“Postoje dvije opcije”, nastavio je naš sugovornik. “Prva, i nadam se da je tako, jest da je riječ o tehničkom propustu. Dakle, o tome da je neki prerevni policijski inspektor prekoračio svoje ovlasti, bez znanja nadređenih. Znači, i bez znanja ministra policije.
Druga, koja bi bila još puno strašnija - a nadam se da se to nije dogodilo - jest da je riječ o političkoj naredbi. U svakom slučaju, potpuno je nedopustivo da se na naloge za ispis jednih telefonskih brojeva nadopisuju drugi telefonski brojevi, koji nisu bili obuhvaćeni prvobitnim zahtjevom za ispis. To je skandal, koji se nipošto ne smije ignorirati”, ustvrdio je na kraju razgovora sugovornik Jutarnjeg lista iz državnog vodstva. Dvanaestak sati ranije, u subotu navečer, razgovarali smo s jednim drugim, visokopozicioniranim članom državnog vrha.
Njegova je interpretacija Večernjakove cover story sasvim drukčija: “Koliko ja znam, nitko nije učinio ništa nelegalno. Nitko nikoga nije prisluškivao, nitko nije nadopisivao brojeve i nitko nikoga nije pratio. Samo su se tražili pojedini ispisi telefonske komunikacije, zbog istrage koja bi mogla razotkriti neke jako prljave podatke. Siguran sam da ne treba previše vjerovati onome što je objavljeno. Rekao bih da se radi o svojevrsnoj dimnoj zavjesi, sa sasvim drugim ciljevima”, ustvrdio je, vrlo decidirano, taj naš sugovornik.
Hrvatska je javnost opravdano osjetljiva na sve moguće zloporabe policijskih ovlasti.
U Tuđmanovom se sustavu fizički pratilo i redovito prisluškivalo stotine i stotine navodnih protivnika režima, od opozicijskih političara do brojnih novinara.
Mesićev šef tajne policije svojedobno je, pak, pripremio dokument kojim je grupu hrvatskih novinara proglasio stranim agentima.
Tajne su službe u svih dvadeset godina hrvatske neovisnosti zloupotrebljavale medije (za što su, naravno, i mediji žestoko suodgovorni), kako bi pokušavale postići pojedine političke ili osobno-interesne ciljeve.
Stoga je sasvim opravdano žestoko reagirati na svaku informaciju o tome da policija ili tajne službe zloupotrebljavaju svoje ovlasti, pa čak i kada je riječ o sukobu između policije i obavještajne agencije (što cijelom slučaju, na prvi pogled, daje dodatnu draž, ali, ustvari, ozbiljno kompromitira hrvatsku unutarnju sigurnost).
U slučaju informacije o nelegalnom zahtjevu za ispisima pojedinih telefona, radi se, zapravo, o sljedećem.
Ako su na zahtjevima za ispis telefonskih kontakata doista naknadno dopisivani brojevi, na koje se taj zahtjev nije odnosio, riječ je o ozbiljnoj policijskoj svinjariji, i o teškoj povredi ljudskih prava.
To je, naprosto, nesporno.
Međutim, ako su Državno odvjetništvo i policija legalno obavljali svoj posao, u sklopu vrlo, vrlo ozbiljne istrage, pitanje je kome je u interesu da se ta istraga kompromitira.
Drugo, politički je važno što u samom hrvatskom državnom vrhu - a hrvatski državni vrh čini isključivo SDP - postoje radikalno drukčije interpretacije zahtjeva za ispisom telefonskih kontakata donedavnog šefa SOA-e (prema sadašnjem stanju stvari, čini se da obitelj Todorić nema nikakve veze s cijelim slučajem, nego su istražitelji bili zainteresirani za ispis telefonskih poziva jednog od Agrokorovih menadžera).
Politički govoreći, nadamo se da na djelu nije obnova starih sukoba između različitih središta političke moći u Hrvatskoj, kakvi su karakterizirali premijerski mandat Ivice Račana. Valja inzistirati na tome da se sve relevantne činjenice o policijskom zahtjevu za ispisom telefonskih kontakata Josipa Buljevića i njegovih suradnika što prije, i u cijelosti, predstave javnosti. Današnja Hrvatska ne smije dopustiti niti najmanju sumnju u politički motiviranu zloupotrebu policijskih ovlasti.