Mihael Furjan, predsjednik Uprave Plive, u travnju ove godine je izabran za čelnika HUP-Udruge proizvođača lijekova (HUP-UPL) na godinu dana, a na toj se poziciji vrlo brzo suočio s rekordnim rastom rokova plaćanja lijekova u zdravstvenom sustavu. Naravno, nije nedostajalo ni drugih tema vezanih za našu jaku izvoznu industriju i najvećeg neto izvoznika, Plivu, no razgovor smo počeli upravo s problemom neplaćanja u zdravstvenom sektoru.
Već na početku vašeg mandata rokovi plaćanja lijekova su otišli nebu pod oblake. Koliko to otežava poslovanje Plivi i cijeloj industriji proizvođača lijekova?
- Kada je riječ o Plivi, moram reći da prihodi u Hrvatskoj u našim ukupnim prihodima sudjeluju sa 12 posto, što znači da nam o tom problemu ne ovisi život, ali nam, naravno, dugi rokovi plaćanja otežavaju poslovanje. Rokovi plaćanja veledrogerija prema nama prešli su 180 dana, a dugovi bolnica na razinama su od godinu, dvije, pa čak i 900 dana. Međutim, HUP-UPL okuplja osam domaćih tvrtki, a dio tih kompanija sve teže podnosi takvu kulturu neplaćanja koja dolazi od države. Ne želim reći da će te kompanije već sutra prestati isplaćivati plaće ili doživjeti slom, ali im tako velik nedostatak likvidnosti sigurno ometa rast i razvoj. Neki od njih u poslovanju s veledrogerijama svoja potraživanja osiguravaju preko mjenica pa bi bilo dobro da država na vrijeme reagira i smanji rokove plaćanja kako se i u zdravstvu ne bi dogodio Agrokor. Ne kažem da će se to dogoditi, ali model neplaćanja ne može funkcionirati vječno i u jednom trenutku, kada sustav pukne, mnogi će stradati.
Kakvi su rokovi plaćanja u inozemstvu u vašem sektoru?
- U drugim državama Europske unije i u našem okruženju obveze se plaćaju u roku od 30 do 60 dana u ovom sektoru. Samo su Grčka i Rumunjska iznad tih rokova, s tim da se Rumunjska počela popravljati. Susjedne zemlje također, primjerice Srbija plaća u rokovima do 60 dana. U konkurentskom smislu to znači da smo daleko od poželjne destinacije za ulaganja, ali naša je farmaceutska industrija izvanredno žilava i unatoč svemu se držimo i dobro poslujemo.
Koji su glavni problemi u zdravstvu i kako bi ih se moglo riješiti?
- Brojke kažu da država zdravstvenom sustavu ne dostavlja oko dvije milijarde kuna godišnje na koje taj sustav ima pravo. Istodobno se u struci i politici predlaže povećanje prihoda kroz povećanja dopunskog osiguranja, jačanje dodatnog osiguranja te racionalizaciju poslovanja bolnica. Kombinacija svih tih mjera mogla bi polučiti dobre rezultate, a odluku o tome koja bi bila struktura tih mjera donosi politika. Stoga je jako bitno da postoji politička volja za rješavanje tih problema. Ono što mogu reći jest to da ne bi trebalo povećavati doprinos za zdravstvo koji iznosi 15,5 posto i kao takav je jedan od najvećih u EU, a ostali modeli, ako su dobro ujednačeni i izbalansirani, čine mi se racionalnima. Vidim da je ministar zdravstva Milan Kujundžić progovorio i građanima počeo davati prave informacije o problemima u zdravstvu. Predložio je nekoliko načelnih mjera, i to je svakako pohvalno. Sada treba početi djelovati.
Prema dosad rečenome, prve mjere mogle bi se početi provoditi tek od iduće godine. Koliko industrija proizvođača lijekova, pogotovo oni najmanji, može izdržati prije nego što nastanu veći problemi?
