Kad se šef policije pojavi na televiziji i objasni kako je dio policijskog aparata dosad bio nesposoban jer im politika nije dopuštala neovisno i profesionalno raditi, to odzvanja kao vapaj usamljenog profesionalca koji u ovoj gadljivoj atmosferi terora poručuje: pustite nas na miru, inače nećemo naći ubojice.
To mora da je razumljivo svakom građaninu koji dolazi na kavu predsjedniku države, no njihovu domaćinu, na žalost, puno toga još nije jasno. Jer da jest, zar bi mu palo na pamet, usred istrage o atentatu koji je toliko uzdrmao Hrvatsku, iskorištavati svoju funkciju za usmjeravanje jedne neovisne policijske istrage, bez ikakve odgovornosti, ali očito ne bez interesa. Predsjednik Mesić, uz nepriličan cinizam, obilježio je kao sumnjivca jednu građanku Republike Hrvatske. Praktično je insinuirao da Mirjana Pukanić ima informacije koje bi mogle rasvijetliti ubojstvo njezina supruga.
Mesić je iz bliskog prijateljstva s ubijenim Pukanićem morao doznati toliko toga što bi sada moglo biti korisno istražiteljima - on sigurno ima informacije vrednije od ove da je Pukanić imao suprugu i da se ona zove Mirjana. Hoće li on to i učiniti, neizvjesno je jer on radi samo ono što mu u tom trenutku odgovara. Prije samo nekoliko mjeseci, kada je Pukanić bio suočen s optužbama da je poslao suprugu u ludnicu, tvrdio je da poznaje suvlasnika Nacionala kao i sve druge novinare.
Zna se gdje te spoznaje “predsjednik građanin” mora podijeliti s policijom. Tamo gdje i ostali građani: u četiri zida, u razgovoru s kriminalističkim inspektorom. Kad, međutim, za polemiku s policijom koristi javne medije, i to ne nudeći sebe za sugovornika u istrazi, nego upirući prstom u jednu drugu građanku, Mesić se izlaže kao zainteresirana stranka, a ne kao
čuvar ustavnog poretka.
Vladimir Faber nije mogao biti jasniji kad je rekao kako je sve ovo vrijeme politika nedopustivo kadrovirala po MUP-u, toliko da je stvorila aparat koji uglavnom nije u stanju preventivno djelovati. Do Mesića to nije doprlo. On koji je deset godina na čelu države, a prije toga još gotovo toliko pri samom vrhu, odmah sljedeći dan opet je davao upute: zašto ne saslušate Mirjanu Pukanić.
A, uz to zastrašujuće je građanima poručiti da se on, kao jedna od najčuvanijih osoba u Hrvatskoj, osjeća nesigurno.
Predsjednika su možda posljedni tragični događaji zatekli do mjere da ne zna što bi učinio i kako bi se kao šef države trebao postaviti. Sa sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost izašao je zamuckujući. Ogorčenoj javnosti koja je od najviših dužnosnika očekivala injekciju sigurnosti, Mesić je smogao izrecitirati samo par svojih uobičajenih formulacija o konsenzusu da Hrvatska mora u EU i NATO i da treba ispitati imovinu kriminalaca.
Istina bog, nisu se osobito snašli ni drugi akteri visoke politike. Sanader je govorio blijedo i rastreseno. U sve se ugurao i šef oporbe Milanović, kojemu je dan ranije Sanader bio nepodnošljivo nesposoban da se obračuna s mafijom, a onda kada je mafija udarila još jače, počeo je premijera tapšati po ramenu, kao da još samo njegov deklarativni pristanak uz virtualnu koaliciju protiv terorizma fali da se iz države istjera zlo koje se pod dosadašnjim vladama taložilo u zemlji, uz blagoslov ministara, šefova tajnih službi i rukovoditelja policije.
Kad zaključuju da ovakvoj Hrvatskoj još nije mjesto u Europskoj uniji, kao na primjer u vikend izdanju Financial Timesa, autori vjerojatno ne misle da je samo u nas moguć tako okrutan atentat kao ovaj na Pukanića. Njihovi komentari o “kriminalnoj Hrvatskoj” zapravo se tiču nesposobnih pa i korumpiranih političara koji misle da nakon ovakvih zločina mogu smiriti javnost pričama o tome da nema izvanrednog stanja. Oni ne umiruju, oni svojim ponašanjem šire dodatnu paniku. Koju težinu ima Mesićevo navijanje za EU ako se on usudi miješati u neovisnu policijsku istragu?
Predsjednik u ovoj dramatičnoj situaciji ima vremena za viceve. Na odluku suca koji bi također trebao biti neovisan, o tome da je Mesić uvrijedio jednoga građanina preporučivši ga u ludnicu, predsjednik države nije mogao bez poruge i prijezira. Prvi dan je još izdržao “ne komentirati nepravomoćne presude”, no drugi dan mu je već popustila pažnja. Za Mesića jednostavno nisu svi građani jednaki. Slao ih u ludnicu ili na ispitivanje u policiju, Mesić prema nekim građanima pokazuje neskriveno neprijateljstvo. S autoritetom svoje pozicije, on te građane čini izrazito nesigurnima. Faber se tu može slikati. Ili može pozvati Mesića na razgovor.
A Mesić bi u međuvremenu mogao dragovoljno otići urologu, jer s njim nešto očito nije u redu. I ne bi ga ovaj savjet trebao uvrijediti, jer njemu je to - duhovito.
