Agrokor je vjerojatno precentralan da bi propao
Prošli tjedan u Dubrovniku održana je konferencija CompleNet na kojoj su se okupili znanstvenici iz raznih disciplina koje se bave primjenom teorije mreža i analizom kompleksnih sustava. Autorici ovog teksta bilo je krajnje ironično držati im izlaganje, uvelike potpomognuto ekspertizom dr. Vinka Zlatića s IRB-a, o pojavi kaskadnih efekata u ekonomskim mrežama dok se u hrvatskoj javnosti odvijala prava drama. U kasnijim razgovorima ti isti znanstvenici, mahom stručnjaci kojima objavljivanje u vrhunskim znanstvenim časopisima kao što su Nature ili Science predstavlja svakodnevicu, pokazali su neskriveno zanimanje za razvoj događaja oko najveće hrvatske kompanije. Na neki način, svjedočimo pravom prirodnom eksperimentu u ekonomiji, gdje možemo “uživo” promatrati što se događa kada se financijski stres širi kroz ekonomsku mrežu, od Agrokora prema povezanim tvrtkama, dobavljačima, bankama i državi.
Javnim porugama unatoč, koncept “sistemski bitnih kompanija” nije niti nov, niti je neznanstven. Štoviše, to je jedini pravi način na koji je moguće opisati ekonomiju kao cjelinu; kao kompleksnu mrežu gdje su čvorovi entiteti kao što su tvrtke, banke ili pak država, a veze između čvorova njihova međusobna dugovanja.
Prevelik ili precentralan, pitanje je sad
Koncept “prevelik da bi propao” izlizana je fraza diskrecijskog državnog intervencionizma, gdje se vlada aktivno uključuje u spašavanje velikih kompanija koje svojim prihodom značajno sudjeluju u BDP-u te generiraju zaposlenost. Ta vrsta argumenta danas je uglavnom napuštena, i to iz vrlo jednostavnog razloga; kompanija je sistemski važna onda kada ima puno veza s drugim kompanijama i bankama, a ne nužno kada je samo velika. Sistemski važne kompanije su one kompanije koje imaju primjerice široku mrežu dobavljača raznih veličina, ili su pak klijenti većeg broja banaka. One su jednostavno čvorovi s puno veza, entiteti koji su povezani s puno drugih čvorova, i u tom smislu su centralni. Kada se takvom sistemski važnom čvoru dogodi promjena stanja, primjerice bankrot, onda to generira lavinu kaskadnih bankrota ili nelikvidnosti u ostatku ekonomije i povećava sistemski rizik. Problem je i što taj rizik nije moguće ukalkulirati u cijene na tržištima kapitala zato jer je općenito neopaziv, osim ako ne vidite cijelu mrežu. Dakle, nije toliki problem Agrokorova nominalna veličina, već koliko je on premrežen s ostatkom ekonomije.
Možemo li mjeriti sistemski rizik?
Metodologija za izračun sistemskog rizika razvijena je za potrebe financijskih mreža te je danas Europska centralna banka redovito koristi za identifikaciju sistemski važnih banaka. U tu svrhu koristi se mjera nazvana DebtRank, koja na objektivan način mjeri na koji način se financijski stres apliciran na sistemski bitnu instituciju širi cijelom mrežom. Nema razloga zašto se ta mjera, uz potrebnu doradu, ne bi mogla poopćiti i za ekonomske mreže, te iskoristiti da se precizno i znanstveno utemeljeno izračuna koliki sistemski rizik za hrvatsku ekonomiju predstavlja financijski stres Agrokora. S druge strane, DebtRank nema direktne jake veze sa samom veličinom kompanije; moguće je da dvije kompanije nešto različitih veličina imaju istu sistemsku važnost. Jedini ispravan argument za eventualni bail-in Agrokora tada nije njegova veličina mjerena prihodom ili brojem zaposlenih, nego koliko je on povezan s ostatkom hrvatske ekonomije vjerovničko-dužničkim odnosima, a to je moguće utvrditi samo izračunom varijante DebtRanka na transakcijskoj mreži hrvatske ekonomije, i nikako drugačije. Ako Vlada želi takav pristup, postoje znanstvenici u Hrvatskoj koji se time bave i rado će pomoći.
