Priča ide otprilike ovako - lokalni težak Marin Tomašić, kojega su prijatelji zvali Caparin, 1880. je radeći u šumi pronašao samoniklu lozu. Nije odolio probati plodove i ubrzo je shvatio da u rukama ima grožđe kakvo prije nije kušao, fine voćne arome i toliko ukusno da ga se nije mogao zasititi.
Ubrzo nakon toga na pamet mu je palo ove trsove zasaditi u svojem vinogradu, a svjestan kako je našao poseban dar prirode Tomašić je o svom pronalasku velikodušno obavijestio prijatelje i susjede, koji su također krenuli s uzgojem ove sorte. I tako je počeo uzgoj pošipa, koji je 1967. postao prvo hrvatsko bijelo vino sa zaštićenim geografskim podrijetlom.
Ovu zgodnu povijesnu crticu s nama su podijelili u vinariji Black Island Merga Victa, jednom od mjesta na Korčuli gdje danas baštine ovo bogato nasljeđe.
Za one koji su već bili u Smokvici, radi se o nekadašnjoj poljoprivrednoj zadruzi Jedinstvo gdje se nekada proizvodilo i do milijun boca pošipa godišnje. A onda se raspalo bratstvo, a bome i Jedinstvo. Slijedila je tipična hrvatska priča - dvije godine Smokvičanima nije plaćen urod koji su dostavljali vinariji i ona je otišla u stečaj. No, stvar je spašena 2018., kad je nekadašnja zadružna vinarija dobila nove vlasnike i drvene bačve se ponovno počele puniti bijelim vinom ukusne voćne arome.
U okolici ima još vinarija, pa i nagrađivanih na najprestižnijim vinskim natjecanjima, uglavnom smještenima na svega četiri kilometra dugačkoj relaciji Čara-Smokvica. Stoga nam, da smo baš željeli, ne bi bio nikakav problem obići sve njih s našim Volkswagenom ID.5 čije baterije nude doseg od preko 400 km. No, vrludati po vinarijama autom nije pametno rješenje.
Kad smo već kod vinskih sorti, Korčula se može pohvaliti još jednom – grkom. Uz njega se veže priča čiju istinitost nije moguće provjeriti, ali dobro zvuči. Vjeruje se, naime, da čarobnica Kirka nije Odisejeve mornare pretvorila u svinje pomoću nekog tajnog napitka, nego upravo nudeći ih ukusnim, ali teškim grkom. Samim time, oni se vjerojatno nisu i zbilja pretvorili u svinje, nego su se počeli kretati četveronoške zbog pretjeranog uživanja u vinu. Mi si to, srećom, nismo dopustili.
Ipak, bilo nam je drago da smo se s policijom susreli ranije, jer nikad ne znaš što Drager može pokazati čak i nakon samo dvije bezazlene čaše vina. Od svih vozila koja su sišla s trajekta, policajci su po dolasku na Korčulu, naime, odlučili zaustaviti baš naše. Pokazat će se, ne slučajno.
Saznali su gdje smo rođeni, kao i da nam je prometna u redu, baš kao i vozačka. No, zapravo ih uopće nismo zanimali mi. Zaustavili su nas zbog električnog Volkswagena ID. 5 i čudili se kako smo s njim na otok dospjeli iz Zagreba. Gledali su nas kao svemirce, posebno kad smo im rekli da put nismo osjetili.
Sam grad Korčula svakako je mjesto koje isto vrijedi istražiti. Okružena sačuvanim obrambenim zidinama s mora i danas izgleda neosvojivo. Osim kuće slavnog moreplovca, pustolova i putopisca Marka Pola, koji se po svojoj prilici zbilja ovdje i rodio 1254. te kasnije ušao u povijest svojim zapisima o putovanju u Kinu, svakako vrijedi razgledati katedralu sv. Marka iz 15. stoljeća i s njenog zvonika uživati u pogledu na okolni arhipelag, a ima li se sreće i poslušati koncert klasične glazbe koja ondje zahvaljujući izvrsnoj akustici zvuči bolje nego inače.
Obavezna lokacija za posjetu su i Kopnena vrata, smještena blizu trajektne luke. Tamo se nalaze dva važna simbola korčulanske povijesti - ploča s krilatim lavom Svetoga Marka koji je simbol vladavine Mletačke Republike te spomen ploču postavljenu povodom tisućite godišnjice krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava.
Koliko god je Korčula bogata povijesnim znamenitostima, toliko loše, primijetili smo, stoji s punjačima za električne aute. Srećom, iz hotelske sobe smo primijetili jednu postavljenu u Acijevoj marini. Odnosno, čak dvije. Sitni problem je u bio u tome što se punionica nalazi iza spuštene rampe, a pritom je, neobično, namijenjena isključivo gostima marine.
Dakle, ljudima koji ovdje ionako dolaze brodovima i jedrilicama, a od električnih vozila imaju tek bicikle i romobile. Na sreću, lijepa riječ i novinarska iskaznica svaku rampu podižu, a čak smo i s plaćanjem prošli lišo.
Korčula je otok s bezbroj ukrasa, a među najvećima je svakako Vela Spila, jedan od najznačajnijih pretpovijesnih nalazišta u Europi. Nalazi se na južnom obronku brda Pinski rat, smještenog iznad uvale Kale u Veloj Luci. Velebna špilja, sudeći prema brojnim ovdje nađenim artefaktima, nastanjena je bila još od mlađeg kamenog doba. Dakle, otprije nekih 20.000 godina.
Ključ velikih željeznih vrata daju vam u turističkoj zajednici, pa imate jedinstvenu priliku u samoći proučiti ovaj prirodni fenomen. Barem izvan sezone. Zbog strke s vremenom mi smo do Vela Spile došli 2,5 kilometara dugačkom cestom koja vodi od uvale Kale došli s našim ID.5, što nije preporučljivo napraviti ljeti kad se ovdje nađe veliki broj turista.
Zaljubljenici u prirodne ljepote svakako trebaju svratiti i do Kočje. Ondje se mogu naći grmovi lovora, zelenike, mirte, planike i ostale primorske makije, kao i aromatsko bilje poput kadulje, ružmarina, smilja, primorskog pelina i bjelušine. Iz dolomitskih stijena na dva mjesta izbija vrelo koje ne presuši ni za najveće suše, a koje je zbog svoje bistrine i čistoće prozvano Vilinim izvorom. S jedne strane morsko plavetnilo i pogled prema Pelješcu, a s druge nepregledno zelenilo unutrašnjosti Korčule. Tako zamišljam raj.
No, Korčula skriva i određene opasnosti. Kada sam, naime, prije sedam godina došao na Korčulu u jeku turističke sezone, nisam našao slobodnu sobu. Jedini slobodan krevet pronašao sam na brodu usidrenom tik uz rt Ražnjić. Osim toga, bilo je divno iskustvo odmah nakon buđenja s četkicom za zube uskočiti u more i potom se sunčati pod prvim jutarnjim zrakama sunca.
A onda sam od domaćina saznao da sam spavao samo tridesetak metara iznad brodske mine zaostale još iz Drugog svjetskog rata. S minama nikada nisi na čisto. Nedavno smo svjedočili kakva je strka nastala zbog one u Rijeci. Ova korčulanska je još veća, ali nitko za nju ne mari iako je nadležnim tijelima prijavljena još prije sedam godina. Bruno Čikoparija, kojega smo s ronilačkom opremom do pozicije zarona doveli u ID.5, potvrdio nam je da je još uvijek tu. Bruno se pritom našalio da naš auto ima takav prtljažnik da bi minu mogli odvesti i do Zagreba. Hvala, ne bi išlo.
Naš trajekt isplovio je iz Vele Luke za Split točno u tri popodne, kako je bilo i predviđeno. Trajektne linije izvan sezone nisu brojne, ali zato se barem poštuje red plovidbe. I tako, dok gledam Velu Luku u daljini, razmišljam da bi na trajekte Jadrolinije trebalo postaviti priručne punionice, jer kad turisti navale s električnim autima ova tri sata vožnje bi mogli korisno utrošiti.
Vjerojatno uz neke sitne prilagodbe, struja koju proizvodi naš trajekt mogla bi dobro doći. No, dok sam pogledom po trajektu tražio utičnicu, sjetio sam se natpisa na jednom dvorištu gdje je umjesto “oštar pas” vlasnik napisao da je pas njemački, ali da je lanac kineski. Da sada parafraziram – ID.5 je njemački, ali strujna instalacija na trajektu je ipak hrvatska. Nisam stoga testirao svoju zamisao, jer dug je put pred nama.
Sadržaj nastao u suradnji s Volkswagenom