Predsjednica udruge ‘Plodovi gorja Gorskog kotara’ Blažica Sveticki promiče tradiciju svoga kraja kroz dane gorskih plodova, poput borovnica, gljiva i krumpira
Odrasla sam u radničkoj obitelji u Ravnoj Gori u skromnim životnim uvjetima, ali u obilju domaće hrane. Imali smo kravice, koze, kokoši, guske, pure, svinje, vrt, polja krumpira i zobi… ma pravo malo bogatstvo. Sve smo sami proizvodili, a majka je brala i bilje i šumske plodove i učila me raditi pekmeze, sirupe, sokove i druge divote. Sve je to ostavilo traga u meni pa se moja osnovna kuhinja bazira na bakinim i maminim receptima, a prikupljam i recepte danas već gotovo zaboravljenih jela. Tako sam i u svojoj prvoj knjižici “Ravnogorski plodovi gorja – tajne iz bakine škrinjice” sačuvala djelić baštine svojih predaka kroz recepte starinskih jela i podatke o ljekovitosti pojedinog bilja i plodova. Danas na našem imanju više nema životinja, osim mačaka i pasa, ali i dalje uzgajamo voće i povrće, kuhamo pekmeze i sirupe, pravimo likere, čajeve i ljekovite pripravke od raznog gorskog bilja. Iako sam zaljubljenica u goransku tradiciju, ne robujem samo tradicijskim jelima, pa su se u našoj kući udomaćile namirnice poput maslinova ulja i kvinoje od koje radim peciva, pravim i tortilje, obožavam dalmatinsku kuhinju…
Jutro mi počinje kavicom, uglavnom turskom, s malo mlijeka. Za doručak mi najbolje paše jogurt sa žitaricama, a nekad pojedem domaći pekmez ili neki domaći namaz na kruhu, jaje pečeno na maslinovom ulju ili samo sezonsko voće (obožavam ući u vrt i pojesti svježe voće). Posebna su i vesela jutra kad nemam poslovnih obaveza, pa s unucima Vitom i Nevom za doručak pečem svježi kruh ili peciva te narežem domaći špek i češnjak. Nisam izbirljiva i kuhanje mi nije opterećenje, a s obziom na to da kuhinju dijelim s kćeri Bojanom, dogovaramo se o tome što ćemo pripremiti za ručak. Kuhamo od sezonskih namirnica, ljeti su to lagane juhe, puno povrća, piletina, riba, svinjetina, često pečemo roštilj. Nisam ljubitelj crvenog mesa pa ga rijetko spremamo, najčešće je to neki gulaš s palentom ili odresci s češnjakom. U jesen, kada je doba gljiva, nema mi ljepšeg nego kad mogu sama naći svoj obrok u šumi. A zimi kuhamo težu hranu, kiselo zelje sa suhim mesom, fažol, korabu, krumpir na sto načina, a poslastica su mi police sa špekom. Pijem uglavnom mineralnu ili običnu vodu, zimi mi paše čaj od domaćih trava, a u posebnim prilikama popijem čašu vina, i crnog i bijelog. Što se tiče slatkog, nisam ljubiteljica slastica, ali volim pojesti finu domaću štrudlu od bilo čega, no favorit mi je ona od mrkve. Ne mogu odoljeti finim tortama, dobroj čokoladi i sitnim kolačićima koje radi moja Bojana. Večeru uglavnom izbjegavam, a ako se zalomi, nastojim jesti ne previše kasno i ništa preteško.
Za zimnicu obavezno kiselim zelje, a svake godine imamo i kolinje, prave se kobasice, krvavice, sušimo svoj špek, šunkicu, a papci i kožice idu za žulicu (hladetinu). Obavezno se na našem sušilu nađe i ravnogorski želudac, jedinstveni suhomesnati proizvod od najfinijeg mesa kojim punimo svinjski želudac. A jedan dan u godini, za svoj rođendan, ostavim se tradicionalnih jela i guštam pripremajući neobična, egzotična i često prekomplicirana jela po receptima iz cijelog svijeta, a u njima već dvadesetak godina uživaju (ili se prave da uživaju) moje četiri prijateljice, moji vjerni, pokusni kunići. Moglo bi se reći da sam gurman i da se relativno zdravo hranim. No zbog sklonosti skupljanja viška kilograma zapravo sam u stalnoj svađi sama sa sobom. Sve u svemu, nije mi nikad dosadno, radujem se svakom novom danu i svakom novom (i starom) jelu.