Tehnološki blog Gizmodo prije otprilike dva tjedna optužio je Facebook da prorjeđuje ili čak onemogućava konzervativne poglede i informacije, implicite one koji su povoljni za Republikansku stranku. Kako su potkraj ove godine izbori za predsjednika Sjedinjenih Država, to je optužba u prvi mah izgledala kao dio političke bitke slabo upućenih u način funkcioniranja najveće društvene mreže. Prve su reakcije išle upravo u tom smjeru: da pojavljivanjem informacija, bilo iz medija ili onih koje postavljaju korisnici, upravlja algoritam. Tako se, uostalom, svima čini. Facebook ima milijardu i pol korisnika diljem svijeta, samo u Sjedinjenim Državama 165 milijuna; kako upravljati njihovom aktivnošću nego algoritmom!?
A onda se stvar zakomplicirala. Gizmodo je objavio svjedočenja bivših zaposlenika Facebooka, novinara i urednika o tome kako uređuju pojavljivanje informacija. Zar Facebook ima urednike, zapitao se New York Times, napola ironično, napola u čudu? Postala je to ozbiljna politička, medijska i tehnološka tema, koja je eskalirala do razine da se ovaj tjedan Mark Zuckerberg sastaje s petnaestak predstavnika konzervativaca, među kojima su vodeći novinari te orijentacije, ali i Barry Bennett, savjetnik Donalda Trumpa.
Prvo, tehnološki aspekt slučaja. Istražujući tu temu, posjetio sam nekoliko stranica na kojima se o njoj detaljnije raspravljalo, Wall Street Journal, New York Times, The Guardian, Gizmodo itd. Uglavnom, usred tog posla, kad sam kliknuo na Facebook, ponuđeno mi je da ispunim anketu o tome koliko sam zadovoljan vijestima koje dobivam na toj društvenoj mreži. Ne mogu reći jesu li me zhvatili na tim novinama, na kojima - koliko znam - nigdje nisam registriran kao korisnik Facebooka, ili dok sam čitao Facebookove interne upute njihovim novinarima o uređivanju stranice, a link na koje je osigurao The Guardian.
U anketi mi je predloženo da procijenim koji mi od desetak ponuđenih postova na Facebooku izgleda kao reklama, a koji kao informacija. Neki su bili očite reklame, drugi politički obojene vijesti, a treći sasvim neutralni postovi mojih prijatelja. Ne znam hoće li Facebook promijeniti informacije koje mi nudi slijedom mojih odgovora ili će mu oni poslužiti za generalnu politiku. No, slučaj nesumnjivo svjedoči o tome kolika je moć Facebooka.
Upravo na to pitanje djelomice se orijentirala diskusija koju je tim povodom pokrenuo New York Times: ako mu je tolika moć, kakva mu je odgovornost? C. R. Squires, sveučilišna profesorica komunikacija, postavila je pitanje ima li Facebook uopće obavezu nuditi uravnotežene informacije s obzirom na to da je riječ o privatnoj kompaniji orijentiranoj na profit. Uostalom, to vrijedi za bilo koji privatni medij.
Slučaj je otvorio, međutim, i jedno tradicionalno medijsko pitanje, ali u novom ruhu. Riječ je o razlici između popularne i relevantne informacije. Naime, Facebookovim je urednicima u Americi, a ne zna se kako je u drugim dijelovima svijeta, dan popis 1000 medija koje prate i iz kojih eventualno i kompiliraju informacije. Također, imaju i popis 500 informativnih stranica prema popularnosti na mreži, ali i najvažnijih informativnih stranica. Ako se informacija pojavi na istaknutom mjestu u većini velikih medija, gura je i Facebook. Navodno, među tim medijima pretežu oni koji nisu skloni konzervativnim pogledima.
Pitanje je, naravno, zašto to Facebook radi, iz političkih ili poslovnih razloga? Naime, da se sve prepusti algoritmu i korisnicima, bi li Facebook bio pretrpan nebitnim statusima o mačkama i seksu? Bi li to izazvalo osipanje korisnika i pad utjecaja i prodaje? Svi u medijskom svijetu znaju koliko se utjecajnih medija zakopalo podilaženjem korisnicima. Što je popularno, vrlo brzo postane jednolično. New York Times je ustvrdio da većina socijalnih mreža zapošljava urednike, i Instagram i Twitter.
Osim političke i tehnološke, dakle, informativna je dimenzija slučaja možda najzanimljivija: algoritam još nije otkrio tajnu kvalitetnog novinarstva.