KONFERENCIJA JUTARNJEG

PIŠE NENAD BAKIĆ Za mali broj direktnih stranih ulaganja kriva je država

    AUTOR:
    • Nenad Bakić

  • OBJAVLJENO:
  • 04.06.2016. u 16:26

Goran Šebelić / EPH

Konferencija Jutarnjeg i udruženja stranih ulagača 'kako do više izravnih stranih ulaganja' održat će se 6 lipnja u hotelu Esplanade

Neosporan je značaj direktnih stranih ulaganja, pogotovo za malo, nekonkurentno, otvoreno i kapitalno devastirano gospodarstvo kao što je naše. Nažalost, u našoj javnosti i dalje čujemo smiješne lenjinističke teze o “sukobu rada i kapitala”. Ali, naravno, gdje ima više kapitala, i rad vrijedi više, pa je zato radnik u Njemačkoj plaćen daleko više od onog u Burkini Faso.

Prema svim relevantnim analizama, Hrvatska po konkurentnosti - a to ustvari znači i privlačnosti za ulagače koji nešto žele proizvoditi - stoji tragično nisko. To i vidimo u praksi: vrlo malo je stranih ulaganja u industriji, a kuknjava zbog njihova manjka već je odavno poznata stvar.

 

Na samom dnu

Ipak, pogledamo li najopćenitije statistike o stranim ulaganjima, posebno u usporedbi s drugim zemljama regije, čini se da i ne stojimo tako loše. Strana ulaganja u Hrvatsku su, u odnosu na BDP, i veća nego u usporedivim zemljama u prosjeku. To se vidi na grafikonu (1) koji prikazuje akumuliranu vrijednost ulaganja - dionice i krediti stranih vlasnika tim tvrtkama - kao postotak od BDP-a u 2014. godini.

U posljednjih 15 godina, od 2001. do 2015., s čitavih 18 milijardi eura direktna strana ulaganja u kapital društava je bio važan, ako ne i ključan faktor “krpanja” deficita tekućeg računa.

 

Međutim, struktura ulaganja je jako pretezala na kupnju postojećih društava nauštrb greenfield ulaganja (grafikon 29.

Važno je primijetiti da ni struktura po sektorima nije laskava. Od svih stranih investicija - nažalost imamo podatke samo s tzv. round trippingom, što ne mijenja znatno na stvari - od 1993. do 2015. je 23% otišlo na financijsko posredovanje, 11% na “ostale poslovne usluge” - drugim riječima uglavnom holding i upravljačke kompanije, neovisno o sektoru - 9% na trgovinu na veliko i posredovanje u trgovini, 7% na poslovanje nekretninama, te po 6% na poštu i telekomunikacije i trgovinu na malo i popravak predmeta za kućanstvo. Ako pretpostavimo da su u holdingu i upravljačkim djelatnostima razdiobe po sektorima iste kao i u ostatku, možemo ih izuzeti iz analize, pa vidimo da je u gore nabrojane djelatnosti otišlo čak 56% svih ulaganja!

Upravo objavljen Attractiveness survey 2016, koje nam je ljubazno za ovu analizu ustupio EY Hrvatska, prikazuje broj novostvorenih radnih mjesta u greenfield investicijama u zemljama “nove Europe” zajedno sa Srbijom i BiH, bez maloprodaje, nekretnina i komunalne infrastrukture zajedno s aerodromima, lukama i telekomunikacijama. Iz istraživanja proizlazi da smo - uzmemo li u obzir da i Estonija i Latvija imaju manje od pola stanovnika Hrvatske - na samom dnu! (grafikon 3) .

 

Zadnji u regiji

Možemo se zapitati, jesu li direktna strana ulaganja tako bitna? Iako već znamo odgovor, pogledajmo još prikaz glavne makroekonomske varijable, rast BDP-a, gdje je Hrvatska zadnja u regiji: na grafikonu 4  vidimo jasnu poveznicu između stranih ulaganja i rasta BDP-a. Ovdje međutim jasno vidimo i što to znači za građane. Plaća je, naravno, prociklička varijabla, u ovakvim uvjetima raste vjerojatno i brže od BDP-a. Kako je u 15 godina kumulativna razlika u rastu BDP-a i ostatka “Nove Europe” više od 30% naše bruto plaće bi, da smo rasli po toj prosječnoj stopi ostalih, vjerojatno bile veće za barem 30%. Kako bi cijelo gospodarstvo bilo daleko veće, država bi trebala uzimati manje poreza, pa bi neto plaće bile još veće!

