Sve su popularnije usporedbe ekonomskih pokazatelja Hrvatske iz vremena kad je bila dio Jugoslavije i od osamostaljenja. U članku “Činjenice koje treba objasniti: Analiza sekularnog rasta Hrvatske od 1952. do 2015. godine” Ivo Bićanić, Milan Deskar-Škrbić i Jurica Zrnc izračunali su dugoročnu stopu ekonomskog rasta Hrvatske od kad postoji “prvi dovoljno pouzdan podatak”. Stope ekonomskog rasta u socijalizmu, te nakon osamostaljenja Hrvatske, usporedili su također s Austrijom i Grčkom i zemljama bivše Jugoslavije (bez Kosova).
Dugoročna (sekularna) stopa ekonomskog rasta je za realiste. Ekonomije imaju uspone i padove, no dugoročna stopa, kad se sve poravna, opisuje onaj gospodarski kapacitet na koji se realno može računati. Glavna je svrha rada da ponudi maksimalno čvrste činjenice te njima potakne analize i objašnjenja, ne bi li se otkrilo što utječe na kretanja hrvatskog bruto proizvoda: ekonomske politike, ekonomske reforme, promjena sustava, međunarodno okruženje? Ovdje ću prvo predstaviti glavne rezultate, a zatim i sam ponuditi neke zaključke, više hipoteze nego konstatacije.
Ravna linija trenda
Dugoročnu stopu rasta Bićanić, Deskar-Škrbić i Zrnc izračunali su prema bruto proizvodu po glavi stanovnika u dolarima iz 2011. godine, ali na dva načina. Po prvom ona iznosi 3,3 posto a po drugom 2,6 posto. U prvom slučaju uzeta je vrijednost iz 1952. godine i izračunato koja je stopa rasta, ista svake godine, bila potrebna da se dostigne bruto proizvod iz 2015. godine (slično kao kod ukamaćivanja). Ne radi se dakle o prosječnoj stopi rasta.
U drugom slučaju kroz graf koji prikazuje stope rasta za svaku godinu povučena je ravna linija trenda, ona s najmanjom udaljenosti od oscilacija. Veća je vjerojatnost da će se u budućnosti rast nastaviti uzduž te linije, nego po stopama iz prvog izračuna. I za autore to je bolja mjera, no za usporedbe s drugim zemljama koristili su se prvom stopom (koja opisuje prošlost). Po mojem sudu glavne se pouke kriju upravo u usporedbi s drugim zemljama.
Prije osamostaljenja
Gledajući cijelo razdoblje od 1952 do 2015 godine Crna Gora, Makedonija i Slovenija imale su veću stopu rasta, dok su Austrija, Srbija, Grčka i BiH imale nižu. Razdvoji li se razdoblje na ono prije i poslije osamostaljenja, u prvom je Hrvatska “bježala” Makedoniji i Crnoj Gori, a Srbija i Grčka su je sustizale, a u drugom su Makedonija i Crna Gora “potegle” a Grčka i Srbija su u odnosu na Hrvatsku usporile. Nalaz je zanimljiv za istraživače Jugoslavije, s obzirom na fondove za pomoć nerazvijenim republikama, no već je Branko Horvat tvrdio da je cijeli sustav favorizirao razvijene. Austrija je i u prvom i u drugom razdoblju imala neznatno nižu stopu rasta od Hrvatske, što je ustvari normalno, a Slovenija neznatno višu stopu (uobičajeno za te dvije zemlje).
Čitatelji će najvjerojatnije najviše uspoređivati rast prije i nakon osamostaljenja Hrvatske. Od 1952. do 1989. godine rast je (računan prvom metodom) bio 4,3 posto, a od 1990. do danas - 1,8 posto godišnje. Ta su razdoblja dakako imala svoje “uspone i padove”. Kad je socijalizam bio uspješan, do 1980. godine, rastao je po stopi od 6,1 posto. U prvih desetak godina više od 8 posto, što je danas nevjerojatno. Kad je kapitalizam bio uspješan, od 1995. do 2008. rast je bio 5,3 posto, još uvijek slabiji nego u “uspješnom socijalizmu”. Od 1990. do 1995. Hrvatska je imala godišnji pad od 5,7 posto, zacijelo zbog rata ali i drugih tranzicijskih problema. Izdvoji li se iz podataka o osamostaljenoj Hrvatskoj razdoblje rata, a uračuna li se i vrijeme nakon 2008. godine, onda je rast od 1995. do 2015. godine 3,5 posto. Socijalistička je stagnacija, u posljednjem desetljeću prije osamostaljenja, bila dublja nego kapitalistička, nakon 2008, ističu autori. U prvom je slučaju (1980. - 1990.) pad bio - 0,6 posto godišnje a u drugom - 0,1 posto (2009. - 2015.).
