u Marovskoj ulici i kino “Balkan Palace”, koje je sa 1100 mjesta otvoreno 8. travnja 1925. svečanom projekcijom domaćeg (“Dalmacija, zemlja sunca”) i stranog (“Nibelunzi”) filma. Jutarnji list 9. travnja 1925. detaljno piše o uređenju, naglašavajući angažman domaćih umjetnika i obrtnika - tvrtke Falzari iz Samobora koja je radila stolce, Imbru Sunka - “đaka praške akademije” i kipara Pitzgera, koji su zaslužni za bogate štukature i fontanu u jednoj od čekaonica kina.
Po očevoj smrti imovina se dijeli na dva dijela: Alfred (rođ. 1888.) preuzima kino i donjogradski blok Masarykova-Varšavska ulica zajedno s “Balkan-prolazom” (Miškecovim ili Prolazom sestara Baković, kako tko hoće) koji on daje dokraja sagraditi; a Leo (rođ. 1894.) dobiva ciglanu i blok zgrada u Frankopanskoj i Dalmatinskoj ulici. Kapitalizam Müllerovih 1930-ih doslovno cvjeta. Alfred je završio kinooperaterski tečaj i visoku tehničku školu u Beču pa se posve posvetio unapređivanju kinotečnog repertoara, a sa suprugom Klarom odgaja dvoje djece: Evelinu i Alana.
- Ne znam gotovo ništa o poslovima svoga oca, jedino se sjećam da smo imali izuzetno lijepo djetinjstvo - rekao nam je Alan Miler (1927.), umirovljeni ekonomist i pravnik iz Zagreba, Alfredov sin kojega smo, uz početničku nelagodu, upoznali preko telefona. Sve je bilo po hoch-standardu građanskih obitelji do 1938. godine, kada su braća, poučena europskim iskustvom ostalih židovskih obitelji, prešla na katoličku vjeru. - Otac je slutio da Židovi više neće moći ozbiljno poslovati - kaže Alan Miler. Stoga 7. veljače 1939. Alfred Miler prodaje cijeli kompleks u Varšavskoj i Masarykovoj ulici za “6 mlijuna i 750 tisuća dinara Kraljevine Jugoslavije Anti i Olgi Topić iz Zagreba”, bogatoj obitelji koja je, uz ostalo, posjedovala nekoliko brodova.
Voćarstvo
Jagode s Industrijalnog voćarstva Müllerov brijeg brale su se ručuno posebnim pincetama te ih se poslije kolima vozilo u grad na prodaju
Dokument “uknjižbe prava vlasništva” s radnim pozdravom “U ime njegovog veličanstva kralja!” poslao nam je Alan Miler i tako demantirao desetljećima pogrešnu, čvrstu tvrdnju da “Mileri kino nikada nisu prodali”. Negdje u vrijeme opće prodaje imovine, te 1939. godine, Alfred i Klara (rođ. Hafner) u pratnji guvernante djecu šalju na školovanje u Francusku, a zatim i “mama i tata kreću na krstarenje Mediteranom, brodom ‘Kraljica Marija’”, objašnjava Alan Miler.
Nekoliko godina pritajenog obiteljskog života na jugu Francuske, a onda se pokazuje narav vichyjevske Francuske: susjedi pozivaju Gestapo, otac i majka završe u logoru, sestra Evelina se uspije sakriti i preživjeti kod prijatelja. Alan sudjeluje u Pokretu otpora, nakratko završi u francuskom sabirnom logoru, ali uspije pobjeći. Majka preživi logor i s kćerkom odlazi u Ameriku, ali oca u kolovozu 1944. deportiraju u Dachau, gdje je u siječnju 1945. ubijen. Alan se, kao jedini član obitelji, 1949. godine vraća u Demokratsku Federalnu Jugoslaviju, u Zagreb, gdje zasniva obitelj i cijeli radni vijek provodi kao pravnik. Nikakvih stilskih figura nema u pripovijedanoj kronologiji Alana Milera: škrt i precizan u izrazu, razočaran “lošom pravnom državom” poput većine građana, čvrsto drži rampu “javnog i privatnog”.
Po očevoj fotografiji koju nam je faksirao teško je uočiti nešto više od temeljne fizičke razlike među braćom. Alfred je bio mršav, suhonjav tip s naočalima, a Leo kao da utjelovljuje stereotip “drugoga brata”: prava suprotnost, bio je visok, jak , s dojmom vedra čovjeka. Zahvaljujući dobroj volji gospođe Slavice Miler - udovice Rajka (1931.-2005), jednog od Leovih sinova, taj je rukavac obiteljske povijesti bogatije dokumentiran i raskošnije prepričan.
