Majstor u raljama olako stečene slave

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 01.12.2009. u 22:04

Tridesetog novembra u Beogradu je, u 81. godini, preminuo Milorad Pavić, pisac “Hazarskog rečnika”, književni inovator koji je sredinom osamdesetih najednom iz poluanonimnosti pisca ezoteričnih pripovijetki i akademskih književnoistorijskih radova postao internacionalno slavan pisac intelektualnih bestselera, kao nekakav srpski, tada još i jugoslovenski, Umberto Eco. Njegova je manje-više globalna slava došla naglo i neočekivano, potrajala neko vrijeme, a onda je, već u osvit devedesetih, počela polako da se povlači, zgašnjavala je valjda podjednako iz literarnih i vanliterarnih razloga, i do kraja je, van ex-YU prostora, Pavić svoj početni status održao još samo u Rusiji, gdje ćete i danas od mnogih sjajnih pisaca čuti izraze divljenja beogradsko-novosadskom profesoru koji je u “stvarnom” životu bio sve suprotno od one stereotipne i tako “ruske” slike pisca kao razbarušenog boema i barbarogenija.

Milorad Pavić za sebe je rado govorio da nema biografiju, nego samo bibliografiju. Možda ta izjava najzornije pokazuje zašto je bio i ostao ikonom prije svega srpskih književnih postmodernista, onih koji su osamdesetih, a i kasnije, toliko paradirali svojim “aleksandrijskim” shvaćanjem književnosti kao svojevrsnog autoreferentnog sistema koji sa vanliterarnom stvarnošću održava, u najboljem slučaju, tek vrlo platonske odnose.

Rečnik kao laska za publiku

Prije “Hazarskog rečnika”, Pavić je bio miljenik ne tako brojnih sladokusaca koji su (pisac ovih redova sjeća se kako je, tih ranih osamdesetih, nezasito trijebio police knjižnice “Bogdan Ogrizović” od njegovih ranih knjiga) u njegovim čudesnim zbirkama priča, poput “Gvozdene zavese”, “Ruskog hrta”, “Konja svetoga Marka” ili “Novih beogradskih priča” pronalazili začudno, omamljujuće literarno majstorstvo, na koje se nije moglo ne odreagirati oduškom čitalačkog hedonizma, čak i onda kada su te njegove “kombinatoričke” priče na emotivnoj ravni ostavljale hladnim i ravnodušnim.

U jednom potkontinentalnom književnom svijetu prenapučenim svakojakim palanačkim lumenima, Milorad je Pavić svojom erudicijom i stilskom besprekornošću superiorno lako osvajao poštovanje, ako već ne i ljubav, ali svakako nije mogao računati na širu publiku. Zanimljivo je, i na neki način još nedovoljno istraženo, kako je baš “Hazarski rečnik” to dramatično promijenio, iako je u njemu pisac prije radikalizirao nego razvodnio svoju poetiku: možda je to zato što od fikcijske književnosti samo roman danas može biti bestseler, možda i zato što je ova knjiga - svojom programiranom mnogoznačnošću - čitaocu ponudila onu vrstu izazova koji mu zapravo potajno laska: i ti možeš s užitkom participirati u vrhunskom književnom eksperimentu! A možda je “Hazarski rečnik”, napokon, uistinu “prva knjiga 21. veka”, kako su je još tada nazvali neki oduševljeni poklonici.

Ako je tako, možda i tu leži dio odgonetke zašto Pavić sa tim XXI vijekom, pa ni sa koncem dvadesetog, nije imao mnogo sreće ni u “biografskom” ni u “bibliografskom” smislu. Kao što to nerijetko biva, senzacionalan uspeh “Hazarskog rečnika” kao da je slomio kičmu jednom opusu koji se do tada manje-više postepeno i logično razgranavao.

Samorazgradnja umjetnika

Možda ponesen naprasnom slavom, i tako odviše ljudski željan da je održi i uveća, Pavić će u narednim godinama ispisati niz romana od kojih će svaki idući bivati sve slabiji i sve irelevantniji, čak i za domaću publiku, o internacionalnoj da se i ne govori. Imao sam prije desetak godina teoriju, pomalo zlobnu i sasvim nedokazivu, da nove Pavićeve knjige - jer su još dovoljno statusne - snobovi kupuju jedni drugima za rođendane, ali da ih više niko zapravo ne čita, kao što se razmjenjuju bombonijere, ali se ne otvaraju... U tome, i samo u tome, Pavić će pomalo nalikovati na Emira Kusturicu, koji je prošao i prolazi kroz sličnu umjetničku samorazgradnju. “Predeo slikan čajem”, donekle možda i “Unutrašnja strana vetra”, još su i sadržavali vidljivije tragove jednog osebujnog književnog majstorstva (koje je, eto, najbolje funkcioniralo u samoći, dok možda ni sam Majstor nije o sebi tako smio misliti), no Pavićeva se iscizelirana, ali već posve isprazna i samosvrhovito egzibicionistička literatura (roman-tarot, roman-ukrštenica, roman-klepsidra...) vremenom nekako samougasila, ili samomarginalizirala u vlastitoj - doduše, sjajnoj i luksuznoj - kuli od slonovače.

Krunski savjet

Samo kao ilustraciju jednog općenitijeg stanja, autor ovog teksta priznaje, ne ponoseći se time, da nekoliko posljednjih Pavićevih knjiga nije ni pokušao uzeti u ruke: nisam više umio da se natjeram na to, jer više od njih nisam očekivao ništa dobro, a s “lošim” (u smislu: irelevantnim) nisam više znao šta bih. Koliko god odricao postojanje svoje biografije, Milorad Pavić, postavši megapopularni klasik, ljubimac i mase i elite, nije odolio zovu, da li taštine da se i on o nečemu “nacionalno važnome” pita, ili autentičnoj energiji zablude, upravo ratne 1991. postaje član SANU i Krunskog saveta, a u vrijeme opsade Vukovara i nakon njegovog pada, daje sramne i nezamislive izjave poput one da bi Vukovar srpski “oslobodioci” trebalo da izgrade iznova, ali “u neovizantijskom stilu”, i niz tome sličnih bisera zaumnosti, nedavno s ponosom preštampanih u nacionalističkom Pečatu.

Povratak u samoću

Nije Pavić bio ni jedini ni najgori u tome što je govorio tih dana, ali upravo njegova pamet, erudicija i elokvencija su ga dodatno optuživali, mnogo više nego razne Đogo-Nogo rustikalne tipove, od kojih se bolje i pametnije nije ni očekivalo.

Propašću ili rastakanjem velikonacionalnog projekta, Pavić se vratio u svoju splendid isolation, iznova ne sudjelujući u javnim poslovima, povremeno tek izdajući poneku novu knjigu-dosjetku, pojavivši se ponegde s nekim od pratilaca s paraknjiževne estrade.

Kada prođu strasti trenutka, kada utihnu neumjerene pohvale sekte obožavalaca (a “pavićevci” su tu zaista sorta za sebe), ali i kada od njegove biografije i bibliografije počne otpadati ono manje važno i manje svjetlo, pokazaće se jasnije šta je to tačno što ostaje od djela Milorada Pavića.

Ali, nema sumnje da će ostati njegov ogroman književnoistorijski doprinos, niz briljantnih pripovjedaka, možda podcjenjena poezija, i “prvi roman XXI veka”, šta god ko mislio o baš takvom vijeku kakav nam je najavio.

Tagovi

Najnovije