Nevjerojatno je da vodena površina zauzima golemih sedamdeset jedan posto našeg planeta, a da se baš nigdje u tome plavom prostranstvu dosad nije čula riječ Božja. Isus je došao do Indijanaca i Eskima, ušao je u srca urođenika u Amazoniji i spasio duše australskih Aboridžina. Evanđelje odzvanja s Anda i Himalaja, putuje s pticama, topli ga vjetar nosi preko pustinja i savana. Dogodi se, istina, tu i tamo žalosni incident da se neki afrički divljaci pretvaraju da su se odrekli poganskih bogova, duhova i demona, tek da bi namamili, posjekli, ispekli i pojeli lakovjernog kršćanskog misionara, ali općenito uzevši, Kristova vjera stabilno se širi i napreduje, osvaja nova tržišta.
Ali, eto, već smo rekli, u vodi - ništa! Ćorak! Od nadnaravnih bića tu još od antike kohabitiraju Posejdon i Neptun, nimfe, sirene i vodenjaci, kojekakve predkršćanske bitange, varalice i lažljivci bez ozbiljne organizacije i programa, koji vam ne mogu ponuditi ni vjeru ni utjehu, a o vječnom blaženstvu da i ne govorimo. Morska fauna živi u mraku, bez nade u spasenje, nema nikoga ni da je krsti ni da je ispovijeda. Od svega što pliva i puzi dolje u modrini, od tisuća oblika života pod površinom, tek se jedna jedincata riba okrenula na kršćanstvo - Diplodus vulgaris ili, po naški, fratar.
Ipak, čini se da se stvari popravljaju. Poražavajuću činjenicu da pod vodom nema krštene duše uskoro bi trebala promijeniti vrijedna incijativa velečasnog Zlatka Sudca i nekolicine lošinjskih ronilaca, koji bi u podmorsku špilju kod otoka Premude stavili kip raspetog Krista u naravnoj veličini. Teološkim čistuncima podmorski bi Isus mogao možda zasmetati i oni, ruku na srce, ne bi bili u krivu tvrdeći da Sin Božji nikako nije mogao dospjeti pod vodu, već zbog poznate istine da je On po vodi hodao, no gledajući na veličinu i plemenitost nastojanja da se ribe, rakovi i školjke privedu Crkvi, valja dobrohotno prijeći preko ove nelogičnosti.
S velikim nestrpljenjem čekamo vidjeti vjerski ushit u očima palamida, škarpina, dagnji i škampa kada se Spasitelj konačno nađe u njihovom prirodnom staništu. Dobro, dagnje baš nemaju oči, ali razumijete poantu, kakav će biti blagdan za bijedne i ponižene srdele kada kršćanski Smisao dođe u njih pod more, kada shvate da svatko, pa i najbeznačajniji među njima, ima mjesta kod Gospodina. “Pustite malene k meni”, zovnut će Isus, a jato girica razdragano će mu pohitati u naručje.
“Isusovo tijelo bit će prikazano probodeno i vjerno u agoniji muke s vidljivim razderotinama rana od bičevanja i razapinjanja, s anatomski prikazanim venama, tetivama i grčem tijela, osim lica koje će biti po uzoru na Torinsko platno uz trnovu krunu - to je lice Boga otvorenih živih očiju koje komuniciraju s promatračem”, opisuje autor kipa, sam velečasni Sudac, a ne sumnjamo kako će njegova ekspresija patnje silno dojmiti ribe, rakove i školjke.
“Blu! Blu! Blup! Blu! Blu! Blup! Blup!” zavapit će u jednom trenutku raspeti Krist, a ribice će se uskomešati:
“Šta je rekao? Šta je rekao?” povikat će jedan nagluhi šampjer.
“Rekao je: ‘Blu! Blu! Blup! Blu! Blu! Blup! Blup!’” ponovit će mu lokarda.
“Pa šta to znači?” upitat će hobotnica zbunjeno.
“Ne znaš šta znači ‘Blu! Blu! Blup! Blu! Blu! Blup! Blup!’?” začudit će se spužva.
“’Blu! Blu! Blup! Blu! Blu! Blup! Blup!’ znači ‘Oče moj! Oče moj, zašto si me ostavio?’” objasnit će ugor autoritativno.
Od Jadrana u Sredozemlje, a onda kroz Gibraltar i Sueski kanal u Atlantik i Crveno more, i dalje u Indijski i Tihi ocean, od Beringova tjesnaca do Rta Dobre nade, svim karipskim koraljnim grebenovima morske struje pronijet će glas o jednome što je umro na križu za spas svih riba na svijetu. Zadivljeni njegovom žrtvom, stanovnici podmorja masovno će prelaziti na kršćanstvo. Aleluja, imamo Gospodina. Ljubav Kristova odjekivat će dubinama.
“Molimo, da se zna, Spasitelj je bio sisavac!” isticat će dupini ponosno.
“A šta treba, koji su uvjeti, da se i ja upišem u te vaše… te… te, kako se zovu?” upitat će i morski pas naposljetku.
“Kršćane?”
“E, to.”
“Moraš petkom jesti ribu.”
“O, pa sviđa mi se”, zaključit će grabežljivac zadovoljno.
U kratko vremena nijedna riba, školjka, rak ili glavonožac neće skončati u mreži, vrši, na parangalu ili harpunu, a da prethodno nije izmolila Očenaš i Zdravomariju i čista od grijeha Gospodinu predala dušu svoju. Otvarajući limenke sardina, otkrit ćemo da ne jedna nosi mali srebreni križić oko vrata. Vlasnici akvarija sa zaprepaštenjem će shvatiti da svake nedjelje oko podne njihovi ljubimci stanu svi na jednu stranu i na televiziji nedaleko od njihove posude kroz staklo netremice gledaju izravan prijenos misnog slavlja iz zagrebačke prvostolnice. Kad biskup podigne tijelo Kristovo, sve zlatne ribice u akvariju sruše se po pijesku kao gromom ošinute.
Krenete li jesti kamenice, a one budu svježe, upravo još žive, pa se prije obroka pomolite: “Gospodine, blagoslovi ove darove koje ću primiti od tvog obilja po Kristu, našemu Gospodinu”, nemojte se začuditi ako vam neka školjka iz tanjura skrušeno dovikne:
“Amen.”
Kitovi samoubojice neće se više ubijati kad im netko objasni da je samoubojstvo grijeh, a sve zahvaljujući velečasnom Zlatku Sudcu i nekolicini lošinjskih ronilaca što su nesebično kristijanizirali podmorje i vjeri priveli do jedno morsko biće, zubaca i grdobinu, tunu, jastoga i lignju, sve što živi u sedamdeset jedan posto zemaljske kugle gdje se dosad nije čula riječ Božja. Dobro, neće se čuti ni sad, jer pod vodom nema zvuka, ali ostavimo ovu bijednu zajedljivost ateistima. Pogledajmo radije ovaj velik postotak. Sedamdeset jedan posto. Posreći li nam se s globalnim zatopljenjem, otope li se polarne kape, uskoro bi to moglo biti i osamdeset, ili čak devedeset.
U ovome trenutku mnogi od nas još ni ne shvaćaju koliko moramo biti zahvalni Sudcu na njegovom kipu raspetog Spasitelja u podmorskoj špilji kod Premude. Zamislite tek kakva bi strahota bila da su ribe otišle muslimanima.