Agrokor trenutačno radi na stabilizaciji poslovanja i planu restrukturiranja. Kako bi mogao izgledati cijeli taj proces i koliko bi mogao trajati, pitali smo Andreja Grubišića, partnera u tvrtki Grubišić&Partneri, fokusiranoj na financijsko restrukturiranje te transakcije spajanja i preuzimanja.
O Agrokoru ovise mnogi ljudi i biznisi u Hrvatskoj i regiji, čak se u njegov spas uključila i država nacrtom posebnog zakona koji planira usvojiti, a koji je već dobio kritike pravnih znalaca. Treba li se država miješati zakonom, nekako drugačije ili nikako u “slučaj Agrokor”?
- Agrokor gotovo 30 godina gradi svoje poslovne odnose s dionicima. Toliko je puno ekonomskog interesa na koji različiti sudionici ovog procesa polažu pravo da je to izuzetno veliki motivator da se svi uključeni ponašaju ekonomski racionalno i mislim da im država ne treba nužno sugerirati što je za njih dobro, a što loše. Iznimno je osjetljiva poruka koju država šalje kreiranjem zakonskog okvira za ˝spašavanje i postupanje˝, napravljenog za vrlo uski broj poslovnih subjekata. Naime, ako Agrokorovi vjerovnici i ostali dionici počnu vjerovati da će im problem biti riješen po sili zakona, onda to može reducirati njihovu spremnost i motiviranost za iznalaženje ekonomski najboljeg rješenja.
Bojim se zakonodavnog okvira u kojem bi pojedine kompanije imale povlašeni status u smislu da je država predvidjela neki oblik procedure ili bilo čega što bi ostavljalo dojam posebnog statusa. Naime, u takvim okolnostima dobavljači, kreditori ili drugi dionici mogu olako ili uz nedovoljnu količinu pažnje ulaziti u poslovne aranžmane s takvim kompanijama vjerujući da će ih država ili neki zakon spasiti u slučaju problema. Zakonodavni okvir treba biti nediskriminirajući i ni na koji način ne smije umanjivati odgovornost poduzetnika i svih koji ulaze u poslovni odnos s njima za eventualno loše posljedice njihovih poslovnih odluka. Vjerujem da se najmanje diskriminacije radi ako se u što je moguće većoj mjeri izbjegavaju posebni zakoni za posebne skupine biznisa. Prema mom mišljenju, država treba voditi računa da nitko nije povlašten ispred postojećih zakona i treba poslati upravo suprotnu poruku, a ta je da nitko nije prevelik da ne bi mogao ući u probleme, ali isto tako i da je bolje da se država odmakne, umjesto da dodatno komplicira novima zakonom. Naposljetku, svi postojeći odnosi između Agrokora i dionika su na neki način regulirani nekim zakonomima i ugovornim odnosima, što bi se potencijalno samo dodatno zakompliciralo novih zakonom u smislu kolizije s postojećim propisima, dodatnim odvjetničkim troškovima za pravno tumačenje i tome slično. Agrokoru treba financijsko restrukturiranje, kao što je trebalo mnogim drugim kompanijama, i njegovi vjerovnici, posebno oni najveći, toga su svjesni. Čini se da od toga ne bježi niti postojeći vlasnik. U tom smislu, nisam siguran da im je potreban ˝medijator˝ u tom procesu, tj. država koja ionako nema adekvatne kadrove, znanje i iskustvo da aktivno doprinese u financijskom i operativnom restrukturiranju.
Kako pristupiti restrukturiranju kompanije kao što je Agrokor? I koliko bi moglo trajati prvo da konzultanti analiziraju situaciju, a zatim i da se cijeli taj proces restrukturiranja završi?
- Razumnim smatram rok od tri do šest mjeseci intenzivnog rada dovoljno velikog konzultantskog tima. To podrazumijeva ne ulaženje u detalje na razini svih članica koncerna, nego kreiranje dostatnog razumijevanja na razini velike slike cjelokupnog Agrokora. U sklopu financijskog restrukturiranja treba kombinirati nekoliko mjera i to reprogram duga uz dodatna sredstva za likvidnost od postojećih velikih kreditora, prodaju biznisa koji ne predstavljaju core segmente, eventualnu prodaju jednog većeg biznisa iz core segmenta hrane i pića, reduciranje ulaganja u dugotrajnu imovinu, zaustavljanje svih akvizicija te dokapitalizaciju. Operativno i financijsko restrukturiranje je proces koji može trajati i do dvije godine.
Strateški, koje bi djelatnosti trebale ostati u sklopu koncerna da bi se brže generirao novac?