 

Stabilno loše

I ovdje je struktura još nepovoljnija nego što izgleda na prvi pogled. Pogledamo li broj otvorenih radnih mjesta po projektu, zbirno za 2005. - 2015., opet iz EY Attractiveness survey 2016, vidimo da je Hrvatska uz Latviju i Estoniju opet na samom dnu. Prosjek svih gore navedenih zemalja je 105 radnih mjesta po greenfield projektu, a u Hrvatskoj samo 37.

Ukupno, evidentno je da Hrvatska ima iznimno malo stranih greenfield ulaganja, ali i općenito direktnih ulaganja u klasične industrije, proizvodnju. Pri tome je trend stabilno loš, a i veličina ulaganja je daleko ispod prosjeka usporedivih zemalja. Ovi brojevi su u skladu i sa svim kvalitativnim ocjenama koje čujemo svakodnevno. Primjerice, postalo je nezamislivo da netko sagradi tvornicu automobila u Hrvatskoj! Ujedno, teško je vidjeti kako bi se taj trend mogao okrenuti.

 

Važno je napomenuti da kad govorimo o stranim ulaganjima, stalno trebamo imati na umu i domaće investitore, jer ulagač je ulagač. Sve što smo gore naveli za strane, vrijedi i za domaće. Ipak, u ovako nekonkurentnoj zemlji kao što je naša, još jedna je važna, možda i presudna uloga stranih ulaganja: ona donose kompetencije uz ogroman transfer znanja, kako tehnoloških, tako i upravljačkih.

Što se dogodilo? Čini se da ovdje imamo sve simptome “nizozemske bolesti” ili njoj bliskih sindroma, a ako je to istina, glavni “krivac” je turizam, koji je već narastao na gotovo 20% BDP-a, a i dalje brzo raste.

Model ima dva sektora s razmjenjivim robama ili uslugama, i jedan s nerazmjenjivim, uslugama koje se ne uvoze i ne mogu im konkurirati uvezene usluge. Primarni mehanizam mu je sljedeći: rast prihoda u jednom sektoru, koji je najčešće vezan uz neka prirodna bogatstva ili rentnu poziciju, a u našem slučaju je to turizam, dovodi do porasta vrijednosti valute. To onda čini ostale sektore, a u našem slučaju su to proizvodnja i poljoprivreda, nekonkurentnima na stranim tržištima, a uvoz jeftinijim.

 
Rentna pozicija

Najprije uočimo da je naš turizam velikim dijelom kapitalizacija rentne pozicije. Iako je turizam u svijetu kapitalno i radno intenzivan, mi smo bez velikih ulaganja jednostavno zarađivali na naslijeđenoj ili “bogom danoj” poziciji. Bolje upravljani kampovi bez velikih ulaganja - u odnosu na hotele - imaju EBITDA maržu i do 60%. Hotelske kuće su se oslanjale na naslijeđene nekretnine iz socijalizma. Apartmani su s nevelikim investicijama zarađivali puno.

Mehanizam je dalje sljedeći. “Direktna deindustrijalizacija” odnosi se na odvlačenje radne snage u prosperitetni sektor iz drugih sektora. To se kod nas nije dogodilo u značajnoj mjeri. U klasičnom modelu je značajniji sekundarni doprinos, takozvana indirektna deindustrijalizacija. Naime, kako su cijene u razmjenjivim sektorima - u našem slučaju skoro cijela proizvodnja i poljoprivreda - određene međunarodnim cijenama, one se ne mogu promijeniti. Strana valuta koja ulazi u zemlju se konvertira u domaću, što dovodi do povećanja novčane mase, što podiže domaće cijene. Drugim riječima, imamo aprecijaciju “realnog” tečaja. Istovremeno se događa porast cijene rada zbog “istiskivanja” na tržištu rada od strane sektora usluga. Sve to stavlja taj drugi razmjenjivi sektor “između čekića i nakovnja”, on postaje nekonkurentan, događa se deindustrijalizacija. To uključuje i malo stranih ulaganja.

