Spomenar je bio 60-ih i 70-ih prošlog stoljeća sastavni dio đačke torbe. Bio je to poseban svezak, koji je, po mogućnosti, morao izgledati lijepo i debelo. Za silu, mogao je biti obična teka, ali u pravilu trebao je imati tvrde korice, pa i ključić. Baš po njemu ponosita djeca gastarbajtera pokazivala su tada još šarene i blještave prednosti trulog zapada. Od papira.
Možda je vrhunac tradicije spomenara bio s onim šlagerom "Tko te voli više od mene", ili tako nekako. "Ali, listova nema više, ja te volim ponajviše", govorio je stihotvorac kroz pjevačev trbuh. Jer uistinu, tu je trebalo iskazati ponekad simpatiju, a ponekad ljubav štovanoj vlasnici još do jučer praznog lista. U međuvremenu, spomenar je izumro. Sreo bih ga kod djece prijatelja početkom 90-ih i otad sam zaboravio na njega. Uostalom, kakve su mu bile šanse pokraj interneta i e-maila, da ne kažem SMS-a?
A i kakve su mu bile šanse pokraj interneta, da ne kažem SMS-a? Njegov stil preselio se u druge komunikacije
Spomenar je nestao, a takozvani spomenarski stil - tugaljiv, bolećiv, zacijelo sentimentalan - preselio se u druge oblike sporazumijevanja. I sama je riječ završila negdje u prikrajku, zajedno sa "štilom", "perom" i, napokon, "pisaćom mašinom". Čini se nestvarnim da je "spomenar" kroz XX. stoljeće označavao čitav jedan vid odrastanja. Ustvari, ispočetka nije ni imao tu sentimentalnu, nego, takoreći, pedagošku ulogu. Spomenar je bio svojevrsni dnevnik jedne obrazovne zajednice, upućen jednom njezinu članu s vlasničkim pravima. Kolektivni dnevnik od šarenih slova i crteža, da ne kažem od rogova i kopita, koja su svjedočila da je svatko od potpisanih "bio ovdje".
Zapravo, na početku prošlog stoljeća spomenar se nije ni zvao tako, već se nazivao album. Bio je, za istinu, album uspomena. I nikome, jednostavno, nije bio ispod časti, naprotiv. Tako je i mladi student Slavko Ježić (1895. - 1969.) pronašao debeli svezak tvrdih korica, pozlaćenog hrpta, i pretvorio ga u svojevrsni nacrt svoga naraštaja, koji se približavao punoljetnosti s nailaskom Prvog svjetskog rata. Naime, Ježić ga je intenzivno vodio u svojim studentskim danima, a potom je pomalo jenjavao njegov interes za nj.
Album Slavka Ježića otkrio sam posve slučajno, i najmanje očekivano. Privukla me zabilješka u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Godine 1957. "otkupljena je književna ostavština književnog povjesničara Slavka Ježića u kojoj se našla i književna ostavština", dakle rukopisi, cijelog niza važnih hrvatskih pisaca, zabilježeno je u svesku "Blago Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu" urednika Ivana Kosića, što ustvari jest katalog istoimene izložbe. Zanimali su me rukopisi - autografi Ivana Kozarca, Milana Begovića, Antuna Gustava Matoša, Vladimira Nazora, odnosno Borislava Stankovića i Alekse Šantića, dakle rukopisi koje je sačuvao historik Ježić, pisac prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti iz 1943., ali i pisac pjesama, romana, kratkih priča itd.
Čuvajte ovu knjigu do duboke starosti da Vam bude uspomena na dane lijepe mladosti
U spomenutom izdanju Ježićev osobni rukopisni Album uopće se ne spominje, kao da, jednostavno, nije vrijedan pažnje. I baš zato njegova zanemarena ljepota može očarati slučajnog promatrača. Ljepota slova, crteža, brojnost fotografija, prisutnost vodećih ljudi slavistike s početka XX. stoljeća, ali i jedne prelijepe glumice, jednoga nobelovca, očarava jednako kao i spomen mladoga skladatelja koji je obolio negdje na ratištu i vratio se u Zagreb umrijeti. Jer i Ježićev mladićki spomenar nosi ono bitno obilježje svih i svakog od naših spomenara, odnosno albuma, težnju da se od smrti i iščeznuća u vjetru sačuvaju barem za kratko neki dragi ljudi, barem nešto od njih ili od njihove ruke. Pa ma koliko to bila jalova nada, ona nije bez osnove. Nakon praktično dvije iscrtane naslovne stranice, Album otvara fotografija s potpisom slavne pjevačice Maje Strozzi, kćeri ne manje slavne majke Ružička-Strozzi.