- Ponovio bih da u nekom kratkoročnom razdoblju većina domaćih proizvođača lijekova može izdržati čak i ovakve rokove plaćanja jer su se, nažalost, tijekom duljeg niza godina morali prilagoditi, ali ne mogu razvijati svoj posao na onaj način koji bi bio moguć da djeluju u normalnim uvjetima. Mi smo probleme u zdravstvu trebali riješiti prije deset ili 15 godina, i stvarno je svaka sekunda dragocjena. Ponovno bih povukao paralelu s Agrokorom. U tom su slučaju dobavljači bili apsolutno spremni prekinuti isporuku svojih proizvoda, blokirali su Agrokor, pa opet svi pomažu tim dobavljačima. Mi u farmaceutskoj industriji ne želimo biti neodgovorni, prvenstveno prema pacijentima. Činimo sve da ne obustavimo isporuku lijekova bolnicama i veledrogerijama, ali nam se kontinuirano odmaže, iscrpljuje farmaceutske tvrtke, pa su neke od njih stvarno previše prenapregnute. Zanimljivo je, na negativan način, da smo kao društvo i kao država malo pobrkali prioritete. Trošimo desetke milijardi kuna na telekomunikacije, cigarete, automobile i druge manje ili više luksuzne stvari, dok kao država u budžetu većem od 120 milijardi kuna ne možemo pronaći milijardu kuna godišnje kako bi se riješio problem zdravstva. Dakle, lošom zdravstvenom politikom ugrožavamo farmaceutsku industriju i veledrogerije, ugrožavamo dostupnost lijekova bolnicama i pacijentima.
Uz velike rokove plaćanja, koji su drugi problemi?
- Konkretan je problem to što već dvije godine nije donesen pravilnik o poreznim poticajima za istraživanje i razvoj. Samo je Pliva u protekle dvije godine uložila više od milijardu kuna u istraživanje i razvoj. Dakle, ne samo da kao sektor koji je proglašen strateškim nemamo niti jedan dodatni poticaj - mi i ne tražimo neku pozitivnu diskriminaciju - nego se ne donosi pravilnik koji bi vrijedio za sve. Države oko nas imaju takve poticaje, što ih čini atraktivnijima za investicije. Ipak, moram reći kako je Martina Dalić, potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva, prepoznala i preuzela taj problem na sebe, tako da postoji mogućnost da se sve riješi do kraja godine.
Koliko je smanjivanje poreza na dohodak pridonijelo zadržavanju visokoobrazovanih kadrova u Hrvatskoj?
- To je u svakom slučaju korak u pravom smjeru, ali je hrvatski porez na dohodak još uvijek veći nego u nama konkurentnim državama. Kada se tome dodaju i drugi porezi i doprinosi te takozvani parafiskalni nameti, tada smo po poreznoj presiji nekonkurentni u odnosu na tranzicijske, nama usporedive države. Znam da mnogi kažu kako su porezi u Zapadnoj Europi veći nego u Hrvatskoj, ali nemoguće je imati visoke poreze u državi u kojoj još niste izgradili snažnu i konkurentnu ekonomiju. Tek s jačanjem ekonomije možete dizati poreze. Kada je riječ samo o porezu na dohodak i prirez, on je za našu industriju posebno bitan jer u Plivi, na primjer, imamo 55 posto visokoobrazovanih djelatnika, a porezi i doprinosi na njihove plaće, koje ulaze u gornji platni razred, još su uvijek iznimno visoki.
Ipak, Pliva je regionalno i globalno konkurentna, pa i u sklopu Teve?
- Konkurentni smo zato što je malo kompanija koje imaju i proizvodnju i istraživanje gotovih lijekova te proizvodnju i istraživanje aktivnih farmaceutskih supstanci (API), a imamo i odobrenje brojnih regulatornih agencija. To nas čini iznimno konkurentnima pa nije čudo što u Zagrebu radi oko 700 stručnjaka na poslovima vezanim za Tevino globalno poslovanje. Zbog svega toga ne iznenađuje što su Pliva i Zagreb privlačni za farmaceutski kadar, što se neki vraćaju u RH radi posla u Plivi.
Kako je poslovala Pliva u prvih šest mjeseci ove godine?
- Ostvarili smo povećanje izvoza za 20 posto te zaposlili oko 200 novih djelatnika, tako da nastavljamo s razvojem i investicijama. Izvoz raste i drugim tvrtkama iz naše branše, a Pliva je po vrijednosti drugi najveći izvoznik, no ako se iz tih brojki odvoji uvoz proizvodnih komponenata, mi smo daleko najveći hrvatski neto izvoznik. Međutim, htio bih razjasniti podatak DZS-a prema kojemu izvoz farmaceutske industrije raste gotovo 80 posto u prvom dijelu ove godine. Dio tog izvoza se odnosi na činjenicu da se u Hrvatskoj neki farmaceutski proizvodi prodaju jeftinije nego u ostalim zemljama Zapadne Europe, pa njih onda distributeri preprodaju po višoj cijeni u te države i tako se ostvaruje zarada. To nije odraz realnog izvoza, nego odraz niskih cijena lijekova. Mi smo i dalje izvozna perjanica, predvodimo rast i razvoj, a tako ćemo i nastaviti, pogotovo ako se napokon normaliziraju uvjeti poslovanja