 

Kako se liječiti od nizozemske bolesti? Jedan način je ostavljati devizne prihode u inozemstvu, kao što čini Norveška svojim “naftnim fondom”, ustvari mirovinskim fondom. Oni prihodima od nafte uglavnom kupuju strane dionice. Drugi je povećanje stope štednje građana i tvrtki, što se postiže proračunskim suficitom - što otklanja potrebu za vanjskim zaduživanjem, konverzijom u domaću valutu, i daljnjim pritiskom na aprecijaciju valute.

Iako se u slučaju Hrvatske čini da nemamo klasični postav za ovaj sindrom, možemo ga lako primijeniti ako za nerazmjenjivi sektor usluga uzmemo državu i sve njene usluge: javnu upravu i sve ostale usluge koje daje građanima. Pri čemu građani ne kupuju njene usluge po realno visokoj, i sve većoj, cijeni svojevoljno, nego im ih ona prodaje prisilno, zapljenjujući im prihode velikim porezima svake vrste! Tako imamo savršenu postavu za “nizozemski sindrom”. Ujedno vidimo kako je dodatno zaduživanje države u zemlji i inozemstvu zapravo dolijevanje ulja na vatru. Time se najvećim dijelom može objasniti “deindustrijalizacija”, koju već barem petnaest godina provodi upravo država! Usput, evidentno je da HNB nije krivac za visok tečaj, on samo pokušava tehnički kontrolirati situaciju.

 

Skupe usluge

Dodatni problem koji imamo u našim okolnostima je što je za razliku od tipičnog nizozemskog sindroma veća potrošnja u nerazmjenjivom sektoru usluga dobrovoljna, pa troše samo oni koji imaju, kod nas pri prisilnoj prodaji državnih usluga svi moraju kupiti puno skupih usluga, plaćenih porezom. I dok ovakva razina poreza ne može potopiti Dalmaciju, potapa Slavoniju. Kao da su Ante i Pero visoki 2,0 i 1,8 metara, a voda se podigne na 1,81. U prosjeku ni jednog ne potapa, ali u stvarnosti Peru da.

 

Jedini pravi put

Ovaj model nam pokazuje kako se očito mogu potaknuti strane investicije. Budući da se prihodi od turizma ne mogu ograničiti, štoviše priljev kapitala će brzo rasti jer nas tek čekaju velike transakcije i greenfield investicije u turizmu - pogledajmo samo kako već u anticipaciji ovogodišnje turističke sezone kuna jača - država mora učiniti sve što je u njenoj moći da smanji pritisak na aprecijaciju valute i konkurentnost industrije i poljoprivrede. A to znači iz deficita preokrenuti u suficit i istovremeno smanjiti poreze. To je jedini pravi put za reindustrijalizaciju, uključivo direktna strana greenfield ulaganja.

Druga stvar koja je uvijek na listi razloga za našu konkurentnost je loša ulagačka klima, birokratske prepreke i slično. Primjerice, svojevremeno je jedan od tada najviših državnih dužnosnika izjavljivao da je ponosni marksist te da bi radikalno oporezivao svaku dobit značajno veću od kamate u banci. Pa kako onda da njemački investitor, kod kojega je kamata u banci 0, dođe u Hrvatsku? Ovdje nažalost opet dolazimo do činjenice da tusta, prevelika država sama sebi traži razlog postojanja i svojim besmislenim i pretjeranim aktivnostima plaši ulagače, a kapital je vrlo plašljiv.

A ukupno, u praktičnom smislu, osim očite makroekonomske prilagodbe koju država može i mora napraviti, ostalo bi trebalo biti prilično jednostavno: otići u uspješne zemlje, primjerice Poljsku ili Slovačku, vidjeti kako oni to rade, i primijeniti većinu toga, bez našeg standardnog pozivanja na nemogućnost implementacije “jer mi smo različiti”.

 

Ovaj prilog napravljen je u produkciji Native Ad Studija

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo