Čovjek o kojem je ovdje riječ vam je – nemam druge riječi – ma pravi svetac. U životu nikad nije zanoćario, zapio se ili sagriješio bludno. Nikad se nije potukao, ni na koga digao ruku. Uvijek se klonio sumnjivog društva, nikad nije bio upleten ni u kakve mućke, reket ili, ne daj Bože, kriminal. Poštovao je svetost katoličke obitelji i nerazvrgljivost bračne veze. Uvijek je bio primjer bogobojazne pitomosti i kršćanske kreposti svake vrste. Što da vam kažem, čovjek o kojem je riječ utjelovljenje je uzornog kršćanina, sveti Alojzije sam, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.
Taj je čovjek prije nekoliko godina dobio važan posao šefa u jednoj važnoj hrvatskoj instituciji. Nije ga dobio preko veze i politikantstva, nije se s protuhama i mafijašima sastajao po zagrebačkim motelima uz petlju, nego ga je dobio na osnovi stručnosti, zato jer je bio najbolji, najkvalificiraniji i imao desetljetno međunarodno iskustvo.
Latio se tog posla, radi ga dobro, uz poneke probleme koji su sasvim prirodni i normalni.
No, zli mediji, ta kohorta komunista koja – kako su rekli naši biskupi – i dalje vlada ovom zemljom, ne može našem junaku oprostiti njegovu katoličku orijentaciju. Oni ne mogu junaku naše priče oprostiti krunicu u ruci, patriotizam, kršćanske vrijednosti, ne mogu svariti to što svoje podređene vodi na team building u Međugorje i što gaji dobre odnose s našom braćom u Herceg-Bosni.
Stoga su te medijske guje, ti neokomunisti koji ne mogu prežaliti Jugoslaviju i žele zatrti sve hrvatsko i katoličko, iskoristili trenutne i časovite slabosti u junakovoj profesionalnoj karijeri te ga zasuli kritikama s ciljem da ga maknu i na njegovo mjesto dovedu nekog ordinarnog Jugoslavena.
Ako je suditi po Twitteru i Facebooku, po medijskim napisima i izjavama u mikrofon, gore izložena naracija kazuje kako svoj trenutni položaj i medijski tretman doživljava Igor Štimac, selektor hrvatske nogometne reprezentacije.
Nakon što je njegova ekipa – po rangu deveta na svjetskoj ljestvici – izgubila od slabe Škotske, nakon što je jedva iščupala bod u Beogradu u utakmici u kojoj su Hrvati jednom zapucali na gol, nakon što je vjerojatno definitivno izgubila prvo mjesto u skupini koje će zauzeti slabije rangirana Belgija, hrvatski su mediji, struka i kavana sasvim prirodno počeli pretresati rad trenera reprezentacije.
Počeli su postavljati pitanja o njegovoj taktici, o selekciji igrača, o uvrštavanju Mamićevih igrača, o korištenju reprezentacije kao preprodajnog izloga, te o pripremama za utakmice koje su se u nekim slučajevima svodile na PR turneje po obližnjim državama.
Ta pitanja počela je postavljati struka, počeli su ih postavljati novinari, ali ih je bome počela postavljati i ulica, o čemu možda ponajbolje svjedoči jumbo-plakat koji je anonimni umjetnik postavio uz cestu nedaleko od Ciste Provo: plakat hrvatske nogometne reprezentacije na kojem, umjesto glava igrača, svih jedanaest u ekipi ima – Mamićevu glavu.
Mlaćenje u sitne sate
Pritjeran u kut kritikama zbog loše igre i manjkavih rezultata, Igor Štimac, međutim, nije časio časa da primijeni uvriježenu hrvatsku taktiku, a to je politička difamacija kritičara. Oni koji ga napadaju – veli – rade to zbog njegova Međugorja i njegove krunice oko zgloba. Oni mrze sve što je pravo hrvatsko i katoličko, pa zato mrze i njega, oličenje pravih tradicijskih vrijednosti.
Sve bi to skupa, dakako, i samo po sebi bilo tragikomično, no poglavito je tragikomično kad izlazi iz usta čovjeka kojem je “press clipping” pun bisera iz društvenih, a bome i crnih kronika.
Koji se godinama vukao po sudovima jer je u sitne noćne sate mlatio ljude, koji je aktivno lobirao za mučitelje iz logora Lora, koji je svoj mačo imidž “nabildao” tako što je ljubavnicu fizički izbacio iz vlastite diskoteke, te koji je rukopoložen za selektora tako što se kriomice sastao s Volandom hrvatskog nogometa – Zdravkom Mamićem – i pristao pred njim kleknuti u pokajničku canossu.
Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se – pomislio je razborito Igor Štimac, pa od šefa antimamićevske opozicije postao Mamićev selektor, i to nakon kratke i zapravo tanahne trenerske karijere u Hajduku i NK Zagrebu.
Igor Štimac bistar je tip, rječit, na stanovit način šarmantan i očito obdaren “street smart” inteligencijom, no cijeli njegov lik, djelo i minuli život čine ga – ajmo to reći najblaže moguće – sasvim nepodesnim za katoličkog martira. Još od Gotovine, kršćanska krepost nije imala u Hrvatskoj tako nepodesnog manekena.
Naravno, Igor Štimac nije glup čovjek, pa je i njemu potpuno jasno da je to tako. No, on je također dovoljno inteligentan da zna da je ogrtanje ogrtačem od kevlara koji se zove politička difamacija sredstvo koje u Hrvatskoj uvijek prolazi izvrsno.
Tko god je u ovih dvadeset godina u Hrvatskoj nešto ukrao, pronevjerio, zabucao ili koga god da su mediji uhvatili s prstima u pekmezu, mogli ste se gotovo sa sigurnošću kladiti da će se taj proglasiti pravim arvackim martirom, da će reći da njega progone “oni koji mrze sve hrvatsko”, da je žrtva “jugokomunjarskih medija” i “djece vojnih lica” koji ga hoće maknuti zbog hrvatske i katoličke orijentacije.
Ako ni od koga drugog, Štimac je to mogao naučiti upravo od svoga novopečenog pokrovitelja, Zdravka Mamića. Kad god bi mediji dotaknuli njegove sukobe interesa i transfere, Mamić bi na presici podivljao i počeo govoriti o hrvatskom jalu i protunarodnim medijima.
Kad ga je potpuno zagubljeni ministar Željko Jovanović samo jednom stidljivo dotaknuo, Mamić se kalkulirano razmahao u eteru, počeo vrijeđati po nacionalnoj osnovi i govoriti o Srbima kojima iz očiju šiklja krv. Rezultat?
Domoljubni kolumnisti i blogeri Mamića su proglasili žrtvom verbalnog delikta, njihov se patriotski heroj u međuvremenu razbacuje po beogradskim splavima uz narodnjake, a Željko Jovanović dolazi na utakmice reprezentacije i stoji u uglu kao kučić, kao neki sirotan nepozvan na tuđoj svadbi. Pa ako Mamiću tako uspijeva ta čarobna preobrazba od mračnog mastermajnda u političku žrtvu, što ne bi – misli Štimac – probao i ja.
Važno da nisu pederi
Postoji tu, međutim, i netko čiji glas se ne čuje, a sve ih se to i te kako tiče: a to je Crkva. Inače dobro glasna kad se treba baviti seksom i partizanima, Katolička crkva i biskupi nikako da se postave prema ovoj nenadanoj navali novopečenih blaženika i svetaca. Prvo im Kerum gradi kamene križeve, pa im Mamić vodi repku na Gospino svetište, pa se sad Štimac hvali krunicom o zapešću, i kad čovjek vidi tu navalu šantoča, vjernika i blaženika, ne može a da si ne postavi pitanje treba li ti kraj takvih prijatelja uopće neprijatelj.
No, našoj katoličkoj hijerarhiji to kao da i nije neki problem oko kojeg bi razbijali glavu. Na koncu konca, njima jučerašnji partijski sekretari predvode molitvena bdjenja, osuđeni ubojice promoviraju u nadbiskupiji knjige, a ljudi poput Velimira Zagorca imaju status poslovnih partnera. Ne smeta našoj Crkvi ni to što je na svakom drugom dalmatinskom zidu fašističko U sljubljeno s Kristovim raspelom, pa što bi im onda smetali malo “pustopašniji” vjernici kao što su Kerum, Štimac ili Mamić. Pa što ako su malo raspuštenije ovčice? Važno da nisu pederi. Ni partizani, zaključuje Pavičić za Slobodnu.