Tko se u Hrvatskoj zadužuje, a tko može uštedjeti?

Hrvatska je jedna od zemalja Europske unije s najvećim razlikama u mogućnostima i kvaliteti života građana s obzirom na mjesto rođenja. Glavnu ulogu u kreiranju razlika ima veličina rodnog mjesta (razlika između života na selu i u velikom gradu), ali i njegov geografski položaj, pri čemu su razlike najveće između stanovnika naselja uz more i onih u unutrašnjosti, s iznimkom Zagreba.

Dok u najrazvijenijim, prije svega sjevernoeuropskim državama razlika s obzirom na veličinu mjesta u kojem se stanovnik rodio jedva postoji, u Hrvatskoj - koja ima drugi najveći udio ruralnog stanovništva (47 posto) - stanovnici velikoga grada trostruko češće su visokoobrazovani od onih na selu, stopa zaposlenosti je 15 posto veća, stopa nezaposlenosti 40 posto niža, 30 posto ih zarađuje više od 150 posto državnog prosjeka...

Bilanca štednje

Jedino u čemu su razlike između stanovnika sela i grada u Hrvatskoj relativno niske su - troškovi života, što je izravna posljedica upravo ogromnih razlika u obrazovanju, zaposlenosti i zaradi s obzirom na stupanj urbaniziranosti. Tako, primjerice, podaci Eurostata pokazuju da troškovi stanovanja obitelji u velikom gradu iznose 15 posto ukupnih prihoda tih obitelji, a nešto više - 16 posto - za kućanstva na hrvatskom selu. Razlog ne leži u tome što su troškovi stanovanja, izraženi u konkretnom novcu, doista viši na selu, nego što su prihodi na selu bitno niži pa je i udio troškova stanovanja u ukupnim primanjima viši.

Posljedice poraznih podataka Eurostata koji već nekoliko godina zaredom otkrivaju stvarnu razliku u perspektivi stanovnika s obzirom na mjesto življenja kreatori javnih politika, čini se, počinju rubno uviđati. Najnoviji prijedlog Strategije regionalnog razvoja navodi upravo “regionalno ujednačenu kvalitetu života” kao jedan od osnovnih ciljeva buduće politike. Argumentirajući cilj, autori Strategije manje su se bavili ujednačavanjem životnih mogućnosti s obzirom na veličinu naselja u kojem stanovnik živi, a više su se koncentrirali na regionalne i međužupanijske nejednakosti - koje su također iznimne, mnogo veće nego u većini europskih država. Takva se slika jasno potkrepljuje općepoznatim podacima, poput BDP-a po stanovniku, no ovaj put autori su se koncentrirali na manje apstraktne pokazatelje te pokušali utvrđivanje nejednakosti spustiti na razinu obitelji, odnosno kućanstava.

Među ostalim, ovdje su se prvi put bavili podacima o ukupnoj štednji i zaduženosti hrvatskih obitelji s obzirom na županiju iz koje dolaze. Pritom su se prvenstveno koristili podacima prof. Petra Filipića sa splitskog Ekonomskog fakulteta, koji je u svom radu “The estimate of regional balances of payments in Croatia” (Procjena regionalne bilance plaćanja u Hrvatskoj) prvi put obradio podatke Hrvatske narodne banke o štednji i kreditima građana s obzirom na prebivalište štediše ili dužnika. Budući da je u svom radu koristio niz podataka na županijskoj razini, od kojih se brojni (poput onih o uvozu i izvozu) više ne objavljuju nakon ulaska Hrvatske u EU, kao konačnu godinu koju će analizirati uzeo je 2012. Mi smo pak obradili podatke iz sredine 2015. godine, posljednje koje smo imali na raspolaganju.

A ti podaci pokazuju da su hrvatska kućanstva sredinom 2015. ukupno imala 145,26 milijardi kuna ušteđevine u devizama ili uz valutnu klauzulu. Istovremeno, imali su kredite - također u devizama ili uz valutnu klauzulu - u iznosu od 93,1 milijardu kuna. Hrvatski su građani, dakle, sredinom lanjske godine ukupno posjedovali oko 52 milijarde kuna više nego što su bili dužni.