Dvije, a ne jedna mreža
Postoji još jedan razlog zašto bi nas financijski stres Agrokora mogao brinuti; nije riječ samo o mreži dobavljača, nego i vlasničkoj mreži unutar samog koncerna. Naime, kompanije u koncernu međusobno su povezane kompleksnom mrežom vlasništva, gdje jedna kompanija ima udio u drugoj, pa se stvara multidimenzionalna mreža (eng. multiplex). S jedne strane, kompanije iz koncerna dužne su dobavljačima, ali su kompanije iz koncerna istovremeno i vlasnički povezane. A poznato nam je da transmisija financijskog stresa nema točku diskontinuiteta kada skače s jedne mreže na drugu. U tom slučaju najgore će proći dobavljači koji su poslovali s više kompanija iz koncerna, primjerice dobavljači kojima je klijent bio primjerice i Tisak i Konzum.
Samopouzdano tvrditi da do transmisije stresa neće doći znači ignorirati statističku fiziku i ono što je već dovoljno puta bilo empirijski potvrđeno na drugim financijskim mrežama.
Lex Agrokor kao breme
Glavna kritika Lex Agrokora libertarijanske je prirode; država se ne bi trebala miješati u poslovanje privatnih kompanija, bez obzira na to koliko su velike.
I dok je to uglavnom istina za “business-as-usual”, kod sistemski važnih subjekata potrebna je drugačija legislativa. To je kod banaka uređeno regulatornim okvirom Basel III, no proglašenje subjekta sistemski bitnim nosi i svoje breme. Tada svi akteri znaju da za sistemski bitne subjekte vrijede drugačija pravila, mogu od njih očekivati otpis potraživanja, što može sistemski bitnog subjekta učiniti manje poželjnim poslovnim partnerom. Ne čudi činjenica da se banke koje su proglašene sistemski bitnima svim snagama pokušavaju te oznake ekspresno riješiti. Objava informacije o sistemski bitnim institucijama tada služi kao neka vrsta samoregulirajućeg mehanizma, jer same institucije tada imaju motiv da same sebe učine manje sistemski bitnima kroz promjenu poslovne strategije.
Samo predatori opstaju
Ispravno je tražiti uzroke kraha Agrokora u njihovoj poslovnoj strategiji; kreditno financirana agresivna ekspanzija na račun dobavljača pokazala se kao kobna za uspješno poslovanje koncerna. No bez da amnestiramo ikoga, a pogotovo ne Ivicu Todorića, potrebno se podsjetiti nekih osnovnih mikroekonomskih zakonitosti.
Kao prvo, proizvodnja hrane i maloprodaja su takve vrste djelatnosti da morate doseći ekonomiju obujma da bi vam bile isplative, što znači da kompanija i proizvodnja mora rasti. Baš kao i u bankarskoj industriji, nije efikasno imati puno manjih igrača, nego više velikih.
Kao drugo, Agrokor je vertikalni monopol, što znači da je vlasnik cijelog dobavljačkog lanca; on ujedno i proizvodi i prodaje Ledo sladoled. Lako je početi ne plaćati robu ako prvo možete ne platiti sam sebi.
Kao treće, Agrokor je monopson, što znači da je on mnogim dobavljačima jedini kupac, iz čega crpi tržišnu moć. Strani su maloprodajni lanci dosegnuli ekonomiju obujma na domicilnim, nerijetko velikim unutarnjim tržištima (Austrije ili Njemačke), a Agrokor je to morao napraviti na domaćem tržištu, što nikako nije bezbolno za društvo. Pitanje je da li je uopće postojala i druga vrsta poslovne strategije koja bi toj kompaniji omogućila preživljavanje. Odgovor na to pitanje treba prepustiti onima koji će odlučivati o sudbini koncerna, što će nužno uključivati i vrijednosni sud o tome gdje je uprava pogriješila i hoće li biti pravnih posljedica. No prije nego zapalimo lomaču, potrebna je detaljna mrežna analiza kako bismo egzaktno odredili trošak eventualne propasti Agrokora za hrvatsko društvo. Podaci, a ne osjećaji.
Vedrana Pribičević je profesorica na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta