Vjerujete li u slučajnosti, vjerovat ćete i da je posve slučajno prvi transport domaće nafte vlakom iz sisačke Rafinerije krenuo prema Rijeci u trenutku kad nova hrvatska Vlada još nije formirana, pa tako nije ni određeno tko će se iz njezinih redova u budućnosti prihvatiti teške zadaće rješavanja međudioničarskih odnosa u nacionalnoj naftnoj kompaniji. No, u politici - a priča o Ini je odavno politička - slučajnosti se rijetko događaju.
Dakle, transport nominalno beznačajnih 600 tona nafte zapravo je tek naznaka puno ozbiljnijih problema koji čekaju Plenkovićevu Vladu. A oni postoje na dvije razine. Jedna je vezana za međudioničarske sporove Vlade i MOL-a koji su eskalirali podizanjem dviju arbitražnih tužbi, a druga za - u sjeni tih pravnih srazova - operativno upravljanje kompanijom koja iz godine u godinu vene.
Nova fronta u toj bitki je Sisak gdje MOL ne skriva namjeru da zatvori tamošnju rafineriju - navodno zbog nerentabilnosti. S druge strane, ni eventualno ulaganje u dovršetak modernizacije rentabilnije riječke Rafinerije nije posve sigurno, što budi strahove da bi u bliskoj budućnosti Hrvatska mogla u potpunosti ostati bez kapaciteta rafinerijske prerade nafte.
Pred novom je vladom, utoliko, kompleksan zadatak. Pravni ishodi arbitražnih procesa su neizvjesni i logika nalaže da bi za obje strane bilo bolje postići nekakav dogovor. Problem je u tome što je s jedne strane koncept odustajanja od arbitraže u Hrvatskoj trajno politički zatrovan netransparentnim odnosima obitelji bivšeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka s MOL-om, a s druge i blokiran nepovjerenjem koje se između dva "strateška partnera" izgradilo tijekom godina. Uostalom, koja bi si hrvatska Vlada mogla priuštiti da kroz dogovor faktički legalizira MOL-ovo upravljanje Inom, s obzirom na dosadašnji učinak Mađara, ali i činjenicu da je na čelu te kompanije i dalje čovjek koji je u bijegu od hrvatskog pravosuđa.
S druge strane, odricanje bilo kojeg aspekta upravljačkih prava u Ini MOL bi dovelo do obveze da dekonsolidira Inu iz svoje poslovne bilance, čime bi njegovi dioničari pretrpjeli značajnu štetu. Tvrtka na to naprosto ne može pristati.
Treće rješenje - koje se nameće - jest miran razvod i potraga za novim strateškim partnerom za Inu. Problem s tim jest što Ina u trenutačnom stanju i na tržištu gdje posluje naprosto nije atraktivna nekoj od većih zapadnih kompanija. Zainteresirani su Rusi, no njihove su tvrtke iz političkih razloga neprihvatljive.
I onda je tu i četvrta opcija - da država otkupi MOL-ove dionice. Narodna koalicija - koja je to ozbiljno najavljivala u kampanji - ostala je u oporbi, a HDZ je oko svojih namjera bio poprilično neodređen. U nedostatku dobrih rješenja, uz pritisak Mosta koji je dobar dio svoga političkog kapitala izgradio upravo na ideji čvrste pozicije prema Mađarima, ne treba čuditi ako se nacionalizacija Ine ubrzo nađe na dnevnom redu Vlade.