U članku 77. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU stoji da će se odluka stranog suda priznavati bez provjere dvostruke kažnjivosti i u slučajevima krijumčarenja robe, povrede intelektualnog vlasništva, otuđenja imovine, krađa, ali i kršenja propisa u cestovnom prometu. Hrvatska ga je potpisala još 2010., a stupio je na snagu 1. srpnja 2013. Na koji način stvar funkcionira u praksi? S time je najbolje upoznato dvadesetak Hrvata, koji su ovih dana na kućnu adresu dobili presude naših županijskih sudova, prema kojoj moraju platiti za prometni grijeh počinjen negdje u EU. Naši sudovi tako su konačno počeli provoditi Zakon o pravosudnoj suradnji i u slučaju prometnih kazni, što ne treba pretjerano ni čuditi. Iako je riječ o prometnom grijehu počinjenom u inozemstvu, naknada prema članku 86. ostaje državi koja naplati kaznu. U ovom slučaju, novac se tako slijeva u nikad potrebitiji hrvatski proračun, pa se lako može shvatiti od kuda žurnost u ovom slučaju...
Stvar je tako jasna - ako ste proteklih godina napravili glupost u prometu negdje u EU, slobodno možete očekivati da vam na kućnu adresu stigne pisamce s obavijesti o prihvaćanju strane presude. A to znači da je plaćanje kazne neminovno. Ono će se, naime, provesti milom ili ovrhom, pri čemu će naša država, prema čijim se zakonima u ovom slučaju provodi naplata, u slučaju vašeg otezanja s plaćanjem vrlo brzo posegnuti za mogućnostima pruženima Zakonom o ovrsi nad novčanim sredstvima, koji dopušta naplatu sa svakog računa, pa čak i s dopuštenog minusa.
Primjena Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU tako zvuči prilično opasno po džepove naših prekršitelja, no strahu širih razmjera zapravo nema mjesta. Razlog? Jednostavno, takvih slučajeva nema puno. Čitava priča, zapravo, tiče se tek šačice prekršitelja, koji su negdje u EU morali biti uhvaćeni u prometnom grijehu, a zatim u sudskom postupku osuđeni na plaćanje novčane kazne. A to nije čest slučaj, jer policajci u većini zemalja EU, kao između ostaloga i u Hrvatskoj, imaju običaj strancima naplaćivati kazne na licu mjesta. Kad god je to moguće. A prekršajnom sucu vode tek iznimno, kad vozač odbija ili nema s čime platiti prometnu kaznu. Kako god, sada je prostor za izbjegavanje plaćanja još manji, jer prekršitelje odluka stranog suda prati i u Hrvatsku. Problem je jedino što naplata, posebno prisilna, i dalje ovisi o tome ima li prekršitelj novca na nekom od računa u banci...
Ipak, većina naših vozača uopće se ne treba bojati da im prometni grijesi iz EU dođu na naplatu. Samim time jer su im imena nepoznata strancima... Iako se prije našeg pristupanja na sva zvona najavljivala policijska suradnja među državama, koja je trebala stati na kraj praksi prekograničnog neplaćanja kazni, od toga zasad nema ništa. Barem ne kod nas. Razlog? Naša policija, iako smo u Europskoj uniji više od godine dana, još nije ušla u sustav Eucaris, koji omogućuje automatsku razmjenu podataka o vozačima i registarskim oznakama. Znači, stranci nemaju jednostavnu polugu pomoću koje bi saznali imena vlasnika vozila zatečenih u prekršaju i došli do njihovih adresa, potrebnih kako bi proslijedili kaznu.
Ako ste zatekli kaznu za parkiranje negdje u Beču ili Trstu ili ste negdje snimljeni kako prebrzo vozite, a pritom nitko nije utvrdio vaš identitet, šansa da će vas prisiliti na plaćanje kazne stoga je gotovo nikakva. Tim više jer postoji još jedan problem. Naime, u mnogim zemljama EU, baš kao i u Hrvatskoj, za prekršaj ne odgovara vlasnik vozila, nego počinitelj prometnog nedjela. Samim time, prije pisanja kazne stranci bi prvo trebali utvrditi konkretnog krivca, što nije uvijek najlakši zadatak. Čak i kad postoji fotografija... Upravo zato, niti kad naša policija pristupi u Eucaris, što bi se prema informacijama iz Ministarstva unutarnjih poslova trebalo dogoditi svaki čas - makar su nam tako rekli i prije pola godine - neće biti otvoren put za naplatu kazni. Barem kad cijela stvar neće proći bez prigovora...
Zato ne nasjedajte na pokušaje stranih odvjetničkih ureda ili agencija specijaliziranih za naplatu kazni, koji nezakonitim putem ipak dobivaju informacije o našim vlasnicima vozila u prekršaju te šalju kazne na kućnu adresu. To što su se dokopali vaše adrese i poslali vam kaznu ne znači ništa ozbiljno, nego je samo pokušaj pritiska kako bi se naplatila kazna. Jednostavno, računaju s time da će netko od zaprimatelja kazne ipak platiti, bio kriv ili ne. Iz čistoga straha. No, pravno gledajući, stranci u rukama nemaju nikakav alat kako mogu doći do novca. Za početak, nisu utvrdili tko je točno vozač odgovoran za prekršaj. Z ato u rješenjima, koja su često na engleskom, traže da se priloži kopija vozačke dozvole vozača automobila čiju je registraciju zabilježio kamuflirani radar, ali isto tako ime i prezime te osobe, datum rođenja, adresa i mjesto boravka...
Pritom šalju i upozorenje da se neotkrivanje tih podataka, primjerice u Italiji, kažnjava sa 250 do 1000 eura. Valjda ovisno o tome date li punu adresu ili samo poštanski broj... Smiješno. Sve skupa nije ništa drugo nego čisto navlačenje, obzirom da bez identifikacije počinitelja nema niti sudske odluke o novčanoj kazni po kojoj bi naš sud, temeljem Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU, mogao narediti naplatu u Hrvatskoj. Pa blefiraju, što im se isplati u nekih 30 posto slučajeva. S obzirom na to da rade na postotak, dovoljno... Na kraju, kako biste izbjegli peripetije ove vrste, naš je savjet - poštujte prometna pravila gdje god vozili, u domovini, ili inozemstvu, tako je najsigurnije...
Ne možete biti kažnjeni ako vam se ne dokaže prekršaj
Od Eucarisa, sustava koji omogućuje automatsku razmjenu podataka o vlasnicima vozila u EU, puno se očekuje, no njegovo uvođenje će riješiti samo dio problema s naplatom. Konkretno, nenaplaćenu kaznu bit će moguće poslati na konkretnu adresu. No, tu nije kraj natezanju. U većini zemalja EU, naime, nitko ne može biti kažnjen ako mu se ne dokaže krivnja, pa tako vlasnici nisu bezpogovorno odgovorni. Trebat će tako, kao i dosad, slati zahtjev vlasniku da otkrije ime i prezime počinitelja te mu prijetiti novčanom kaznom od 2000 do 5000 kn, predviđenom člankom 229. Zakona o sigurnosti prometa na cestama za vlasnike ili korisnike vozila, koji u roku od 15 dana ne pruže vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala autom. No, tu postoje dva problema. Prvo, teško je pružiti vjerodostojan dokaz kad vozilo koristi više ljudi, a forma je već zadovoljena njihovim nabrajanjem. Drugo, sve dok nema imena konkretnog prekršitelja nema niti odluke stranog suda prema kojoj bi naš sud išao utjerivati novac.