Dama u ljubičastom Selke Rešetar
Slijedi notni zapis skladbe "Oj, Danice" spomenutog kompozitora, koji se zvao Ivan Zearo. U novinskom izresku spominje se da je skladao koračnicu "Vražje divizije". Na južnom ratištu obolio je od "neizlječive bolesti" i podlegao u 23. godini života. Upisao se kao prvi u Ježićev Album davne 1913. godine. I ubrzo preminuo. Očito, Ježić nije bio ravnodušan na tu tragediju, s njome je njegov spomenar dobio tragičan, ratni ton, iako će se zapisi na debele listove - od broja 1 do broja 112 - nastaviti do 1923. godine, dakle još dugo poslije njegova završetka studija i postizanja doktorata iz romanistike i slavistike 1916.
Neki su od potpisnika Albuma zacijelo bili Ježićevi kolege s bečkog Sveučilišta, odnosno poznanici iz Zagreba ili Bjelovara.
Zapisima se javljaju Božidar Beck, Milutin Mudrinić, Vinko Vitezica; stanoviti "S. Šimunović" ostavio je trag pjesmom, a "Hohnjec" je nacrtao seljaka kako brusi kosu. Mladići, uglavnom, dobivaju pouku iz znanja, ali i onu drugu, životnu. Oni uče "da kupus i gospodična nije isto".
Jedan od njih - Stjepan Pelz - usput je definirao prirodu albuma, odnosno vlasnika: "Ti si zaželio da i od mene imadeš par redaka uspomene, da ti zapišem na ove stranice svoj autoportret, da sa par redaka podam 'trenutačni snimak' svog duševnog ugođaja". Jer to je ono što je po spomenarima uspijevalo samo najuspješnijima i što je vrijedno pamćenja. Bez obzira jesu li oni študenti ili, pak, gospoda profesori i doktori, poput doktora Branka Vodnika, koji je "ušao" u Album mladoga kolege 2. svibnja 1915.
Veliki književni povjesničar Milan Rešetar, koji će poslije biti Ježićev mentorom, koliko se može razumjeti iz njihove korespondencije, u svojem je zapisu postavio jedno od gorućih pitanja onoga vremena, pitanje nacionalne, zapravo, mentalne, da ne kažem pripadnosti po pameti. "Dok sam bio mlad čovjek, htio sam da budem samo 'Srbin', a nikako 'Hrvat'; sad sam pametniji i čvrsto uvjeren da je 'Srbin' i 'Hrvat' što 'kruh' i 'hljeb' - kruh i hljeb što ga naš jadni narod svojom krvlju mijesi a tugjinac jede", zapisao je 5. prosinca druge ratne godine. Kadet Krleža ovo nije čitao, ali poslije će zapisati slične bilješke koje zovemo krležijanskim.
Postavio je pitanje o radosti
Upisao je pjesmu 'Kovači mira'
Dobio spomenar preko posrednika
Doktor Jireček sjetio se pred ovim Albumom one tobože utješne latinske poslovice, napose za ratnu generaciju, "kroz trnje do zvijezda". Budući orjunaš Đuro Vilović zapisao je na kraju svog proznog zapisa: "Nerazumni putnik nije Hrvat, on ljubi mjesečinu i brda, te razumije njihovo kazivanje". Antun Matasović napisao je pjesmu, a franjevac Augustin Čičić preveo je za Ježića s hebrejskog jedan psalam. Dana 2. svibnja 1916. tada već poznati pjesnik Dragutin M. Domjanić pribilježio je u Album dva katrena, od kojih posljednji glasi:
"Kad toliko dobra već gine, / u krvi, u (nečitko) i buri, /Nek poginu barem i laže. / I najveća laž o 'kulturi'."
