Mršić nije politički, već najbolji izbor. Siguran sam da bu Zvonko sel na bicikl i našel majstora koji bu popravil te naherene šarapolke.”
Tako je početkom veljače 2012., u zoru imenovanja nove Uprave u podravskoj svetinji nad svetinjama, zborio Zvonko Pavlek. Otac nekoć prodornog Podravkina marketinga i tvorac Čokolina, Dolcele, Fini mini juha, Talianette. Pavlek je iz Podravke “otjeran” 1999. godine, a za to razdoblje znao je reći ovo: “Došli su dečki od kojih je nekima Podravka postala prćija iz koje mogu izvlačiti lovu bez granica, rasprodavati obiteljsko srebro da se umjetno prikaže dobit kako bi stjecali ogromne količine dionica, a šarapolke na upravnoj zgradi išle su sve više nahero”.
Mršić je te prohladne veljače u Koprivnici dočekan kao onaj koji će, konačno, posložiti ruglo od roleta na poslovnoj sedmerokatnici u Starčevićevoj. Bila je to, dakako, vrlo moćna metafora. Kompaniji ozbiljno načetoj megaaferom Spice i s ugledom koji je završio u blatnim kaljužama podravskih vrbika trebao je pod hitno radikalan facelifting. Ali i nova paradigma. Nakon bezdušne menadžerske svite iznikle iz zagrebačkih head hunting radionica, na čelo kompanije stigao je domaći dečko. “Podravka se vraća kući”, reći će tog zimskog dana marketinški guru Pavlek.
Neslužbene najave
Ako se, međutim, obistine neslužbene najave koje ovih dana dopiru iz predvorja premijerova ureda u Banskim dvorima, Pavlekovo proročanstvo neće se obistiniti. Plenkovićeva ekipa, uvjeravaju nas HDZ-ovi kružoci, Mršića želi dekapitirati odmah nakon glavne skupštine dioničara 21. veljače. Bez obzira na to što je plan zamjene naherenih šarapolki već izrađen. Idejno arhitektonsko rješenje uređenja Podravkine poslovne zgrade izabrano je još ljetos i natječe se za sredstva europskih fondova. Investicija je vrijedna 50-ak milijuna kuna, a dio novca već je osiguran kreditom Europske banke. Mršićev space shuttle - tako su ga prozvali u kompaniji zbog dominantne crvene vertikale na vanjskoj fasadi koja stremi u nebo i doista podsjeća na lansirnu rampu američkog Cape Canaverala. Svemir je granica.
“Zvonko nije želio ništa drugo osim te fotelje. On je cijelu političku karijeru gradio sa samo jednim ciljem - da se dokopa sedmoga kata zgrade u Starčevićevoj. Za šefa SDP-a Zorana Milanovića bila je to idealna situacija, elegantno se riješio vrlo ozbiljnog oponenta u stranci. Klasični win-win”, kaže tadašnji SDP-ov dužnosnik.
“Ja sam ga učinio bogatim”, grmio je poslije Milanović u najužem krugu svojih istomišljenika nakon što je Mršićeva Koprivnica na unutarstranačkim izborima stala iza njegova protukandidata Zlatka Komadine.
Uoči zadnjih parlamentarnih izbora u Koprivnicu su učestalo hodočastili pripadnici pokreta otpora protiv Milanovića moleći Mršića da preuzme SDP. Ista priča dogodila se i nakon izbornog poraza. Mršić je većini partijskih decision makera bio najprihvatljiviji kandidat za novog lidera ljevice. No, on je odbio sirenski zov politike. “Sorry, ali imam važnog posla”, poručio je svojim stranačkim drugovima.
Tri mandata
Uspješni gradonačelnik Koprivnice (na tronu je bio tri mandata) zasjeo je u Podravku na krilima SDP-ove uvjerljive pobjede na parlamentarnim izborima potkraj 2011. godine. Ivo Sanader i njegova desna ruka Damir Polančec, bivši član Uprave, tih su dana bili najomraženije hrvatske političke persone, pa je Mršić u Podravki dočekan otprilike onako kako je Fordov čuveni menadžer Lee Iacocca početkom 80-ih prigrljen u financijski devastiranom automobilskom divu Chrysleru. Poput Mojsija koji će pokretom ruke smiriti zapjenjeno korporativno more.