Nino Đula
To mora da je razumljivo svakom građaninu koji dolazi na kavu predsjedniku države, no njihovu domaćinu, na žalost, puno toga još nije jasno. Jer da jest, zar bi mu palo na pamet, usred istrage o atentatu koji je toliko uzdrmao Hrvatsku, iskorištavati svoju funkciju za usmjeravanje jedne neovisne policijske istrage, bez ikakve odgovornosti, ali očito ne bez interesa. Predsjednik Mesić, uz nepriličan cinizam, obilježio je kao sumnjivca jednu građanku Republike Hrvatske. Praktično je insinuirao da Mirjana Pukanić ima informacije koje bi mogle rasvijetliti ubojstvo njezina supruga.
Mesić je iz bliskog prijateljstva s ubijenim Pukanićem morao doznati toliko toga što bi sada moglo biti korisno istražiteljima - on sigurno ima informacije vrednije od ove da je Pukanić imao suprugu i da se ona zove Mirjana. Hoće li on to i učiniti, neizvjesno je jer on radi samo ono što mu u tom trenutku odgovara. Prije samo nekoliko mjeseci, kada je Pukanić bio suočen s optužbama da je poslao suprugu u ludnicu, tvrdio je da poznaje suvlasnika Nacionala kao i sve druge novinare.
Zna se gdje te spoznaje “predsjednik građanin” mora podijeliti s policijom. Tamo gdje i ostali građani: u četiri zida, u razgovoru s kriminalističkim inspektorom. Kad, međutim, za polemiku s policijom koristi javne medije, i to ne nudeći sebe za sugovornika u istrazi, nego upirući prstom u jednu drugu građanku, Mesić se izlaže kao zainteresirana stranka, a ne kao
| Mesić je iz bliskog prijateljstva s ubijenim Pukanićem morao doznati toliko toga što bi sada moglo biti korisno istražiteljima - on sigurno ima informacije vrednije od ove da je Pukanić imao suprugu i da se ona zove Mirjana |
Vladimir Faber nije mogao biti jasniji kad je rekao kako je sve ovo vrijeme politika nedopustivo kadrovirala po MUP-u, toliko da je stvorila aparat koji uglavnom nije u stanju preventivno djelovati. Do Mesića to nije doprlo. On koji je deset godina na čelu države, a prije toga još gotovo toliko pri samom vrhu, odmah sljedeći dan opet je davao upute: zašto ne saslušate Mirjanu Pukanić.
A, uz to zastrašujuće je građanima poručiti da se on, kao jedna od najčuvanijih osoba u Hrvatskoj, osjeća nesigurno.
Predsjednika su možda posljedni tragični događaji zatekli do mjere da ne zna što bi učinio i kako bi se kao šef države trebao postaviti. Sa sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost izašao je zamuckujući. Ogorčenoj javnosti koja je od najviših dužnosnika očekivala injekciju sigurnosti, Mesić je smogao izrecitirati samo par svojih uobičajenih formulacija o konsenzusu da Hrvatska mora u EU i NATO i da treba ispitati imovinu kriminalaca.
Istina bog, nisu se osobito snašli ni drugi akteri visoke politike. Sanader je govorio blijedo i rastreseno. U sve se ugurao i šef oporbe Milanović, kojemu je dan ranije Sanader bio nepodnošljivo nesposoban da se obračuna s mafijom, a onda kada je mafija udarila još jače, počeo je premijera tapšati po ramenu, kao da još samo njegov deklarativni pristanak uz virtualnu koaliciju protiv terorizma fali da se iz države istjera zlo koje se pod dosadašnjim vladama taložilo u zemlji, uz blagoslov ministara, šefova tajnih službi i rukovoditelja policije.
Kad zaključuju da ovakvoj Hrvatskoj još nije mjesto u Europskoj uniji, kao na primjer u vikend izdanju Financial Timesa, autori vjerojatno ne misle da je samo u nas moguć tako okrutan atentat kao ovaj na Pukanića. Njihovi komentari o “kriminalnoj Hrvatskoj” zapravo se tiču nesposobnih pa i korumpiranih političara koji misle da nakon ovakvih zločina mogu smiriti javnost pričama o tome da nema izvanrednog stanja. Oni ne umiruju, oni svojim ponašanjem šire dodatnu paniku. Koju težinu ima Mesićevo navijanje za EU ako se on usudi miješati u neovisnu policijsku istragu?
Predsjednik u ovoj dramatičnoj situaciji ima vremena za viceve. Na odluku suca koji bi također trebao biti neovisan, o tome da je Mesić uvrijedio jednoga građanina preporučivši ga u ludnicu, predsjednik države nije mogao bez poruge i prijezira. Prvi dan je još izdržao “ne komentirati nepravomoćne presude”, no drugi dan mu je već popustila pažnja. Za Mesića jednostavno nisu svi građani jednaki. Slao ih u ludnicu ili na ispitivanje u policiju, Mesić prema nekim građanima pokazuje neskriveno neprijateljstvo. S autoritetom svoje pozicije, on te građane čini izrazito nesigurnima. Faber se tu može slikati. Ili može pozvati Mesića na razgovor.
A Mesić bi u međuvremenu mogao dragovoljno otići urologu, jer s njim nešto očito nije u redu. I ne bi ga ovaj savjet trebao uvrijediti, jer njemu je to - duhovito.
Nino Đula