Još kao mladić, Leo Müller je zarobljen kao austrougarski oficir u Prvom svjetskom ratu na ruskom bojištu. Bio je sudionik Oktobarske revolucije, a po povratku u studenom 1918. član Narodnog vijeća Države SHS. Oženio se s Nadom (rođ. Španić/Spitzer), koju Slavica i Alan Miler opisuju kao vrlo obrazovanu (završila je filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu), lijepu i poduzetnu ženu, s kojom Leo živi u Jurjevskoj ulici i ima tri sina: Marijana, Rajka i Branka “koje odgaja u sportskom, gotovo spartanskom duhu”. Leova investicija u ciglanu na Kustošiji koju je naslijedio od oca, pretvorivši je u ogledni primjer savjesnog i modernog “kapitalizma s ljudskim licem”, pripada u onaj dio kulturne i/ili radničke povijesti grada koji doista ne bi smio biti zaboravljen.
Ciglana “Müller” u Kustošiji (uz cijelu kronologiju promjene imena koja ovdje nije važna) bila je među najuspješnijim tvornicama u regiji. Leo Müller je radnicima osigurao večernju školu, uzornu radničku kuhinju, radnički orkestar. Katoličke mise radnika najprije su se održavale ispred tvornice, na otvorenome, a onda je Leo dao sagraditi crkvu u Kustošiji. U Frankopanskoj ulici, gdje je posjedovao cijeli stambeni blok, osnovao je kemijski laboratorij (na dva kata) sa stručnjacima kojima je plaćao usavršavanje u europskim gradovima. Leova supruga Nada je početkom 1930-ih, iz čiste poduzetničke znatiželje, otputovala u Kaliforniju i donijela probrane sadnice bresaka i jagoda koje su pod okom “cijelog tima agronoma” uzgojene u fenomenalnu sortu: bio je to nekad poznati, danas posve zaboravljeni “Müllerov brijeg” na kustošijanskim padinama.
Müller je za svoje zaposlenike u ciglani dao sagraditi kapelicu, a u sklopu poduzeća djelovala su brojna kulturna društva. Posebna briga vodila se o prehrani, zdravlju i dodatnoj izobrazbi radnika koji su često slani u inozemstvo na usavršavanje
Fotografije koje dokumentiraju brigu - čak i onu marketinšku, tog promišljenog i plemenitog kreativnog posla na rubovima jednoga grada, nama su nevjerojatne i porazno nepoznate, do granice suspektnosti u istinitost. Vidite obronke zagrebačke Kustošije s breskvama i jagodama iz sredine 1930-ih, perspektivu uređene ekonomije precrtanu s nekog juga Francuske ili Španjolske, i gotovo ne vjerujete kad Slavica i Alan Miler prepričavaju da su se “zagrebačke jagode brale ručno, za tu prigodu izrađenim pincetama, a potom pakirale i biciklima prevozile na plac”. Naravno, sve je to počelo brzo tonuti 1938. godine, kad su Mülleri “postali katolici” Mileri.
Nostalgija za ugodnim životom europske građanske elite, kojoj je posve normalno djecu školovati u najboljim svjetskim školama, Milerima ima smisla, čini se, do fatalne 1939. godine. Poput Alfredove obitelji, i Leova 1939. napušta zemlju, pa se braća tada posljednji put u životu vide i čuju. Nada Miler s mužem i dvojicom sinova, Marijanom i Rajkom, odlazi u London. - Mileri i djeca Karađorđevića pohađaju londonsku školu - prepričava Slavica Miler -a Nada jedno vrijeme radi kao službenica londonske diplomacije Kraljevine Jugoslavije.
Iako je Stepinac urgirao kod poglavnika, Leo Müller ipak je pogubljen u Jasenovcu
Leo Miler se, kaže gospođa Slavica, zatim vraća u Zagreb “po najmlađeg sina Branka, tada predškolske dobi, koji je ostao s guvernantom u Zagrebu, pa sredi da se maloga i guvernantu smjesti u onda mirnoj Kosovskoj Mitrovici, gdje su Mileri imali rudnik”. Sam Leo je, međutim, tih dana proživljavao posljednju agoniju: i ranijih je godina pokušavao isposlovati poštedu, izbjeći židovski biljeg, a početkom 1940. još uvijek je odbijao povjerovati da će kao ostali Židovi biti likvidiran bez riječi: klasne razlike kojih je Leo bio svjestan svih prethodnih godina odjednom ne znače ništa.
Kako bi, uostalom, takav “modernist po habitusu”, tvorničar s vjerom u vječni napredak i istraživanje novoga, mogao shvatiti da je svemu došao kraj. Slavica Miler pripovijeda kako je Leo “preko svećenika u kustošijanskoj crkvi koju je dao sagraditi pisao Stepincu da utječe na Poglavnika i spasi ga, ali je odmah dobio hladnu odbijenicu”. Neki davni i ne tako bliski svjedoci, s generacijskim odmakom prema priči, govore kako se “zna da je Leo Miler financirao izgradnju ustaškog stožera, čak neko vrijeme otvoreno govoreći da njega nitko neće dirati”, drugi pak kažu da je “osumnjičen da je pokušao napraviti sabotažu u vlastitom pogonu”. To su motivi nesigurne priče, a činjenica pokazuje da su 8. svibnja Lea Milera deportirali u Kerestinec.