- Nije problem u brzini generiranja novca, nego u postojećoj profitabilnosti. Naime, trenutačno je jako malo biznisa u Agrokoru koji imaju snažnu operativnu profitabilnost. Kada se to kombinira s relativno velikim kapitalnim ulaganjima na razini grupe, tada to uzrokuje znatni pritisak na slobodni novčani tok koji je na raspolaganju kreditorima i dioničarima. Smatram da se mudro fokusirati na ono u čemu je Agrokor tradicionalno prisutan. Dakle, poljopriveda, proizvodnja hrane i pića te maloprodaja. Tu je naglasak na poboljšanje operativne profitabilnosti. Primjerice, Konzum ima velikih problema u borbi s Lidlom do te mjere da zapravo ne zarađuje novce, a mogući sinergijski efekti s Mercatorom tek trebaju zaživjeti.
Činjenica je da velike investicije koje je Agrokor imao posljednjih godina još nisu počele generirati adekvatan novčani tok. Kada bi se mogli osjetiti pozitivni efekti?
- Nitko ne bez analize ne može procijeniti kada će doći dovoljno pozitivni efekti prethodnih investicija. Pitanje je jesu li neke stvari preplaćene, odnosno da li se u neke kapacitete preinvestiralo. Bojim se da područje turizma, ulaganja u fondove za gospodarsku suradnju ili obnovljive izvore energije neće u bližoj budućnosti rezultirati znatnim pozitivnim novčanim tokom.
Pod kojim uvjetima Agrokor može dobiti kredit za likvidnost? Što bi mogli tražiti Sberbank, a što ostali i bi li se oni uopće miješali u cijelu priču?
- Agrokor treba dokazati da doista ima problem isključivo likvidnosti, a ne da se radi o problemu promašenih investicijskih odluka koje nikada neće rezultatiti adekvatnim slobodnim novčanim tokom koji bi mogao servisirati obveze prema vjerovnicima. Vrlo je moguće da će najveći kreditori trebati osigurati dodatna sredstva kako bi na taj način pomogli kompaniji da osigura preduvjete za stabilizaciju toka novca. U bankarstvu je poznata izreka da ako bankar klijentu pozajmi 100 eura, tada je to isključivo problema klijenta u smislu sposobnosti vraćanja kredita. Međutim, ako mu je bankar dao 100 milijuna eura, tada to postaje problem obje strane. Iz tog razloga, kreditorima će biti ključno shvatiti predsavljaju li dodatna sredstva koja bi pozajmili Agrokoru pravu pomoć, pa makar to značilo dodatnu izloženost kompaniji ili je to prolijevanje hladne čaše vode na vrući pijesak, odnosno je to samo bacanje novaca koje je besmisleno. Za kreditore je bitno uvjeriti se da dodatnom injekcijom znatno povećavaju izglede za spašavanje postojećih plasmana u Agrokoru. U suprotnom, dodatno kreditiranje nema smisla. Razumnim je očekivati da će uz sve postojeće kolaterale kreditori tražiti i dodatne osigurače, ukoliko već ne postoje. Primjerice, promjena menadžmenta, obveza izlaska na burzu i provedba dokapitalizacije iz koje će se dio sredstava iskoristiti za reduciranje duga, itd.
A što se tiče manjih kreditora?
-Nerijetko se u ovakvim situacijama njihova pregovaračka pozicija poboljšava ukoliko imaju dobre kolaterale i ako njihov nepristanak na daljnje praćenje Agrokora može uzrokovati probleme većim kreditorima. Iz tog razloga ne isključujem mogućnost da veći kreditori budu prisiljeni isplatiti manje kako bi reducirali broj vjerovnika s kojima Agrokor treba postići sporazum o reprogramu duga.
Kakve su mogućnosti i šanse da Ivica Todorić ostane većinski vlasnik koncerna?
- Mislim da će se Agrokor morati u jednom trenutku otvoriti za nove suvlasnike. Ovog puta možda i silom.
Nakon što se uklone prijetnje likvidnosti, kako bi trebala izgledati dugoročna strategija i operativni preobražaj Agrokora?
- Agrokor je kompanija za koju se često govori da je vertikalno integrirana. To je točno, ali ne u potpunosti. Naime, u sustavu postoji jako puno biznisa koji nisu poljoprivreda, proizvodnja hrane i trgovina, što se na neki način smatra core biznisom Agrokora. Vjerojatno će se dio tih biznisa trebati prodati u postupku restrukturiranja. Nadalje, čini mi se da je potrebno smanjiti intenzitet agresivnog investiranja i fokusirati se na stabilizaciju i operativno poboljšanje postojećih core biznisa.