- Nismo bili za novo političko imenovanje. Imali smo svoja rješenja za Upravu, ali Milanovićeva Vlada inzistirala je na Mršiću. Ultimativno. Na kraju smo zaključili da se ne isplati fajtati jer je kompaniji trebala stabilnost, a ne produbljivanje krize. Osim toga, tada smo kontrolirali manje od 30 posto vlasništva pa smo bez države teško mogli progurati ikakvu odluku. Danas je druga situacija, 50 posto dionica u našim je rukama - prisjeća se čelnik mirovinskog fonda, krupnog Podravkina dioničara.
Prema kadrovskoj ostavštini svojih prethodnika Mršić nije imao milosti. Dotadašnji članovi Uprave pometeni su u jednom dahu. Lidija Kljajić završila je u Pevecu, Marin Pucar u Zvečevu, Krunoslav Bešvir u srbijanskom Delta holdingu, Miroslav Repić u Francku. Šefa Uprave Miroslava Vitkovića, koji je s tadašnjim čelnikom NO-a dr. Ljubom Jurčićem kompaniju uspio financijski stabilizirati nakon golemih dubioza iz afere Spice, pospremio je u Ljubljanu. Na funkciju direktora Podravkine slovenske podružnice.
No, pravi “izbjeglički” val dogodio se na nižim menadžerskim razinama. U egzodusu su završili čelnik pravne službe Ivan Mesić, direktor mesne industrije Željko Tonklin i predsjednik Uprave Belupa Stanislav Biondić, direktorica proizvodnje Branka Rušec-Sobota, šef informatike Velimir Vrhovski, direktor tržišta Hrvatske Ivan Šiško, glavni menadžer u Poljskoj Dalibor Šijak, izvršni menadžer za razvoj poslovanja Nenad Mađerić, direktorica financija Draga Celiščak.
- Strašno mu zamjeram promašaje u izboru menadžerskog kadra. Naši unutarnji potencijali nisu iskorištavani, a dovođeni su ljudi sa strane, bez znanja i kompetencija, odbačeni kadrovi iz drugih hrvatskih firmi. Neki su se tu zadržali samo dva-tri mjeseca - prigovara čelnica Podravkina Nezavisnog sindikata Martinka Marđetko-Vuković, bivša članica NO-a tvrtke.
Kadrovsku politiku zamjera mu i sadašnja članica NO-a Ksenija Horvat, predsjednica Radničkog vijeća Podravke. To je, kaže, za nju osobno bila konačna prevaga u ocjeni Mršićeva petogodišnjeg mandata. Prevaga na negativnu stranu.
- Da, odabir kadrova bio mu je čisti promašaj. Da ne govorimo o uvođenju i gomilanju funkcija starijih potpredsjednika kompanije, menadžera s golemim primanjima i povlasticama. Po svojim zaduženjima i opsegu posla, ti su ljudi ostali na razini direktora sektora. Čemu? Doista ne vidim svrhu - primjećuje Ksenija Horvat.
Mršić se, nema nikakve sumnje, želio energično obračunati sa spajsovskim naslijeđem. Kompaniji vratiti ozbiljno poljuljan ugled. Pokazati da njegovim dolaskom u Starčevićevoj doista pušu neki novi vjetrovi. U tome je imao jaku potporu novog Nadzornog odbora u koji su zasjele i SDP-ove sijede glave - partijski gremij utjelovljen u bivšem ministru financija Mati Crkvencu, profesoru Ivi Družiću i gazdi sisačke Siscije Milanu Stojanoviću.
Višak ljudi
Toliko žuđeni ured na sedmom katu podravske “hraniteljice” Mršić je osvojio 24. veljače 2012. Bio je petak, formalan kraj radnog tjedna i početak petogodišnjeg mandata “vojnika koji je sanjao da postane general”, kako je za sebe volio govoriti. Od prvog dana bio je uvjeren da će ga Koprivnica zapamtiti kao jednog od najuspješnijih Podravkinih direktora. Uz bok karizmatičnom komunističkom generalnom direktoru Pavlu Gažiju, tvorcu moderne Podravke.
- Pred nama je bio veliki izazov. Dok su drugi grabili naprijed, Podravka je zbog kobnog upliva politike godinama tapkala na mjestu. Gazilo nas je vrijeme. Znali smo da moramo brzo djelovati. Analize su pokazivale da moramo podijeliti najmanje tisuću otkaza i riješiti se dijelova koji opterećuju financijske rezultate, poput biznisa pića, pekarne, klaonice. Mršić me u tom času iznenadio pristupom. Paradoksalno, čovjek koji je došao iz politike rekao nam je da politiku konačno moramo izbaciti iz Podravke - kaže nam jedan od Mršićevih najbližih suradnika.