Otamo je, po priči Leova nećaka Alana Milera koji se sjeća riječi njegove supruge Nade, mogao pobjeći uz potkupljivanje stražara “ali nije htio, ako se ne puste i ostali Hrvati”. Kakogod, Leo Miler je iz Kerestinca prebačen u Gospić, a potom u Jasenovac, gdje je pogubljen u studenome 1941. Najmlađi Leov sin Branko jedva je izbjegao strašnu sudbinu. Naime, u Kosovskoj Mitrovici je guvernantu, priča Slavica Miler, “izdao vozač, pa su maloga deportirali u logor”. Guvernanta ga je jedva uspjela spasiti, tvrdeći da je dijete, za Milerovu obitelj inače neobično plave kose i očiju, njezino dijete, “pravi katolik”: taj je labavi klišej izgleda uspio, barem ga se tako prepričava u obitelji. Dijete je do kraja rata sačuvala ista guvernanta koja je u Zagrebu, kaže Alan Miler, “doživjela duboku starost”.
Leo Müller je odmah nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 8. svibnja deportiran u kerestinečki zatvor, zatim je prebačen u Gospić, a onda u Jasenovac gdje je pogubljen u studenom 1941. godine.
Nakon rata Nada Miler s trojicom sinova nakratko živi u Zagrebu, skuplja dokumentaciju na temelju koje namjerava vratiti dio imovine, preživljava u kriznim poratnim godinama i od prodaje dijela grandiozne grobnice Milerovih na mirogojskim Arkadama, svjedočeći kako nova vlast namjerno ruši pogone Milerove ciglane. Nada do smrti u poznim godinama živi sa sinovima. Marijan Miler, najstariji sin, prvom prilikom potkraj 1940-ih odlazi u Izrael, gdje i danas živi, posve nezainteresiran za razgovor o povijesti svoje obitelji.
Leo Müller, kao modernist i tvorničar s vjerom u vječni napredak i istraživanje novoga, još početkom 1940. godine nije mogao povjerovati da bi židovski narod mogao biti likvidiran i da sve prethodne godine ulaganja i rada pred novom vlasti ne znače baš ništa
Branko Miler s obitelji oduvijek živi u Njemačkoj, jedino je Rajko sa suprugom Slavicom i sinovima Leom i Dubravkom čitav život proveo u Zagrebu. Tražimo li epilog pripovijesti, neku naknadnu svrhu prepričane obiteljske historije, pogledajmo opet fotografije: tko bi napamet vjerovao da je predratni Zagreb, baš kao i svaki europski grad, bio mjesto različitih životnih, ekonomskih i kulturnih “poetika” u mnogo drugačijem kapitalizmu od današnjega?
Stoga možda nije paradoksalno da su modernistički filmski i poduzetnički napori obitelji Miler, u novom kapitalizmu koji uglavnom prezire kulturu, našli svoju formu u kinu koje se programom i načinom funkcioniranja posve razlikuje od dominantne industrije multipleksa. Mileri su uvijek bili korak ispred vremena, pa protiv ovakve sudbine “zgrade kinokazališta Balkan” vjerojatno ne bi imali ništa protiv.
“Po uspostavi NDH, današnje kino Europa, pod imenom "Europa Palace" pripalo je talijanskom zavodu "Esperia" koje je u njemu prikazivalo sve svoje filmske žurnale "LUCE" kao i svoje filmove, objašnjava Daniel Rafaelić iz Arhiva Hrvatske Kinoteke. Kino je tako bilo izvan dosega filmova proizvedenih u NDH. Talijani su u njemu održavali svečane premijere svojih filmova (posebno je zapažena bila premijera filma "Svjetlo u tmini", 25. IX. 1942., koji se posebno reklamirao zahvaljujući Puljanki Alidi Valli u glavnoj ulozi, kao i filmovi s tada iznimno popularnim talijanskim glumcem Foscom Giachettijem).
“U to su vrijeme bili iznimno popularni njemački filmovi, a omraženi talijanski filmski žurnali, pa talijanski filmski program - uz izuzetke - nije bio naročito uspješan”, objašnjava Rafaelić. Kino je služilo i za političke skupove, primjerice za sastanak zagrebačkog Ustaškog stožera. Nakon pada Italije, početkom rujna 1943., kino preuzima Državni slikopisni zavod "Hrvatski slikopis". “Nijemci nisu inzistirali na posjedovanju kina jer su u to vrijeme imali drugu prestižnu zagrebačku dvoranu - obližnji kino (“slikokaz”) Dubrovnik, koji se ranije zvao “Capitol”, a donedavno smo ga znali kao kino Zagreb. Posebno značajan događaj za kino "Europa Palace" bila je premijera prvog hrvatskog dugometražnog zvučnog igranog filma "Lisinski" Oktavijana Miletića, održana na Uskrs 1944. godine kad su glumci Branko Špoljar, Lidija Dominković, Veljko Maričić i Srebrenka Jurinac potpisivali fotografije stotinama obožavatelja. Bila je to, kaže Rafaelić “premijera pod najvišim pokroviteljstvom ustaških vlasti , kojoj nije nazočio jedino Poglavnik”. Ime “Balkan kino” ustanovljeno je ponovno, nakon pada NDH.
Branimira Lazanin
Potpis gradonačelnika Bandića i predsjednice Uprave Kinematografa Zagreb Ine Čavline na kupoprodajnom ugovoru s brojkom od 21,9 milijuna kuna čekao se s iskrenom strepnjom punih godinu dana, koliko je trebalo inicijativi “Daj mi kino” Zagreb Film Festivala i Hrvatskog filmskog saveza da odobrovolji novokomponiranu menadžersku narav gradske uprave.
Adolf Müller je svoj tvorničarski kapital ulagao u kulturu grada pa je već 1913. godine sagradio kino Helios, današnje kazalište Gavella
|
Odgovorni kapitalist
|
Joža je upravitelj dvorane od 1973. godine, ima malu kancelariju kojom dominira masivni pisaći stol iz 1960-ih i zidni sat.
- “Kupoprodajom je obuhvaćeno 1300 četvornih metara prostora kina Europa u Varšavskoj 3, zajedno sa svom pripadajućom opremom i inventarom”, navodi se u izvještaju Ureda gradonačelnika, pa smo kod Jože došli provjeriti što je ostalo od “opreme i inventara”. - Ništa vam tu nema, samo tehnička dokumentacija kina - rezignirano kaže gospon Joža nad jednom kartonskom kutijom koja bi trebala zastupati cijelu, gotovo stoljetnu povijest javne, omiljene kulturne ustanove.
Očekujete fotografije, pisane materijale, nadate se nekom neobičnom predmetu, a od cjelokupne dokumentacije poslovanja kina Europa ili Balkan, vidite tek nekoliko arhitektonskih prijedloga obnove dvorane i predvorja iz 1970-ih i gomilu fascikala, užasnu činovničku “periodiku” iz kasnih 1970-ih i 1980-ih, kad je bilo neizmjerno važno impresionirati urednošću u banalnostima poput vlastoručnih potpisa i datuma primopredaje goriva. Slikovna ili pisana dokumentacija, takozvana arhivska građa kina Europa u obimnijem ili zanimljivijem obliku ne postoji nigdje u gradu, što je zapravo logično ako se prisjetimo, kao što Joža zna iz prve ruke, da je “socijalizam bacal van sve kaj je kapitalizam ostavil”.
Za radnike Müllerove ciglane održavane su mise na otvorenome
Osim toga, negdje u kotlovnici kina, naslonjena o zid, nađena su dva uokvirena portreta: jedan je od vlage bio sasvim uništen pa ga se Joža ne može sjetiti, a drugi je, vlagom oštećen ali u prihvatljivom stanju, portret nepoznate žene koji je “visio u sobi upravitelja, vlasnika kina, a nije bio izložen svima”. Činjenicu da neka uokvirena fotografija, nečiji portret, desetljećima trune u podrumu, saznajete usput, kao marginaliju: takve se stvari događaju, različite uprave vuku fotografiju “neke ženske” kao prirepak bez ikakvog interesa.
Autsajderi pak vole razmišljati u romantičnim prispodobama, osjetljivi su na “privatne povijesti”, klize na granici građanske patetike, u nekom trenutku osjete da možda imaju “misiju” otpetljati neke zaboravljene stvari. Od bivše vlasnice kina Ine Čavline preuzeli smo tako fotografiju veličine“metar s metar”, u okviru ljušteće boje i umotanu u novinski papir, “prošetali” je po različitim gradskim institucijama, a onda pokazali eventualnim rođacima. Bez uspjeha, “misija” je dočekana slijeganjem ramena, balon voajerizma se ispuhao.
Nakon Adolfove smrti imovina se dijeli dvojici sinova. Alfred dobiva kino i donjogradski blok Masarykova - Varšavska s tadašnjim Balkan prolazom (sestara Baković), a Leo ciglanu i blok zgrada u Frankopanskoj i Dalmatinskoj ulici
|
Očeva smrt
|
Ne prikazuje glumicu, nije to lady Šram, kako se nagađalo godinama; ne pripada ni obitelji vlasnika kina. Sada kad definitivno ne pripada nikome i ne zna se kako je dospjela na zidove kina, konačno pripada svima: imamo portret javno nepoznate žene i gotovo nam je drago da je stvar završila skromno i antiklimaksom, u tajnovitom prosjeku. Baš tako, naime, kuca tobožnja “živa povijest” ovoga grada.
U sivilu indolencije ili prenemaganja, praznim oprekama poluinformacija operira većina građana, sasvim nekritički raspoložena prema, primjerice, dvojbenoj “legendi” o Manduši koja je “nešto zagra(e)bila” i tako ušla u kičerski turistički marketing Zagreba 21. stoljeća. Do ponovnog rođenja Europe iz pepela poraženih staromodnih kinematografa nije se spominjala povijest ključne javne institucije u centru grada. Pristojnom manirom novog vlasnika objavilo se sada da je kino sagradila “bogata zagrebačka obitelj Müller”. Tko su bili “ti Mülleri”? Pokrenete kotač “usmene povijesti” i mitologija palanke raste u korov.
“Bila je to židovska obitelj, otac s dva sina, imao je dva braka...”, “svi su preko noći odvedeni u Jasenovac...”, “dvojica braće imala su čitav Zagreb”: gomilu takvih nepovezanih, usmenih kavanskih motiva ne možete jednostavno provjeriti u kakvom muzeju, institutu ili na konzultacijama s povjesničarima. Domaća historiografija sporo probija hegemonijsku opnu politike, pa je povijest svakodnevice - pod čijom bi se ingerencijom mogla gledati kronologija kulturnog života grada, još uvijek žanr u pelenama, često smatran hobističkim ili “šminkerskim”.
Ali nije, naravno, “struka” jedina zaslužna za nevjerojatnu prazninu pojma koji nastojimo istražiti: kako je, naime, moguće da se usmenom predajom, makar i žilavim tračem, nije sačuvao dio povijesti obitelji Müller, jedne od najbogatijih u gradu i zaslužne za mnogošto dobroga kod zagrebačkih građana? Malo je reći da potomci Müllera iz prijeratnog Zagreba, s kojima smo razgovarali nakon njihova početnog oklijevanja, nisu skloni vlastitom marketingu. Točnije, Mülleri (ili Mileri) razgovor o prošlosti obitelji shvaćaju kao nepotrebnu vrstu samoreklame, od toga bježe jer ih ne zanima prošlost: nikada u povijesti svoje obitelji nisu govorili za ikakve medije, a fotografiranje uopće ne dolazi u obzir.
Inovacije
Leova investicija u voćarstvo Müllerov brijeg na Kustošiji bila je prvi primjer moderno organiziranoga gospodarstva, tada rijetko viđenog u našim krajevima
Prekrasne fotografije koje objavljujemo posuđene su iz njihove obiteljske arhive koja je obnovljena sasvim slučajno, jednog poslijeratnog dana kad je neki gradski službenik pokucao na vrata i donio albume koji su za rata “čuvani” u sobi hotela Jadran. - Zašto smo vam odjednom zanimljivi, ne razumijemo - pitaju sada Mileri. Neuvjerljivo im izgleda kronologija interesa koji je počeo otužnim povijesnim inventarom gradskog kina, a protegao se na komplicirane biografije njegovih vlasnika. Ali tako je bilo, portret nepoznate mlade žene ključ je veće znatiželje, gotovo kao nadomjestak izgubljenog identiteta i “povijesti svakodnevice” te gospođe.
Dakle, prvi vlasnik kina Adolf Müller je na temeljima dvorane Ćirilometodskih zidara, “drugog najstarijeg kina u Zagrebu iz 1907. godine”, dao sagraditi Balkan-kino. Jutarnji list 18. svibnja 1932. objavljuje veliki članak o “zaslužnom, uglednom građaninu i poznatom zagrebačkom tvorničaru” Adolfu Mülleru, dan nakon njegove smrti i uoči sprovoda na kojemu se, u mimohodu današnjom Frankopanskom i Masarykovom, skupilo tisuću ljudi.
Zbog novonastale političke situacije Müllerovi 1938. godine prelaze na katoličku vjeru, a 1939. prodaju većinu svog posjeda
|
Progoni
|
Za godinu dana Müllerov je kapital iz Ogulina bio dovoljan da u Zagrebu preuzme zapuštenu trgovinu “Zlatni zvon” u Ilici 112. “Bio je to pothvat za kojega je trebalo mnogo volje, upravo golemi rezervoar energije, jer je ta trgovina dotad upropastila tri trgovca”, pišu novinski kroničari. Müller je bio izuzetno motiviran, trgovina je u kratkom vremenu postala jedna od najboljih od “nekadašnjeg starog zagrebačkog malog placa pa sve do pivovare”. Punih 25 godina vodio je svoj dućan, a usput je počeo trgovati ugljenom i ciglom. “Počeo je iz blata”, pišu, onda je osnovao “tvornicu u Črnomercu, ciglanu u Baniji kod Karlovca, a zatim udario temelje popularnim Müllerovim ciglanama u Kustošiji”.
Odgovoran kapitalist kakav je postao, Müller je svoj tvorničarski kapital pretvarao u simbolički, ulažući u kulturu grada: već 1913. godine sagradio je “Helios kino” (danas kazalište Gavella) u Frankopanskoj ulici, a nakon toga je u jedno poduzeće udružio kinematografe “Helios”, “Apolo” i “Union”, te filmski zavod “Urania”. Šest godina kasnije kupio je stambeno-poslovni kompleks u Samostanskoj (Varšavskoj) i Marovskoj (Masarykovoj) ulici, gdje nije zadovoljan postojećim stanjem kina Ćirilometodskih zidara. Pokušao ga je najprije preurediti, a onda od toga odustaje, ruši postojeću zgradu i gradi novo, “moderno Balkan-kino”. Adolf Müller umro je kao zadovoljan, bogat čovjek u 75. godini, vlasnik jednog dijela donjogradskih blokova i dviju ciglana, omiljen kao dobrotvor: posljednja mu je, neispunjena želja bila sagraditi zagrebačku Židovsku bolnicu.
Začudo, u kakvoj-takvoj kolektivnoj memoriji građana spominju se imena Müllerovih sinova, dok se o ocu ne zna gotovo ništa, kao i o gospođi Faniki koja je umrla nepunu godinu nakon supruga. Takvom selektivnom sjećanju možda je pridonijela činjenica izuzetno skladne poslovno-obiteljske suradnje. Primjerice, brigu o gradnji kina Adolf je u potpunosti prepustio sinovima: arhitektonski nacrt Srećka Florschütza (1882.-1960.) pod naslovom “Kino Balkan i trgovačko-stambene zgrade Alfreda i Lea Müllera” o tome precizno svjedoči. Arhitekt je od braće 1924. godine dobio zadatak da projektira dvije zgrade, između njih smjesti “zgradu kinokazališta Balkan i stambenoposlovnu jednokatnicu s mansardom, te ostvari komunikaciju između Marovske i Samostanske ulice”.
Alfred Müller s obitelji odlazi živjeti na jug Francuske i ondje žive povučeno sve dok ih vichyjevske vlasti nisu predale Nijemcima. Alfred je stradao u logoru
Dachauu 1945.
|
E
migracija
|
Po očevoj smrti imovina se dijeli na dva dijela: Alfred (rođ. 1888.) preuzima kino i donjogradski blok Masarykova-Varšavska ulica zajedno s “Balkan-prolazom” (Miškecovim ili Prolazom sestara Baković, kako tko hoće) koji on daje dokraja sagraditi; a Leo (rođ. 1894.) dobiva ciglanu i blok zgrada u Frankopanskoj i Dalmatinskoj ulici. Kapitalizam Müllerovih 1930-ih doslovno cvjeta. Alfred je završio kinooperaterski tečaj i visoku tehničku školu u Beču pa se posve posvetio unapređivanju kinotečnog repertoara, a sa suprugom Klarom odgaja dvoje djece: Evelinu i Alana.
- Ne znam gotovo ništa o poslovima svoga oca, jedino se sjećam da smo imali izuzetno lijepo djetinjstvo - rekao nam je Alan Miler (1927.), umirovljeni ekonomist i pravnik iz Zagreba, Alfredov sin kojega smo, uz početničku nelagodu, upoznali preko telefona. Sve je bilo po hoch-standardu građanskih obitelji do 1938. godine, kada su braća, poučena europskim iskustvom ostalih židovskih obitelji, prešla na katoličku vjeru. - Otac je slutio da Židovi više neće moći ozbiljno poslovati - kaže Alan Miler. Stoga 7. veljače 1939. Alfred Miler prodaje cijeli kompleks u Varšavskoj i Masarykovoj ulici za “6 mlijuna i 750 tisuća dinara Kraljevine Jugoslavije Anti i Olgi Topić iz Zagreba”, bogatoj obitelji koja je, uz ostalo, posjedovala nekoliko brodova.
Voćarstvo
Jagode s Industrijalnog voćarstva Müllerov brijeg brale su se ručuno posebnim pincetama te ih se poslije kolima vozilo u grad na prodaju
Dokument “uknjižbe prava vlasništva” s radnim pozdravom “U ime njegovog veličanstva kralja!” poslao nam je Alan Miler i tako demantirao desetljećima pogrešnu, čvrstu tvrdnju da “Mileri kino nikada nisu prodali”. Negdje u vrijeme opće prodaje imovine, te 1939. godine, Alfred i Klara (rođ. Hafner) u pratnji guvernante djecu šalju na školovanje u Francusku, a zatim i “mama i tata kreću na krstarenje Mediteranom, brodom ‘Kraljica Marija’”, objašnjava Alan Miler.
Nekoliko godina pritajenog obiteljskog života na jugu Francuske, a onda se pokazuje narav vichyjevske Francuske: susjedi pozivaju Gestapo, otac i majka završe u logoru, sestra Evelina se uspije sakriti i preživjeti kod prijatelja. Alan sudjeluje u Pokretu otpora, nakratko završi u francuskom sabirnom logoru, ali uspije pobjeći. Majka preživi logor i s kćerkom odlazi u Ameriku, ali oca u kolovozu 1944. deportiraju u Dachau, gdje je u siječnju 1945. ubijen. Alan se, kao jedini član obitelji, 1949. godine vraća u Demokratsku Federalnu Jugoslaviju, u Zagreb, gdje zasniva obitelj i cijeli radni vijek provodi kao pravnik. Nikakvih stilskih figura nema u pripovijedanoj kronologiji Alana Milera: škrt i precizan u izrazu, razočaran “lošom pravnom državom” poput većine građana, čvrsto drži rampu “javnog i privatnog”.
Po očevoj fotografiji koju nam je faksirao teško je uočiti nešto više od temeljne fizičke razlike među braćom. Alfred je bio mršav, suhonjav tip s naočalima, a Leo kao da utjelovljuje stereotip “drugoga brata”: prava suprotnost, bio je visok, jak , s dojmom vedra čovjeka. Zahvaljujući dobroj volji gospođe Slavice Miler - udovice Rajka (1931.-2005), jednog od Leovih sinova, taj je rukavac obiteljske povijesti bogatije dokumentiran i raskošnije prepričan.
Još kao mladić, Leo Müller je zarobljen kao austrougarski oficir u Prvom svjetskom ratu na ruskom bojištu. Bio je sudionik Oktobarske revolucije, a po povratku u studenom 1918. član Narodnog vijeća Države SHS. Oženio se s Nadom (rođ. Španić/Spitzer), koju Slavica i Alan Miler opisuju kao vrlo obrazovanu (završila je filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu), lijepu i poduzetnu ženu, s kojom Leo živi u Jurjevskoj ulici i ima tri sina: Marijana, Rajka i Branka “koje odgaja u sportskom, gotovo spartanskom duhu”. Leova investicija u ciglanu na Kustošiji koju je naslijedio od oca, pretvorivši je u ogledni primjer savjesnog i modernog “kapitalizma s ljudskim licem”, pripada u onaj dio kulturne i/ili radničke povijesti grada koji doista ne bi smio biti zaboravljen.
Ciglana “Müller” u Kustošiji (uz cijelu kronologiju promjene imena koja ovdje nije važna) bila je među najuspješnijim tvornicama u regiji. Leo Müller je radnicima osigurao večernju školu, uzornu radničku kuhinju, radnički orkestar. Katoličke mise radnika najprije su se održavale ispred tvornice, na otvorenome, a onda je Leo dao sagraditi crkvu u Kustošiji. U Frankopanskoj ulici, gdje je posjedovao cijeli stambeni blok, osnovao je kemijski laboratorij (na dva kata) sa stručnjacima kojima je plaćao usavršavanje u europskim gradovima. Leova supruga Nada je početkom 1930-ih, iz čiste poduzetničke znatiželje, otputovala u Kaliforniju i donijela probrane sadnice bresaka i jagoda koje su pod okom “cijelog tima agronoma” uzgojene u fenomenalnu sortu: bio je to nekad poznati, danas posve zaboravljeni “Müllerov brijeg” na kustošijanskim padinama.
Müller je za svoje zaposlenike u ciglani dao sagraditi kapelicu, a u sklopu poduzeća djelovala su brojna kulturna društva. Posebna briga vodila se o prehrani, zdravlju i dodatnoj izobrazbi radnika koji su često slani u inozemstvo na usavršavanje
|
Ljudski pristup industrijalizaciji i briga za zaposlenike
|
Fotografije koje dokumentiraju brigu - čak i onu marketinšku, tog promišljenog i plemenitog kreativnog posla na rubovima jednoga grada, nama su nevjerojatne i porazno nepoznate, do granice suspektnosti u istinitost. Vidite obronke zagrebačke Kustošije s breskvama i jagodama iz sredine 1930-ih, perspektivu uređene ekonomije precrtanu s nekog juga Francuske ili Španjolske, i gotovo ne vjerujete kad Slavica i Alan Miler prepričavaju da su se “zagrebačke jagode brale ručno, za tu prigodu izrađenim pincetama, a potom pakirale i biciklima prevozile na plac”. Naravno, sve je to počelo brzo tonuti 1938. godine, kad su Mülleri “postali katolici” Mileri.
Nostalgija za ugodnim životom europske građanske elite, kojoj je posve normalno djecu školovati u najboljim svjetskim školama, Milerima ima smisla, čini se, do fatalne 1939. godine. Poput Alfredove obitelji, i Leova 1939. napušta zemlju, pa se braća tada posljednji put u životu vide i čuju. Nada Miler s mužem i dvojicom sinova, Marijanom i Rajkom, odlazi u London. - Mileri i djeca Karađorđevića pohađaju londonsku školu - prepričava Slavica Miler -a Nada jedno vrijeme radi kao službenica londonske diplomacije Kraljevine Jugoslavije.
Iako je Stepinac urgirao kod poglavnika, Leo Müller ipak je pogubljen u Jasenovcu
|
Nada u spas
|
Kako bi, uostalom, takav “modernist po habitusu”, tvorničar s vjerom u vječni napredak i istraživanje novoga, mogao shvatiti da je svemu došao kraj. Slavica Miler pripovijeda kako je Leo “preko svećenika u kustošijanskoj crkvi koju je dao sagraditi pisao Stepincu da utječe na Poglavnika i spasi ga, ali je odmah dobio hladnu odbijenicu”. Neki davni i ne tako bliski svjedoci, s generacijskim odmakom prema priči, govore kako se “zna da je Leo Miler financirao izgradnju ustaškog stožera, čak neko vrijeme otvoreno govoreći da njega nitko neće dirati”, drugi pak kažu da je “osumnjičen da je pokušao napraviti sabotažu u vlastitom pogonu”. To su motivi nesigurne priče, a činjenica pokazuje da su 8. svibnja Lea Milera deportirali u Kerestinec.
Otamo je, po priči Leova nećaka Alana Milera koji se sjeća riječi njegove supruge Nade, mogao pobjeći uz potkupljivanje stražara “ali nije htio, ako se ne puste i ostali Hrvati”. Kakogod, Leo Miler je iz Kerestinca prebačen u Gospić, a potom u Jasenovac, gdje je pogubljen u studenome 1941. Najmlađi Leov sin Branko jedva je izbjegao strašnu sudbinu. Naime, u Kosovskoj Mitrovici je guvernantu, priča Slavica Miler, “izdao vozač, pa su maloga deportirali u logor”. Guvernanta ga je jedva uspjela spasiti, tvrdeći da je dijete, za Milerovu obitelj inače neobično plave kose i očiju, njezino dijete, “pravi katolik”: taj je labavi klišej izgleda uspio, barem ga se tako prepričava u obitelji. Dijete je do kraja rata sačuvala ista guvernanta koja je u Zagrebu, kaže Alan Miler, “doživjela duboku starost”.
Leo Müller je odmah nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 8. svibnja deportiran u kerestinečki zatvor, zatim je prebačen u Gospić, a onda u Jasenovac gdje je pogubljen u studenom 1941. godine.
 |
L
eo Müller
|
Nakon rata Nada Miler s trojicom sinova nakratko živi u Zagrebu, skuplja dokumentaciju na temelju koje namjerava vratiti dio imovine, preživljava u kriznim poratnim godinama i od prodaje dijela grandiozne grobnice Milerovih na mirogojskim Arkadama, svjedočeći kako nova vlast namjerno ruši pogone Milerove ciglane. Nada do smrti u poznim godinama živi sa sinovima. Marijan Miler, najstariji sin, prvom prilikom potkraj 1940-ih odlazi u Izrael, gdje i danas živi, posve nezainteresiran za razgovor o povijesti svoje obitelji.
Leo Müller, kao modernist i tvorničar s vjerom u vječni napredak i istraživanje novoga, još početkom 1940. godine nije mogao povjerovati da bi židovski narod mogao biti likvidiran i da sve prethodne godine ulaganja i rada pred novom vlasti ne znače baš ništa
|
Od omiljenog tvorničara i modernog ekonomista do prognanika
|
Branko Miler s obitelji oduvijek živi u Njemačkoj, jedino je Rajko sa suprugom Slavicom i sinovima Leom i Dubravkom čitav život proveo u Zagrebu. Tražimo li epilog pripovijesti, neku naknadnu svrhu prepričane obiteljske historije, pogledajmo opet fotografije: tko bi napamet vjerovao da je predratni Zagreb, baš kao i svaki europski grad, bio mjesto različitih životnih, ekonomskih i kulturnih “poetika” u mnogo drugačijem kapitalizmu od današnjega?
Stoga možda nije paradoksalno da su modernistički filmski i poduzetnički napori obitelji Miler, u novom kapitalizmu koji uglavnom prezire kulturu, našli svoju formu u kinu koje se programom i načinom funkcioniranja posve razlikuje od dominantne industrije multipleksa. Mileri su uvijek bili korak ispred vremena, pa protiv ovakve sudbine “zgrade kinokazališta Balkan” vjerojatno ne bi imali ništa protiv.
“Po uspostavi NDH, današnje kino Europa, pod imenom "Europa Palace" pripalo je talijanskom zavodu "Esperia" koje je u njemu prikazivalo sve svoje filmske žurnale "LUCE" kao i svoje filmove, objašnjava Daniel Rafaelić iz Arhiva Hrvatske Kinoteke. Kino je tako bilo izvan dosega filmova proizvedenih u NDH. Talijani su u njemu održavali svečane premijere svojih filmova (posebno je zapažena bila premijera filma "Svjetlo u tmini", 25. IX. 1942., koji se posebno reklamirao zahvaljujući Puljanki Alidi Valli u glavnoj ulozi, kao i filmovi s tada iznimno popularnim talijanskim glumcem Foscom Giachettijem).
“U to su vrijeme bili iznimno popularni njemački filmovi, a omraženi talijanski filmski žurnali, pa talijanski filmski program - uz izuzetke - nije bio naročito uspješan”, objašnjava Rafaelić. Kino je služilo i za političke skupove, primjerice za sastanak zagrebačkog Ustaškog stožera. Nakon pada Italije, početkom rujna 1943., kino preuzima Državni slikopisni zavod "Hrvatski slikopis". “Nijemci nisu inzistirali na posjedovanju kina jer su u to vrijeme imali drugu prestižnu zagrebačku dvoranu - obližnji kino (“slikokaz”) Dubrovnik, koji se ranije zvao “Capitol”, a donedavno smo ga znali kao kino Zagreb. Posebno značajan događaj za kino "Europa Palace" bila je premijera prvog hrvatskog dugometražnog zvučnog igranog filma "Lisinski" Oktavijana Miletića, održana na Uskrs 1944. godine kad su glumci Branko Špoljar, Lidija Dominković, Veljko Maričić i Srebrenka Jurinac potpisivali fotografije stotinama obožavatelja. Bila je to, kaže Rafaelić “premijera pod najvišim pokroviteljstvom ustaških vlasti , kojoj nije nazočio jedino Poglavnik”. Ime “Balkan kino” ustanovljeno je ponovno, nakon pada NDH.
|
Kino “Europa” u doba NDH
|
Branimira Lazanin