Otišao je i Žarko
Nema više Florence Griffith Joyner, ljepuškaste američke sprinterice na 100 i 200 metara. Florence je umrla u 38. godini, dopingiranje je došlo na naplatu, ali njezin rekord na 200 metara, koji je istrčala 20. rujna 1988. godine u Seulu, još je živ. Nema više ni Žarka Susića, novinarskog nestora koji je izvještavao sa 17 Olimpijskih igara i divio se istočnonjemačkim sportašima, nema TV komentatora Borisa Mutića, eksperta za gimnastiku. Nema ni Velimira Kljaića, najvećeg rukometnog meštra u Hrvata, playboya i autora prve hrvatske zlatne medalje u Atlanti 1996. godine.
Neće biti Mataje
Odustao je Neven Bertičević, izvjestitelj Sportskih novosti, odustala je i Blanka Vlašić, dva kandidata za zlatne medalje, u skoku u vis i novinarstvu. Mitovi umiru ili su na izdisaju. Neće u Londonu biti ni Željka Mataje, kralja švedskih stolova i najvećeg birokrata iz bivše Jugoslavije, kako se sam predstavljao. Ali, bit će u Hrvatskoj kući u Kensingtonu Zlatko Mateša, koji je na čelu naše olimpijske obitelji od listopada 2002. godine i vjerojatno se namjerava kandidirati za još jedan olimpijski ciklus. A ako je tamo Mateša, na tribinama će vjerojatno biti i Slavica Ecclestone, jedna fina dama brušenih manira, koja navija vrlo slikovito: “Sudac, j.... ti mater pokvarenu, prodanu...” Tako je barem bilo u Ateni, tamo je iz solidarnosti psovao i bivši Slavičin muž Bernie Ecclestone. Peking sam preskočio, Bernieja neće biti u Londonu...
Seul 1988.: Ben Johnson - od kralja svijeta do Mamićeva potrčka
Sve je bilo u znaku utrke na 100 metara između Carla Lewisa i Bena Johnsona. Atmosfera uoči utakmica Reala iz Madrida i Barcelone je mlaka i beskrvna prema onome što se događalo u Seulu. Trčalo se u deset ujutro i kada je Ben Johnson protrčao pokraj nas, zapanjeno sam gledao. Takav mišićni kolos nisu mogli isklesati ni antički kipari. Dva dana kasnije ispostavilo se da su steroidi bolji klesari. Njegov rezultat od 9,79 sekundi na 100 metara bio je osmo svjetsko čudo, njegov suparnik Carl Lewis istrčao je “bijednih” 9,92. Sjećajući se Bena Johnsona, danas se pitam: “Na čemu je Usain Bolt, koji trči 9,58?” I još ima prostora za napredak!?
Kada je Ben Johnson provaljen, 8000 novinara je krenulo u potragu za varalicom u sprintericama. Naravno, Ben je nestao, medalju su mu oduzeli, a novinare je pokušao primiriti Jacques Rogge, današnji predsjednik MOK-a, a tada šef antidoping kontrole. I možete zamisliti kako sam se zabezeknuo kada sam nekoliko godina kasnije spazio Bena Johnsona u predsoblju maksimirskog stadiona, vjerojatno je čekao Zdravka Mamića da mu da posao kondicijskog trenera. Nije to bila ni sjena negdašnjeg kolosa, mali, žgoljavi crnac kojega život očito nije mazio. Nisu ga zaposlili, vjerojatno nisu niti znali tko je Ben Johnson.
Barcelona 1992.: Kako sam zbog Dinama razbjesnio Tuđmana
Pamtit ću ih po četiri detalja. Nisu bile godine kada nam je bilo do smijeha, rat je bjesnio u Hrvatskoj, ali kada je objavljeno da su Srbi osvojili medalju u streljaštvu, cijeli press centar se valjao od smijeha. Naravno, te Igre ću pamtiti i po Franji Arapoviću koji je zabio koš za 25-24 kada su naši košarkaši prvi i jedini put poveli protiv jedinog pravog Dream Teama, nakon čega je američka klupa zatražila time-out. Izgubili smo, naravno, ali je predsjednik Franjo Tuđman doletio u Barcelonu i priredio večeru za hrvatske sportaše i novinare. Sjećam se Marija Garbera, izvjestitelja Slobodne Dalmacije, kojega smo nagovorili da kupi “postole”, ne može se na večeru s predsjednikom doći u japankama. A to je bilo najelegantnije što je Garber od obuće imao. A kako u to vrijeme Slobodna Dalmacija nije bila baš omiljena u Tuđmanovim očima, kada je Fredi Kramer predstavljao novinare, rekao je: “Ovo je sin pokojnog Romana Garbera...”
Na toj sam večeri izazvao incident, pitao sam Tuđmana kad će se vratiti Dinamovo ime? “Nikad se više klub neće zvati Dinamo”, bijesno je viknuo Tuđman, a ja sam zabio glavu u tanjur da ne bih susreo pogled Tončija Vrdoljaka koji me zbog tog heretičkog pitanja strijeljao očima. Barcelonu ću pamtiti i po jednom nogometnom transferu. Goran Vučević je potpisao za Barcelonu i u Sportu su mu posvetili osam stranica. Točno koliko i svim zbivanjima toga dana na Igrama.
Atlanta 1996.: Kako mi je Neven Bertičević spasio život
Svijet je upoznao novu sportsku kategoriju - hrvatske rukometaše. Bilo je to nemoguće društvo, drski na terenu, ali još drskiji izvan njega. Sjećam se kako su košarkaši cmizdrili da su im rukometaši pokrali krevete, a sjećam ih se i kada su nakon osvojene zlatne medalje došli u Hrvatsku kuću. Na svečanim olimpijskim odijelima odrezali su nogavice i rukave i na užas šefa protokola skočili u bazen.
Mrzio sam te Igre zbog saznanja da su njihovi vlasnici postale multinacionalne korporacije. Naime, 1996. bila je 100. godišnjica modernih Igara, koje su održane u Ateni, ali je pravo domaćinstva dobilo selo u Georgiji jer su tamo sjedišta CNN-a i Coca-Cole i jer je tamo Martin Luther King izgovorio “I have a dream...”, dok je Akropola za Amerikance tek “obična hrpa kamenja”.
Sjećam se i bombe u olimpijskom parku. Do press centra dopirali su divlji glazbeni ritmovi i uporno sam kolegi Bertičeviću predlagao “da svratimo na putnu”. No, Neven je iz torbe izvadio jak argument, flašu Jack Danielsa, i rekao: “Obavimo to na miru, u našem hotelu...” Kada smo stigli, CNN je već javljao o eksploziji, buktio je požar, a ja nikad nisam Nevenu “oprostio” što mi je spasio život i (možda) ukrao najbolju priču...
Sydney 2000.: Ja i još dvojica bili smo sami na ženskoj odbojci
Najmanje ih se sjećam, u pamćenje mi se urezalo jedino beskonačno čekanje na autobusnim postajama, zlatna medalja Nikolaja Pešalova, večere s Edijem Krnčevićem, odlazak u Doyles, najbolji restaurant u Sydneyju, gdje poslužuju odrezak od krokodilskog repa, i jedne scene iz Punchballa gdje je Tonči Vrdoljak održao domoljubni govor: “Znam da će sutra tisuće naših ljudi bodriti Gorana Ivaniševića...” Rasplakao se Vrdoljak, rasplakali su se i iseljenici, a idućeg se jutra na tribini “natiskalo” dvadesetak naših. Možete li zamisliti kakva je tek gužva bila na ženskoj odbojci? Ja i još dvojica...
Atena 2004.: Vrdoljakov skandal sa ‘špijunom’ Mesićem
Opet jedan epski turnir rukometaša, osam pobjeda zaredom, doktorska disertacija Line Červara i uspon na Panteon. “Da mi zlatna medalja nije oko vrata, mislio bih da sanjam”, rekao je Blaženko Lacković nakon pobjede nad Nijemcima, a golman Vlado Šola je dodao: “Nikada, ni u jednom sportu, nećemo imati ovakvu momčad!” Lino Červar, koji izgledom neodoljivo podsjeća na holivudskog komičara Woodyja Allena, tvrdio je: “Igramo najljepši rukomet na svijetu. Reprezentacija koja je osvojila zlatnu medalju u Atlanti produkt je YU rukometa, dok je hrvatska rukometna škola sklad mentalne i motoričke brzine...”
Atenu ću pamtiti i po jednom političkom skandalu koji sam izazvao zbog pretjerane revnosti. U sitne sate u Hrvatskoj se kući raspravljalo o svemu i svačemu. Naš Olimpijski odbor “zaboravio” je akreditirati predsjednika Stjepana Mesića i premijera Ivu Sanadera. Tonči je uskočio:
- Osobno ću se pobrinuti da premijer dobije adekvatnu kartu, “onaj drugi” me ne zanima, ne pada mi na pamet nabavljati karte za tog špijuna, koji je otvarao haaške procese...
Ja sam te riječi idućeg jutra emitirao, a Tonči Vrdoljak se ozbiljno naljutio jer su njegove riječi uskovitlale veliku prašinu. Od toga dana ne razgovaramo, iako mi je na rastanku rekao: “Znaš, ja mislim stoput gore nego što sam rekao...”
U Ateni sam sa Žarkom Susićem posjetio Olympiju, mjesto gdje su održane prve Igre. Najobičnija livada, s nešto svetog kamenja. Poljski zahodi i jedan kiosk sa sendvičima, čiji se vlasnik obogatio za jedno prijepodne. A zapravo, išli smo u Olympiju da bi “Žarko Susić vratio ključ od apartmana, koji je zaboravio vratiti 776. godine, kada su održane prve Igre”. Tjerali smo ga da prizna da je i tada bio ovdje. Nakon trećeg (grčkog) piva počeo se prisjećati...