Uz ljude, najvredniji resurs koji Hrvatska ima jest zasigurno prostor. Ta činjenica, međutim, nikad ne dođe toliko do izražaja kao pred parlamentarne izbore kada političke stranke predstavljaju svoje ekonomske programe. U tim dokumentima poljoprivreda, sektor kojem je upravo prostor najvažniji proizvodni faktor, redovito bude naznačena kao strateški sektor. Do izražaja je to došlo i tijekom prethodna dva tjedna kada su se naše dvije najveće stranke utrkivale koja će prije sklopiti predizborni savez s HSS-om, strankom koja tradicionalno zastupa poljoprivrednike, iz čega bi promatrač neupućen u hrvatsku političku zbilju mogao pogrešno zaključiti da je stvaranje preduvjeta za razvoj učinkovite poljoprivredne proizvodnje najpreča aktivnost na listi poslijeizbornih prioriteta.
Premda se mnoge gospodarske grane, uključujući za Hrvatsku presudno važan sektor turizma, ne mogu uspješno razvijati bez kvalitetnog upravljanja prostorom, u Hrvatskoj je takav pristup prostoru posve izostao. Posljedice ovog deficita su najbolje vidljive baš u poljoprivrednom sektoru. Baš zbog toga poljoprivredu možemo proglasiti i najzapuštenijim, ako ne i odumirućim gospodarskim sektorom.
Proizvodnja žitarica i proizvodnja ostalih poljoprivrednih proizvoda i proizvodnja stoke od 2009. se primjerice smanjila za jednu petinu. Istovremeno, u zemljama regije proizvodnja stoke narasla je za 14 posto, a proizvodnja poljoprivrednih proizvoda za 8 posto. Nije naodmet napomenuti i da danas proizvodimo 37 posto realno manje stoke i 30 posto manje poljoprivrednih proizvoda u odnosu na zadnje socijalističko desetljeće. To ujedno znači i da premda turističkih dolazaka imamo sve više, sve smo manje sposobni tim turistima ponuditi hranu iz vlastite proizvodnje. Neuređeno poljoprivredno zemljište definitivno nije jedini razlog za tiho urušavanje poljoprivredne proizvodnje, ali je zasigurno jedan od najvažnijih.
Naime, intenzivno bavljenje poljoprivrednom zahtijeva, među ostalim, i velike površine zemljišta. Međutim, površine koje obrađuju naši poljoprivrednici vrlo su malene. Prosječno poljoprivredno gospodarstvo tako koristi 5,6 hektara zemljišta, a prosjek Europske unije je 14,5 hektara. Ova diskrepancija izravan je rezultat činjenice da je prosječna veličina poljoprivredne čestice 2,4 hektara, što je šest puta manje od europskog prosjeka. Država, koja sama raspolaže trećinom poljoprivrednog zemljišta u zemlji, u posjedu ima čak 500 tisuća čestica koje imaju površinu manju od jednog hektara. Jasno je stoga ako ne želimo biti ovisni o uvoznoj hrani, morat ćemo se za početak pozabaviti okrupnjivanjem (komasacijom) zemljišta. No, čak i da se odlučimo izdvajati procijenjenih 1500 eura po hektaru za troškove komasacije (koju su neke razvijene europske zemlje provele početkom prošlog stoljeća), njezinu provedbu će usporavati drugi veliki deficit u našem pristupu upravljanja prostorom - nesređene zemljišne i katastarske knjige.
Dobar primjer ovog deficita opet se jako reflektira na poljoprivredu. Država tako u posjedu ima i 70 tisuća hektara zemljišta koje je u zemljišnim knjigama zavedeno kao “općenarodna imovina”. Zemljišne knjige toliko su nesređene da je država nedavno otkrila i novih stotinjak tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta za koje nije znala da je njezino. To i bilo koje drugo zemljište puno je teže okrupniti ako podaci u katastarskim i zemljišnim knjigama ne odgovaraju stanju na terenu, što je nažalost slučaj s većinom čestica.
Osnovni problem je to što je jedina sustavna izmjera 5,6 milijuna hektara hrvatskog prostora napravljena sredinom 19. stoljeća, u vrijeme dok je Hrvatska bila sastavni dio Austro-Ugarske Monarhije, na što se nadovezuje i nebriga oko registriranja vlasničkih prava nad česticama tijekom socijalizma. Bez obzira na poražavajuće stanje dva ključna prostorna registra, Hrvatska je do sada uspjela zaključiti procese katastarske izmjere, javnog izlaganja i puštanja u službenu uporabu novih zemljišnih i katastarskih knjiga za otprilike samo 5 posto od ukupnog broja katastarskih čestica, pri čemu je za oko 70 posto površine zemlje osnova za grafičke i alfanumeričke podatke zemljišnih evidencija i dalje izmjera napravljena za vrijeme Franje II. Austrijskog.
Nesređenost registara nekretnina ne utječe, međutim, samo na poljoprivredu. Ona ima izravne posljedice i na turizam, ali i ostale gospodarske grane jer ona otežava i kvalitetno prostorno planiranje i nove investicije. Nesređenost registara znatno smanjuje i ažurnost sudova i pravnu sigurnost. No, kako su i komasacija i sređivanje zemljišnih i katastarskih knjiga procesi koji na samom početku iziskuju znatna financijska sredstva, dok njihove ekonomske koristi često nadilaze četverogodišnji izborni ciklus, nositelji politika nisu motivirani za njihovo pokretanje. Zbog činjenice da su ova dva procesa i mukotrpna i strateška, ali i zbog činjenice da su kod nas same ingerencije za upravljanjem prostorom i njegovim registrima podijeljene, nije neko iznenađenje što se, kada su u pitanju komasacija i sređivanje zemljišnih knjiga, nismo maknuli puno dalje od početka. I dok god je tako, naše političke stranke se mogu na poljoprivredu zaklinjati koliko god žele, no ona definitivno neće imati niti osnovne preduvjete da bude naša strateška djelatnost.
* Stajališta iznesena u tekstu osobni su stavovi autorice i ne odražavaju stajalište institucije u kojoj je autorica zaposlena