Pritom su razlike među županijama ozbiljne, a najupadljivija je razlika između Jadranske i Kontinentalne Hrvatske. Konkretno, dok je prosječni stanovnik Splitsko-dalmatinske županije lani bilo “u plusu” 25.825 kuna, prosječni stanovnik u Sisačko-moslavačkoj županiji bio je “u minusu” jer je njegov dug bio za 2362 kune veći od njegove ušteđevine.

Bilancu štednje i duga izračunali smo tako da smo ukupnu štednju i ukupna kreditna zaduženja građana iz pojedine županije podijelili s ukupnim brojem stanovnika tih županija. Bilancu čini razlika između štednje i zaduženja.

Dobar orijentir

Tako dobiveni podaci su, naravno, tek statistički pokazatelj koji ni na koji način ne odražava stvarne ogromne razlike među samim građanima iste županije - onih koji imaju samo kredite bez ikakve ušteđevine i onih čija se ušteđevina mjeri milijunima kuna. Oni uprosječuju, izjednačavaju građane na razini županije, ali upravo zbog toga služe kao dobar orijentir u ocjenjivanju financijskog stanja građana na županijskoj razini.

Kvartalni podaci Hrvatske narodne banke o štednji i zaduženju građana cijele države za posljednjih pet godina pokazuju da je ukupna štednja kućanstava u posljednjih pet godina (s izuzetkom jednog kvartala u 2013. i jednog kvartala u 2014.) iz kvartala u kvartal blago rasla te je od kraja 2010. do 2015. narasla za gotovo 15,3 milijarde kuna. Krediti su, s druge strane, lagano padali - krajem 2010. godine iznosili su 97,9 milijardi, a sredinom 2015. 93,1 milijardu kuna. Radi se o kriznim godinama, kad je potrošnja građana padala i zbog objektivnih (smanjenje prihoda) i zbog subjektivnih (strah da će biti još gore) razloga: građani su nastojali što manje se zadužiti, a što više razdužiti i uštedjeti ako je ikako moguće.

Kako pokazuju podaci, uštedjeti su, unatoč krizi, mogli samo oni uz more: turizam je i u tim godinama donosio prihod. Prvih šest županija u kojima je financijski odnos kredita i štednje najpovoljniji su upravo one uz more - Splitsko-dalmatinska, Šibensko-kninska, Primorsko-goranska, Dubrovačko-neretvanska, Istarska i Zadarska županija. U njima je prosječna ušteđevina po stanovniku za 20 ili više tisuća kuna veća od prosječnog kredita.

U glavnom gradu

Slijedi, očekivano, Grad Zagreb - grad s najobrazovanijim i najbolje plaćenim stanovništvom. U glavnom gradu ušteđevina kućanstava apsolutno je najviša u državi i iznosi nešto više od 53.300 kuna po stanovniku - gotovo je četiri puta viša od ušteđevine prosječnog stanovnika Sisačko-moslavačke županije. Međutim, Zagrepčani imaju i najviše kreditno zaduženje - 34.357 kuna po stanovniku.

Slijede bitno siromašnije kontinentalne županije, među kojima najbolje stoji Ličko-senjska županija, s relativno visokom prosječnom štednjom od 28.127 kuna po stanovniku. Prosječni stanovnik te inače loše razvijene županije u plusu je 11.318 kuna.

Sisačko-moslavačka županija uvjerljivo je na dnu ljestvice, sa 2362 kune minusa po stanovniku. U još četiri kontinentalne županije - Osječko-baranjskoj, Virovitičko-podravskoj, Krapinsko-zagorskoj i Vukovarsko-srijemskoj - prosječno zaduženje po stanovniku više je od prosječne štednje.

Uvjerljivo najniže i ušteđevine i zaduženja zabilježeni su u Virovitičko-podravskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji: u te dvije županije sve su vrijednosti po stanovniku niže od 12.500 kuna. Drugim riječima, ušteđevina im je četverostruko, a zaduženje trostruko niže nego prosječnom stanovniku Zagreba.