Volim gledati snimke dobrih predavača, Amera i Britanaca, na internetu. Dobro mi dođe za uklanjanje ruskog naglaska iz mog engleskog. Tako sam naletio na predavanje Jamesa Randija o homeopatiji. James Randi je velika faca u razotkrivanju onakvih šarlatana kakvi u ovoj našoj lijepoj zemlji gostuju u najprominentnijoj emisiji znanstvenog programa HRT-a: "Na rubu znanosti" (iako bi precizniji naziv bio "Na rubu ludila, nije baš jasno s koje strane"). Spomenuti Randi je u svom predavanju dva sata drobio o tome da je homeopatija bullshit. Pomislio sam – OK, stari je konačno prošvikao. Mislim, tko pri zdravoj pameti još vjeruje da homeopatija funkcionira. O, kako sam se prevario.
Ispostavilo se da mnogi ljudi vjeruju da u homeopatiji ima nešto, homeopatskih pripravaka ima koliko hoćeš u ljekarnama po Americi i Europi, postoje nebrojene web stranice o tome, a u polemikama i debatama nerijetko sudjeluju i sami liječnici (na obje strane). Neke države sufinanciraju homeopatsko liječenje; npr. u Britaniji njihova verzija HZZO-a troši oko 4 milijuna funti svake godine za homeopatiju. Postoji i znanstveni časopis Homeopathy, kojeg izdaju (opet) u Britaniji. Možda sam ja malo prenaglio, možda tu nečeg ipak ima.
Odlučio sam naučiti malo više o tome. Osnovna ideja homeopatije je da male doze aktivnih tvari, koje u velikim dozama izazivaju simptome nekih bolesti, zapravo liječe te bolesti. Danas znamo da bolesti imaju svoje uzročnike u mikrobima i da stvari koje uništavaju mikrobe (ili im onemogućavaju razmnožavanje) zapravo liječe bolesti. Valjda je svakome jasno da to što biber izaziva kihanje ne znači automatski da će nam hunjavicu izliječiti paprenjaci. No problem s homeopatijom nije u tome da male doze nečeg možda liječe – ne možemo automatski isključiti i takvu mogućnost.
Pravi problem homeopatije je u tome koliko su te doze male. Što su manje, to su efikasnije: manje je više. Aktivna tvar, ona koja izaziva simptome, počinje se razrjeđivati vodom. Jedan dio te tvari, devet dijelova vode (deset postotna otopina, ili 1X u homeopatskim oznakama). Hahnemann, začetnik homeopatije, navodno je preporučao 60X. Tko zna nešto malo o matematici i potencijama broja deset, zna da je to jedan dio aktivne tvari na deset na šezdesetu (jedan i šezdeset nula) vode. Koliko je to malo?
Recimo to ovako – more, mjesec, zvonik i stol napunjen praznim pivskim bocama, a vi ste s ekipom krenuli u teturavu šetnju našom prekrasnom razvedenom obalom. I potjeralo vas je na malu nuždu. U tim rijetkim trenucima kad i muški idu skupa na WC, poredali ste se uz obalu i razmišljate o smislu života i kako je mokrenje prava stvar. I padne vam na pamet pitanje – hoće li u nekom trenutku neki surfer koji gucne malo oceana na plaži u Kaliforniji skužiti da se netko na Jadranu prije nekog vremena napravio u njega – barem onako, homeopatski. Sjetite se da ste jednom negdje pročitali da vode na Zemlji ima cirka deset na dvadeset i prvu litara, i dobivate fantastičan omjer od jedan prema deset na dvadeset i prvu ili drugu – ovisno o količini prerađene pive koju ste vratili u kružni tok.
To bi bilo oko 21X – što nije ni blizu Hahnemannovih 60X. Koliko bi onda trebalo biti vode da bi jedna mala nužda bila u omjeru jedan prema deset na šezdesetu? Kad bi imali kuglu vode i kad bi se ta kugla protezala od središta Sunca do Alfe Centauri (tamo je Cameron smjestio one svoje preizrasle štrumfove, Na'vije), još uvijek ne bi bilo dovoljno vode da pišanjem u nju dobijemo omjer za koji nas izumitelj homeopatije uvjerava da ima najbolji efekt. Kugla bi trebala biti oko sto i pedeset puta veća, a ukupna masa vode bila bi veća od mase vidljivog svemira. Oko deset milijuna puta veća. Opako! Opako blesavo.
Kako onda ljudi mogu vjerovati da nešto ovako besmisleno može imati ikakav efekt? Odgovor je jednostavan koliko i neočekivan – zato što zapravo ima efekt. Placebo efekt. Placebo je interesantna stvar, lijek bez ikakve aktivne tvari – šećerna pilula, koja doista pomaže u nekim situacijama. Sam placebo je u nekim slučajevima uspješniji od toga da se ne uzima ništa. A ne uzimati ništa je u pravilu bolje od toga da se rabi srednjovjekovna medicina (puštanje krvi i drugi revolucionarni zahvati prljavim rukama i još gorim priborom). Upravo zbog takvih metoda je Hahnemann odlučio pokušati nešto drugo – i predložio homeopatiju. To je tada, 1796. godine, bio hvale vrijedan pokušaj. Standardi su danas ipak bitno viši nego tada. Sve lijekove pažljivo testiramo, a prolaze samo oni koji imaju bolji učinak od placeba.
Učinak homeopatskih pripravaka detaljno je ispitala grupa Matthiasa Eggera sa Sveučilišta u Bernu i svoj nalaz objavila u Lancetu (vjerojatno najcool medicinskom časopisu) 2005. godine. Napravili su usporednu analizu 110 kliničkih testiranja i utvrdili da je homeopatija uspješna tek jednako kao placebo. I to je to. Kraj priče se upravo nazire jer je parlamentarni odbor za znanost u Velikoj Britaniji saslušao pobornike i protivnike hoemopatije te preporučio da se konačno prekine trošiti lova osiguranika i poreznih obveznika na nešto za što ne postoji ni jedan dokaz da radi bolje od placeba. Stvari bi se mogle konačno početi mijenjati i u društvu, jer nitko tko drži do sebe ne želi biti gori od političara u skuživanju stvari.
Ono što mi je još zanimljivo uz place... ovaj, homeopatiju, su mistična objašnjenja kako to homeopatija zapravo radi – poput priče o tome da voda pamti. Meni je to objašnjenje mrak: homeopatija radi, pa je očito da voda nekako zapamtiti dobra svojstva iz otopljene aktivne tvari. A jedini fizikalni ili kemijski dokaz da voda pamti je taj da – homeopatija radi. To se u kulturnim zemljama zove cirkularni argument (napomena za političare i druge sofiste opće prakse: cirkularni argument nije argument, nego logička greška). Tomislav Portada, moj frend s posla, nedavno je u polemici o ovoj temi postavio fora pitanje u časopisu Priroda (citiram po sjećanju): "A kako voda točno zna što treba, a što ne bi trebala zapamtiti?"
Da zaključim, mala obojena šećerna tableta nije lijek, a ako nam je netko naplaćuje kao da je – vara nas. Da nas ne pokušava prevariti, ne bi je obojao, zar ne? Da nam želi pomoći (makar i samo s placebom) ne bi je toliko naplaćivao, s obzirom da za cijelu terapiju potroši manje šećera nego za šalicu kratkog espressa, jel da? Aktivne tvari (kao i bilo koje druge tvari koja postoji na Zemlji) u njoj ionako ima samo u tragovima, ili je zapravo uopće nema. Manje je jednostavno manje, ma što mi mislili o tome.