Brojke kažu da je Mršićevu ekipu “revolucionara” dočekao pristojan rezultat koji je za 2011. godinu prikazala dotadašnja Vitkovićeva i Jurčićeva Uprava. Oko 3,6 milijardi kuna prihoda, 120 milijuna kuna neto dobiti i 6400 zaposlenih. Doduše, i oko 400 milijuna kuna nepokrivenih dubioza iz afere Spice. No, nakon revizorskih i knjigovodstvenih škara, novo kompanijsko vodstvo skresalo je Vitkovićevu prikazanu dobit na, kako su rekli, realnih 40-ak milijuna kuna. U prvoj godini vlastitog mandata Mršić je u financijske izvještaje ugurao sve loše i rizično pa je za 2012. dioničarima, burzi i zainteresiranoj javnosti, na opće čuđenje, isporučio gubitak od 20 milijuna kuna.
Bio je to klasičan clean start. Priprema za poslovne brojke koje su u godinama koje slijede trebale eksplodirati. “Podravka vam je poput tankera. Treba vremena i energije da se promijeni smjer plovidbe. No, jednom kad se to učini, više je ništa neće zaustaviti”, tumačio je Mršić nakon prvih neveselih brojki.
Drastično kresanje prvotno prikazane dobiti iz 2011., posljednje predmršićevske godine, na nož su tih dana dočekali Vitković i Jurčić tvrdeći da je sve skupa zapravo smiješno jer su njihove brojke amenovale i ugledne revizorske kuće. Uzalud.
- Ipak, najviše mi smeta kad novinari danas pišu da je nova Uprava sanirala posljedice afere Spice. Kao da Ljubo Jurčić i ja od 2009. godine, kada je ta afera izbila, nismo učinili baš ništa. Pa, osobno sam čak 19 puta išao na teške, mučne pregovore u sjedište OTP banke u Mađarskoj, na kojima su bili i ljudi iz MOL-a. Sjetite se samo kredita koji je OTP dao za kupnju dionica iz afere Spice uz pozadinsko jamstvo MOL-a. Na kraju smo postigli kompromis i Podravku uspjeli izvući iz te mračne priče koja nas je financijski mogla dotući - žali se Mršićev prethodnik, HSS-ov menadžer Miroslav Vitković koji danas radi kao savjetnik u Podravkinoj tvrtki u Sarajevu.
Gdje je Podravka danas? Neslužbene informacije iz vrha kompanije govore da je lani ostvareno oko 4,4 milijarde kuna prihoda i 200-tinjak milijuna kuna neto dobiti. Službene brojke bit će objavljene za koji tjedan. Prodaja je, dakle, 20-ak posto viša, a profit čak pet puta viši nego prije šest godina. No, rast prodaje uglavnom je posljedica akvizicije slovenskog Žita, a dobit snažnog restrukturiranja tvrtke i vala otpuštanja radnika. Izuzme li se Žito, u grupi Podravka danas radi oko 5400 radnika, što je tisuću manje nego početkom 2012. godine.
Val otkaza
Iz Podravke je u Mršićevu mandatu s otpremninama otišlo više od 1500 radnika. Strašna brojka koja se nikoga iz nacionalne političke mainstream scene nije posebno dojmila. Usporedbe radi, otprilike toliko ljudi danas radi u Krašu. Ili, ako želimo biti do kraja korektni, u “slatkoj” zagrebačkoj tvrtki ipak ih je nešto manje od 1500. U međuvremenu bilo je u Podravki novog zapošljavanja, prije svega visokoobrazovanih mladih ljudi, pa konačan saldo otkaza nije toliko dramatičan.
Val otkaza, koji se eufemistički u menadžerskim krugovima nazivao “zbrinjavanjem radnika uz isplatu otpremnina”, u Koprivnici je ipak najveća zamjerka Mršićevoj upravi. Otkazi se nisu mogli izbjeći, govorila je svaka poštena analiza i usporedba s drugim kompanijama iz branše, ali brojke su svejedno grde. Analiza udjela troškova radnika u ukupnoj godišnjoj prodaji i usporedba s kompanijama iz regije pokazala je da Podravka stoji iznimno loše. Otprilike upola niže troškove zaposlenih po prodanom proizvodu imali su Zvijezda, Ledo, Dukat, Atlantic.
Dobitna kombinacija
- Samo Mršić je to mogao provesti. Samo on je 1500 radnika mogao izjuriti iz Podravke bez ozbiljnijeg otpora i pobune. Pa, zamislite samo da je to radio neki HDZ-ov menadžer, a da je naš Mrle u isto vrijeme bio gradonačelnik Koprivnice. Revolucija je preblaga riječ - smije se utjecajan član lokalnog SDP-a.
Toga su očito vrlo brzo postali svjesni i čelnici mirovinskih fondova. Za ozbiljno restrukturiranje Podravke, koje je uključivalo otkaze i prodaju neperspektivnih dijelova, Mršić se pokazao dobitnom kombinacijom. Bingom na lotu. On je jedini bio u stanju provesti ono što se mora, bez prevelike buke. I jedini je mogao držati na uzdi SDP-ovu gradsku vlast. Da stvar bude ljepša, Mršić je amortizirao svaki pokušaj otpora i u oporbenim redovima.
To mu, ruku na srce, nije bilo posebno teško jer su ključni koprivnički oporbenjaci zaposleni u Podravki i Belupu, i to na lukrativnim radnim mjestima. Utjecajni gradski vijećnici HDZ-a Stanko Biondić, Ernest Forjan i Marijan Lisjak, recimo. Oni su, na primjer, bili prizvani u Mršićev ured uoči sjednice Gradskog vijeća Koprivnice na kojoj je pala odluka da Grad od Podravke preuzme ženski rukometni klub Podravku, kojem je prijetilo gašenje zbog poreznih dugova i osjetnih minusa na računu. Retoričko pitanje - znate li kako su oporbeni HDZ-ovi vijećnici glasali na toj sjednici?
- Brojke nikad ne lažu, a one potvrđuju da je Zvonimir Mršić najuspješniji predsjednik Uprave Podravke u proteklih 25 godina. Proveo je restrukturiranje tvrtke koje je bilo nužno nakon godina afera, promašenih akvizicija i loših poslovnih poteza. Danas je Podravka kompanija s najvećim izvoznim potencijalom u hrvatskom prehrambenom sektoru. Ovako osnažena, spremna je voditi konsolidaciju cijelog sektora. Uspješno restrukturiranje i vođenje Podravke dovelo je do velikog rasta prihoda i dobiti uz izrazito nisku zaduženost. Nas u Koprivnici itekako vesele Podravkine velike investicije, poput novih tvornica Belupa. I još nešto vrlo važno: ova Uprava vratila nam je ponos. Opet je Podravka ta koja diktira marketinške trendove i puni gospodarske teme pozitivnim vijestima, a sve je to uspjeh tima koji vodi Mršić. S druge strane, HDZ je pokazao da ne zna. A ono što HDZ zna, to je preopasno za Podravku - smatra gradonačelnik Koprivnice Mišel Jakšić (SDP).
Posve suprotna stajališta o Mršićevu mandatu ima župan Darko Koren, donedavni član HSS-a, koji je ovaj tjedan zbog sukoba sa stranačkim šefom Beljakom izašao iz stranke. Sve ono što se medijski prikazuje o Podravki i Mršiću samo je uspješan PR i sustavno “prodavanje magle”, a prava će se istina pokazati tek nakon njegove smjene i dolaska novih ljudi, tvrdi on.
Ulickane priče
- Samo isprazne, ulickane priče, samopromocija do neukusa, osobni PR. Pogledajte samo te Mršićeve fotografije koje mediji redovito objavljuju. Smiješne su mi te fotografije, mahom iz žablje perspektive, koje predsjednika Uprave valjda trebaju prikazati većim i moćnijim nego što on zapravo jest. A uspjeh akvizicija, enormna dobit, financijske brojke, saniranje afera? Jedva čekam da ti “veliki uspjesi” prođu poštenu reviziju onih koji će doći poslije Mršića - ogorčen je Koren Mršićevom medijskom slikom.
Domeće da od krivnje ne amnestira ni članove Nadzornog odbora koji su omogućili takvu situaciju s Podravkom, a posebno one koji “u Nadzornom sjede i više od deset godina, a nikad ni za što nisu odgovorni”.
Što o otkazima danas kažu Podravkini radnički lideri? Čelnica Nezavisnog sindikata Martinka Marđetko-Vuković optužuje Mršićevu Upravu za socijalnu neosjetljivost. Otpustio je previše ljudi, kaže ovaj tjedan. No, mnogi joj radnici istodobno spočitavaju da nije ništa poduzela da to spriječi. Kao članica NO-a, podsjećaju, glasala je za odluke koje danas kritizira. Uostalom, ni drugi sindikalni lideri u kompaniji nisu ništa učinili. “Prstom nisu mrdnuli”, ljutito će Podravkin radnik koji se nedavno zbog toga ispisao iz sindikata jer im više ne želi plaćati članarinu.
Na otkaze prilično blagonaklono gleda čelnica najjačeg Podravkina sindikata PPDIV-a Ksenija Horvat, radnička predstavnica u Nadzornom odboru, koja tvrdi da je sve provedeno mnogo bezbolnije i humanije nego u drugim tvrtkama.
- Istina, otpušteno je više od 1500 radnika, ali isplaćivano im je 5000 kuna otpremnine po godini staža, više nego u drugim tvrtkama. Moram, doduše, napomenuti da nikad nije bilo više radnih sporova nego u mandatu sadašnje Uprave i nikad više radnika s ugovorima na određeno - napominje Ksenija Horvat koja Mršiću najviše zamjera promašenu kadrovsku politiku, prodaju Studenca i lošu situaciju u mesnoj industriji Danica.
Pozitivni potezi? K. Horvat izdvaja dvije stvari: nakon punih deset godina sustavno su se počeli zapošljavati pripravnici sa srednjom stručnom spremom i uveden je program Shape kroz koji se svake godine zaposli mnogo pripravnika s VSS-om. M. Marđetko pak u taj “paket dobrih poteza” ubacuje isplatu dividende dioničarima i nagrade radnicima za dobar poslovni rezutlat te činjenicu da je Uprava ispoštovala sve odredbe kolektivnog ugovora. Ali, ne propušta dodatno “zapapriti”.
- Mršić je u početku pješice išao na posao, odlazio na gablece u radničku menzu i hvalio se da ima manju plaću od svojih prethodnika. Radnici su mu pljeskali. No, nije to dugo egzistiralo. Sada ih vozači razvoze, dijele si dionice i bonuse, a plaću su si u međuvremenu povećali. Idila je doista kratko trajala - podsjeća M. Marđetko.
Teško je dokučiti što se Mršiću sve motalo u glavi dok se tog petka, prvog dana mandata, na nastupnoj konferenciji za novinare u Koprivnici pohvalio plaćom od “samo” 35.000 kuna, oko 20 posto manjom od one njegova prethodnika. Niti godinu dana poslije izbila je najveća afera u njegovu mandatu, zbog koje je i u lokalnom SDP-u došlo do ozbiljnih turbulencija.
Na sjednici Nadzornog odbora potkraj godine ispostavilo se da je Mršićeva plaća zapravo 45.000 kuna jer se on u prvoj godini samovoljno odrekao dijela primanja. Vijest da mu je plaća narasla za gotovo 30 posto odjeknula je poput tempirane bombe, pa je Mršić morao poduzeti ozbiljnu medijsku ofenzivu kako bi “ispeglao” tu aferu. Ipak, šteta je već bila učinjena. Dio SDP-a u Podravini počeo je ozbiljno sumnjati u Mršićevo socijaldemokratsko poslanje.
Na menadžersku plaću vrlo brzo su se nakalemile vijesti o opcijskim dionicama i bonusima, a uskoro su u kompanijske garaže stigli elegantni metalik srebrni Passati cc. Plus jedan VW Touareg za internacionalnog člana Uprave, Danca Jorna Pedersena koji je, pokazat će vrijeme, postao Mršićev najveći kadrovski promašaj.
Očekivanje čuda
Od njega su se na stranim tržištima očekivala čuda koja se nikako nisu događala pa je nesretni Jorn vrlo brzo dobio u amanet manje zahtjevan resor - kompanijsko restrukturiranje - a potom i otpremninu za definitivan odlazak iz Koprivnice.
Pedersen, inače bivši direktor koprivničke pivovare Carlsberg, iz Podravke je otišao u srpnju 2014., točno godinu dana nakon što je Hrvatska postala 28. punopravna članica Europske unije. Te je godine pala odluka o zatvaranju tvornice Vegete u slobodnoj zoni u poljskom Kostrzynu, iste one koju su prije 16 godina svečano bili otvorili predsjednici Stipe Mesić i Aleksander Kwaśniewski. Upravo poljska tvornica pokazala je s kakvim se izazovima Mršićeva Podravka suočila nakon ulaska Hrvatske na slobodno europsko tržište.
Već u jesen 2013. prvi šleperi jeftine Vegete iz Poljske stigli su na police Kauflanda u Hrvatskoj. Umjesto iz tvornice u Koprivnici, Kaufland je prvih osam šlepera Vegete za hrvatsko tržište, oko 200 tona, kupio u Kostrzynu, gradiću na poljsko-njemačkoj granici. Veleprodajna cijena poljske Vegete bila je oko 40 posto niža od koprivničke, pa su Kauflandovim stopama htjeli i Billa, Spar te Lidl. Zbog toga je tvornica naprasno zatvorena.
Gdje je onda Podravka danas? Utjecajni član Nadzornog odbora tvrdi da je kompanija, nakon temeljitog resturkturiranja i zaokreta u poslovanju, vrlo stabilna tvrtka koja se iz lovine pretvorila u ozbiljnog lovca.
- Istina, prihodi zbog krize nisu organski značajnije rasli. Prodaja nam je, izuzmemo li akvizicije, preklani bila otprilike na razini 2011. godine. No, neto dobit narasla je s 40 na otprilike 200 milijuna kuna i značajno su poboljšani svi financijski pokazatelji: od profitabilnosti do koeficijenata zaduženosti. Nakon devet godina, dioničari su lani konačno dobili pristojnu dividendu od sedam kuna po dionici, a bit će, vjerujem, isplaćena i ove godine. Država je, primjerice, lani od Podravke dobila 12 milijuna kuna dividende. Stvorili smo čvrste temelje za snažan uzlet i nova zapošljavanja. I što je posebno važno, novac za akvizicije stoji nam na raspolaganju u svakom trenutku jer smo nisko zadužena kompanija s odličnim financijskim krvotokom - hvali se član Podravkina NO-a.
Kaže da je cijena Podravkine dionice u mandatu ove Uprave skočila gotovo za 50 posto. Dioničarima je, zajedno s lanjskom dividendom, isporučen godišnji prinos od 12 posto. U istom je razdoblju tržište - odnosno indeks Crobex Zagrebačke burze - raslo skromnih 18 posto. Odnosno, manje od četiri posto na godinu. Podravka je rasla triput brže.
Naš sugovornik iz NO-a domeće, doduše, da sve to može lako pasti u vodu ako politika Podravku odluči vratiti nekoliko godina unatrag. Tada su sve opcije otvorene, pa i ona da dođe do značajnijeg vlasničkog preslagivanja. Premda naš sugovornik ne želi o mogućim opcijama, spajanje s Tedeschijevim Atlanticom nameće se tada kao izgledan scenarij.
Iz zagrebačkih financijskih krugova ovaj tjedan stiže nova potvrda da je Emil Tedeschi već pripremio ražanj jer zec više nije tako duboko u šumi. “Prošli je tjedan užem menadžmentu Atlantica prezentiran model preuzimanja Podravke i ne bi nas čudilo da su s nekim mirovinskim fondovima već dogovoreni detalji transakcije. Navodno je opet u igri zamjena dionica prema modelu dva prema jedan. Pojednostavljeno, mirovinci bi za dvije dionice Podravke od Tedeschija dobili jednu Atlantica”, tvrdi investicijski bankar blizak mirovinskom fondu, krupnom dioničaru Podravke.
Pokret otpora
No, Plenkovićeva Vlada zasad se ne oglašava i to bi mogao biti glavni Atlanticov problem. Tedeschi je nedavno otvoreno poručio kako je spreman preuzeti Podravku uz uvjet da država više ne kontrolira 25 posto dionica. Mršić pak širi pokret otpora jer drži da se time dugoročno spašava Atlantic, a Podravku ograničava u daljnjem razvoju.
Podravka je pod Mršićevim vodstvom konačno “eksplodirala” tijekom 2015. godine. U tih se 12 mjeseci doista pisala novija kompanijska povijest. Tvrtka je ostvarila rekordnu dobit od čak 400 milijuna kuna, preuzela ljubljansko Žito, uspješno provela dokapitalizaciju tešku više od pola milijarde kuna, dovršila preuzimanje rovinjske Mirne koja je time spašena od stečaja, počela graditi nove Belupove tvornice vrijedne 500 milijuna kuna.
- Nikad se nije više radilo, a manje kralo - tvrdi mi o Mršićevu mandatu ovih dana prijateljica s 20-godišnjim rukovoditeljskim stažem u Podravki.
O naherenim šarapolkama ne govori. No, skeptična je prema nakanama Plenkovićeve Vlade. “Nisam u klubu Mršićevih obožavateljica, ali mislim da bi mu trebalo dati šansu da zamijeni te proklete rolete. On ih je jedini zaslužio popraviti”, odgovara.