Rad, po mojem sudu, empirijski dodatno potkrepljuje hipotezu da između socijalizma i kapitalizma, kao ekonomskih i društvenih sustava, ima puno više sličnosti nego razlika. To potvrđuje i konceptualna analiza. I u kapitalizmu se resursima upravlja kolektivno a korištenje je privatno i u socijalizmu. Oba pripadaju industrijskom dobu, svaki na svoj način, a u oba skoro nezaustavljivo raste utjecaj države u gospodarstvu. Za sto godina socijalizam kao ekonomski i društveni sustav bit će epizoda, a ne bi bilo čudno da u tadašnjem kapitalizmu bude niz elemenata koji se danas pripisuju socijalizmu. Veće od ekonomskih i društvenih su političke razlike dvaju sustava, demokratskih i autoritarnih (i diktatura). Autori spominju da socijalizam u Hrvatskoj svoj relativni uspjeh možda može zahvaliti tome da je u njegovo doba cijela Europa (kapitalistička) rasla po visokim stopama. Utjecajni ekonomisti tvrde da je ovih godina započelo razdoblje dugoročne stagnacije svjetskog gospodarstva pa ni Hrvatska ne može činiti čuda (u odnosu na socijalizam).
No teško bi Hrvatska nakon Drugog svjetskog rata iskoristila rast u Europi da socijalistički sustav na njega nije bio receptivan, da nije hvatao ritam industrijskog razvoja i to, čini se, bolje nego današnji sustav. Unatoč ulasku u EU Hrvatska danas u tome ima teškoća. Krizu je osim Grčke prošla najlošije. U Račanovo doba, a nakon krize iz 1999. još je i prednjačila među najbližim tranzicijskim zemljama, no u doba Ive Sanadera, unatoč višim stopama rasta nego za vrijeme Račana, relativno je zaostajala za okruženjem - ono je raslo još brže.
Poratni oporavak
Uspješnost pojedinih zemalja ustvari je primjerenije ocjenjivati u odnosu na bliže i dalje okruženje nego po smjenama vladara, režima i politika (iako to nije beznačajno). Bićanić, Deskar-Škrbić i Zrnc istraživali su i tzv. lomove u dugoročnim kretanjima. Udalje li se toliko daleko od krivulje rasta da vide samo jedan lom (koji je onda i najveći), on pada u 1980. godinu kad je uostalom i u svijetu počeo krizni zaokret koji je Jugoslaviji nametnuo tzv. tvrdo budžetsko ograničenje, to jest suzio mogućnosti zaduživanja i inicirao sklapanje aranžmana s MMF-om.
Približi li se “instrument” da se otkrije još lomova, drugi i treći su iz 1994. i 2009. Posljednji je uzrokovala Velika recesija iz 2009. godine. a onaj iz 1994. godine je vjerojatno posljedica početka izlaska iz rata i antiinflacijskog programa. No aktiviranje kapaciteta nije dugo trajalo i nije dalo rezultate kao prijašnji poratni oporavak. Treba voditi računa da je u to doba Hrvatska bila u međunarodnoj izolaciji.
Eksterni šokovi
Autori su ispitivali i kolike su efekte na dugoročni rast imale promjene ekonomskih politika, reforme i formalne promjene ekonomskih režima (socijalizam - kapitalizam). Kako sad stvari stoje - slabe, svakako slabije nego eksterni šokovi i kretanja u okruženju. Značajniji utjecaj nisu imali ni stabilizacijski programi iz osamdesetih, čuvena privredna reforma iz sredine šezdesetih, ili prijelaz na sustav udruženog rada početkom sedamdesetih koji su išli paralelno s masovnim iseljavanjem. Kao ni formalno uvođenje kapitalizma i reforme nakon toga - ni u prvih pet mironodopskih godina privatizacije, ni u prvih par godina 21 stoljeća kad se provode reforme financijskog sustava, tržišta rada i kreće gradnja autocesta. Za dugoročni ekonomski rast sve je to manje značajno od vanjskih šokova, odnosno dobre ili loše uklopljenosti ekonomije u međunarodno okruženje. Bićanić, Deskar-Škrbić i Zrnc zaključuju da ni hrvatski socijalizam ni kapitalizam nisu kreirali takozvani moderni ekonomski rast.