"Kad ne bi bilo radosti, čemu bi čovjek živio život", nadovezao se Branimir Livadić. A veliki jezikoslovac Vatroslav Jagić upozorio je mladoga kolegu: "Čuvajte ovu knjigu do duboke starosti da Vam bude uspomena na dane lijepe mladosti". Djuro Koerbler je naglasio da je svrhom njegova života "rad u korist domovine". A Selka Rešetar se učlanila u ovo ugledno i glavninom muško društvo crtežom dame u ljubičastom. U ovoj dugoj koloni sjena pojavljuju se i pisci Tugomir Alaupović i Joza Ivakić. No, svakako je specifično pojavljivanje Iva Vojnovića, do kojeg je mladi Ježić - sada već doktor znanosti - toliko držao da je za posredovanje zamolio doktora Dragutina Prohasku.
"Gospodinu Ivu conte Vojnoviću, Evo Vam donesoh ovu zapisanu knjižicu mojega druga u školi Slavka Ježića, koji se po meni obraća k Vama s molbom, da mu nešto svojom rukom upišete", piše Prohaska i izrijekom traži od Vojnovića da se upiše u Album sonetom "Na Mihajlu". A bolesni Vojnović, koji leži u bolnici milosrdnih sestara, čini baš to, piše ili daje "autogram" citiranog soneta "7. maja 1918.". Potom se notama bilježi skladatelj Franjo Dugan, pjesmom "Kovači mira" Vladimir Nazor te "Sitnom pričicom o pjesniku" Rikard Katalinić Jeretov.
Sasvim poseban štih predmetnutom albumu dao je 25. lipnja 1920. Milan Begović, i to svojom "orijentalnom" pripovijetkom "Vječna ljubav". Njezin se gotovo eksplicitan erotski sadržaj odnosi na seksualnu žudnju. "Življaše negdje krasna ljepotica u velebnom, mramornom kaštelu nad morem", počinje priča koja govori o lijepoj kaštelanici koja će, zapravo demokratski, "jednu noć milovanja" darovati svakom onome tko je željan ljubavi. Stupnjevanjem pohotnikove žudnje kaštelanica ga vodi prema sretnoj smrti. Ona mu ponavlja pitanje: "Čuj mladiću, što bi to od mene učinio da nisi vezan?". Momku naposljetku izbije krvava pjena na usta od njenih milovanja pa ga eunusi bacaju niz klisuru u more... U takvom erotskom podraživanju kroz tekst nije teško uvidjeti trag markiza de Sadea.
Uspomena u priči 'Vječna ljubav'
Poklonio dva katrena o ratu i kulturi
Upozorio je na važnost uspomena
Ježićev spomenar zatvara, baš kao što ga i otvara, jedna fotografija, i to neumrlog pjesnika bengalskog jezika i nobelovca iz 1913. Rabindranatha Tagorea (1861. - 1941.). Uz potpis na bengalskom, tu je i pjesnikov potpis na latiničkom pismu. Godina nije zabilježena, pa se tek može pretpostaviti da se Tagore potpisao tijekom svojeg boravka u Zagrebu, o kojem je pisao i Dragutin Tadijanović.
Ovaj nobelovac svakako predvodi listu stranaca u Ježićevu albumu, na koju pripadaju i neki njegovi poljski i češki kolege sa slavistike. Priznajem, njihove zapise nisam uspio pročitati jer ih ne razumijem.
Crtež skladatelja Ive Tijardovića
Doduše, Tagorea je Ježić mogao sresti na svojem putovanju Europom, možda u Parizu. Naime, i na taj put mladi je doktor znanosti i povjesničar književnosti, ali i pisac, ponio sa sobom svoj album. Ondje je u lipnju 1921. dobio dva vrijedna potpisa. Član Francuskog instituta Louis Leger napisao mu je: "Živio slavensko-francuski savez! Živila nova Hrvatska". A Ježić je u Album priložio i njegovu fotografiju, u koloru, izrezanu iz nekih novina. Slavni katolički pjesnik i dramatičar Paul Claudel (1868. - 1955.) nije ništa zapisivao, samo mu se potpisao. I to olovkom. Usuđujem se pretpostaviti da su, vjerojatno, sva trojica sjedila u nekom pariškom kafeu i razgovarala da bi im onda Zagrepčanin ponudio svoj album na ubilježbu.
Paul Claudel samo se potpisao
Nije to bilo ništa strašno, spomenari su tada bili takoreći opća i opće poznata stvar. Proći će još gotovo čitavo stoljeće do razdoblja kada se trag koji su spomenari čuvali izgubio zajedno s njima. U Ježićevu slučaju taj trag nije konačno nestao, na sreću, nego se zadržao u NSK.
Željko Ivanjek
Možda je vrhunac tradicije spomenara bio s onim šlagerom "Tko te voli više od mene", ili tako nekako. "Ali, listova nema više, ja te volim ponajviše", govorio je stihotvorac kroz pjevačev trbuh. Jer uistinu, tu je trebalo iskazati ponekad simpatiju, a ponekad ljubav štovanoj vlasnici još do jučer praznog lista. U međuvremenu, spomenar je izumro. Sreo bih ga kod djece prijatelja početkom 90-ih i otad sam zaboravio na njega. Uostalom, kakve su mu bile šanse pokraj interneta i e-maila, da ne kažem SMS-a?
A i kakve su mu bile šanse pokraj interneta, da ne kažem SMS-a? Njegov stil preselio se u druge komunikacije
|
Zapravo, na početku prošlog stoljeća spomenar se nije ni zvao tako, već se nazivao album. Bio je, za istinu, album uspomena. I nikome, jednostavno, nije bio ispod časti, naprotiv. Tako je i mladi student Slavko Ježić (1895. - 1969.) pronašao debeli svezak tvrdih korica, pozlaćenog hrpta, i pretvorio ga u svojevrsni nacrt svoga naraštaja, koji se približavao punoljetnosti s nailaskom Prvog svjetskog rata. Naime, Ježić ga je intenzivno vodio u svojim studentskim danima, a potom je pomalo jenjavao njegov interes za nj.
Album Slavka Ježića otkrio sam posve slučajno, i najmanje očekivano. Privukla me zabilješka u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Godine 1957. "otkupljena je književna ostavština književnog povjesničara Slavka Ježića u kojoj se našla i književna ostavština", dakle rukopisi, cijelog niza važnih hrvatskih pisaca, zabilježeno je u svesku "Blago Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu" urednika Ivana Kosića, što ustvari jest katalog istoimene izložbe. Zanimali su me rukopisi - autografi Ivana Kozarca, Milana Begovića, Antuna Gustava Matoša, Vladimira Nazora, odnosno Borislava Stankovića i Alekse Šantića, dakle rukopisi koje je sačuvao historik Ježić, pisac prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti iz 1943., ali i pisac pjesama, romana, kratkih priča itd.
Čuvajte ovu knjigu do duboke starosti da Vam bude uspomena na dane lijepe mladosti
|
|
U spomenutom izdanju Ježićev osobni rukopisni Album uopće se ne spominje, kao da, jednostavno, nije vrijedan pažnje. I baš zato njegova zanemarena ljepota može očarati slučajnog promatrača. Ljepota slova, crteža, brojnost fotografija, prisutnost vodećih ljudi slavistike s početka XX. stoljeća, ali i jedne prelijepe glumice, jednoga nobelovca, očarava jednako kao i spomen mladoga skladatelja koji je obolio negdje na ratištu i vratio se u Zagreb umrijeti. Jer i Ježićev mladićki spomenar nosi ono bitno obilježje svih i svakog od naših spomenara, odnosno albuma, težnju da se od smrti i iščeznuća u vjetru sačuvaju barem za kratko neki dragi ljudi, barem nešto od njih ili od njihove ruke. Pa ma koliko to bila jalova nada, ona nije bez osnove. Nakon praktično dvije iscrtane naslovne stranice, Album otvara fotografija s potpisom slavne pjevačice Maje Strozzi, kćeri ne manje slavne majke Ružička-Strozzi.
Dama u ljubičastom Selke Rešetar
|
VIZIJA
|
Slijedi notni zapis skladbe "Oj, Danice" spomenutog kompozitora, koji se zvao Ivan Zearo. U novinskom izresku spominje se da je skladao koračnicu "Vražje divizije". Na južnom ratištu obolio je od "neizlječive bolesti" i podlegao u 23. godini života. Upisao se kao prvi u Ježićev Album davne 1913. godine. I ubrzo preminuo. Očito, Ježić nije bio ravnodušan na tu tragediju, s njome je njegov spomenar dobio tragičan, ratni ton, iako će se zapisi na debele listove - od broja 1 do broja 112 - nastaviti do 1923. godine, dakle još dugo poslije njegova završetka studija i postizanja doktorata iz romanistike i slavistike 1916.
Neki su od potpisnika Albuma zacijelo bili Ježićevi kolege s bečkog Sveučilišta, odnosno poznanici iz Zagreba ili Bjelovara.
Zapisima se javljaju Božidar Beck, Milutin Mudrinić, Vinko Vitezica; stanoviti "S. Šimunović" ostavio je trag pjesmom, a "Hohnjec" je nacrtao seljaka kako brusi kosu. Mladići, uglavnom, dobivaju pouku iz znanja, ali i onu drugu, životnu. Oni uče "da kupus i gospodična nije isto".
Jedan od njih - Stjepan Pelz - usput je definirao prirodu albuma, odnosno vlasnika: "Ti si zaželio da i od mene imadeš par redaka uspomene, da ti zapišem na ove stranice svoj autoportret, da sa par redaka podam 'trenutačni snimak' svog duševnog ugođaja". Jer to je ono što je po spomenarima uspijevalo samo najuspješnijima i što je vrijedno pamćenja. Bez obzira jesu li oni študenti ili, pak, gospoda profesori i doktori, poput doktora Branka Vodnika, koji je "ušao" u Album mladoga kolege 2. svibnja 1915.
Veliki književni povjesničar Milan Rešetar, koji će poslije biti Ježićev mentorom, koliko se može razumjeti iz njihove korespondencije, u svojem je zapisu postavio jedno od gorućih pitanja onoga vremena, pitanje nacionalne, zapravo, mentalne, da ne kažem pripadnosti po pameti. "Dok sam bio mlad čovjek, htio sam da budem samo 'Srbin', a nikako 'Hrvat'; sad sam pametniji i čvrsto uvjeren da je 'Srbin' i 'Hrvat' što 'kruh' i 'hljeb' - kruh i hljeb što ga naš jadni narod svojom krvlju mijesi a tugjinac jede", zapisao je 5. prosinca druge ratne godine. Kadet Krleža ovo nije čitao, ali poslije će zapisati slične bilješke koje zovemo krležijanskim.
Postavio je pitanje o radosti
Upisao je pjesmu 'Kovači mira'
Dobio spomenar preko posrednika
|
|
 |
|
Branimir Livadić
|
Vladimir Nazor
|
Ivo Vojnović
|
Doktor Jireček sjetio se pred ovim Albumom one tobože utješne latinske poslovice, napose za ratnu generaciju, "kroz trnje do zvijezda". Budući orjunaš Đuro Vilović zapisao je na kraju svog proznog zapisa: "Nerazumni putnik nije Hrvat, on ljubi mjesečinu i brda, te razumije njihovo kazivanje". Antun Matasović napisao je pjesmu, a franjevac Augustin Čičić preveo je za Ježića s hebrejskog jedan psalam. Dana 2. svibnja 1916. tada već poznati pjesnik Dragutin M. Domjanić pribilježio je u Album dva katrena, od kojih posljednji glasi:
"Kad toliko dobra već gine, / u krvi, u (nečitko) i buri, /Nek poginu barem i laže. / I najveća laž o 'kulturi'."
"Kad ne bi bilo radosti, čemu bi čovjek živio život", nadovezao se Branimir Livadić. A veliki jezikoslovac Vatroslav Jagić upozorio je mladoga kolegu: "Čuvajte ovu knjigu do duboke starosti da Vam bude uspomena na dane lijepe mladosti". Djuro Koerbler je naglasio da je svrhom njegova života "rad u korist domovine". A Selka Rešetar se učlanila u ovo ugledno i glavninom muško društvo crtežom dame u ljubičastom. U ovoj dugoj koloni sjena pojavljuju se i pisci Tugomir Alaupović i Joza Ivakić. No, svakako je specifično pojavljivanje Iva Vojnovića, do kojeg je mladi Ježić - sada već doktor znanosti - toliko držao da je za posredovanje zamolio doktora Dragutina Prohasku.
"Gospodinu Ivu conte Vojnoviću, Evo Vam donesoh ovu zapisanu knjižicu mojega druga u školi Slavka Ježića, koji se po meni obraća k Vama s molbom, da mu nešto svojom rukom upišete", piše Prohaska i izrijekom traži od Vojnovića da se upiše u Album sonetom "Na Mihajlu". A bolesni Vojnović, koji leži u bolnici milosrdnih sestara, čini baš to, piše ili daje "autogram" citiranog soneta "7. maja 1918.". Potom se notama bilježi skladatelj Franjo Dugan, pjesmom "Kovači mira" Vladimir Nazor te "Sitnom pričicom o pjesniku" Rikard Katalinić Jeretov.
Sasvim poseban štih predmetnutom albumu dao je 25. lipnja 1920. Milan Begović, i to svojom "orijentalnom" pripovijetkom "Vječna ljubav". Njezin se gotovo eksplicitan erotski sadržaj odnosi na seksualnu žudnju. "Življaše negdje krasna ljepotica u velebnom, mramornom kaštelu nad morem", počinje priča koja govori o lijepoj kaštelanici koja će, zapravo demokratski, "jednu noć milovanja" darovati svakom onome tko je željan ljubavi. Stupnjevanjem pohotnikove žudnje kaštelanica ga vodi prema sretnoj smrti. Ona mu ponavlja pitanje: "Čuj mladiću, što bi to od mene učinio da nisi vezan?". Momku naposljetku izbije krvava pjena na usta od njenih milovanja pa ga eunusi bacaju niz klisuru u more... U takvom erotskom podraživanju kroz tekst nije teško uvidjeti trag markiza de Sadea.
Uspomena u priči 'Vječna ljubav'
Poklonio dva katrena o ratu i kulturi
Upozorio je na važnost uspomena
|
 |
 |
| Milan Begović
|
Dragutin Domjanić
|
Vatroslav Jagić
|
Ježićev spomenar zatvara, baš kao što ga i otvara, jedna fotografija, i to neumrlog pjesnika bengalskog jezika i nobelovca iz 1913. Rabindranatha Tagorea (1861. - 1941.). Uz potpis na bengalskom, tu je i pjesnikov potpis na latiničkom pismu. Godina nije zabilježena, pa se tek može pretpostaviti da se Tagore potpisao tijekom svojeg boravka u Zagrebu, o kojem je pisao i Dragutin Tadijanović.
Ovaj nobelovac svakako predvodi listu stranaca u Ježićevu albumu, na koju pripadaju i neki njegovi poljski i češki kolege sa slavistike. Priznajem, njihove zapise nisam uspio pročitati jer ih ne razumijem.
Crtež skladatelja Ive Tijardovića
 |
LJUBAVNICI
|
Doduše, Tagorea je Ježić mogao sresti na svojem putovanju Europom, možda u Parizu. Naime, i na taj put mladi je doktor znanosti i povjesničar književnosti, ali i pisac, ponio sa sobom svoj album. Ondje je u lipnju 1921. dobio dva vrijedna potpisa. Član Francuskog instituta Louis Leger napisao mu je: "Živio slavensko-francuski savez! Živila nova Hrvatska". A Ježić je u Album priložio i njegovu fotografiju, u koloru, izrezanu iz nekih novina. Slavni katolički pjesnik i dramatičar Paul Claudel (1868. - 1955.) nije ništa zapisivao, samo mu se potpisao. I to olovkom. Usuđujem se pretpostaviti da su, vjerojatno, sva trojica sjedila u nekom pariškom kafeu i razgovarala da bi im onda Zagrepčanin ponudio svoj album na ubilježbu.
Paul Claudel samo se potpisao
|
BEZ RIJEČI
|
Nije to bilo ništa strašno, spomenari su tada bili takoreći opća i opće poznata stvar. Proći će još gotovo čitavo stoljeće do razdoblja kada se trag koji su spomenari čuvali izgubio zajedno s njima. U Ježićevu slučaju taj trag nije konačno nestao, na sreću, nego se zadržao u NSK.
Željko Ivanjek