Jesam li očekivao zvjezdicu? A znaš što, moram biti iskren i reći da jesam. Iza nas je sustavni rad koji je od početka išao u tom smjeru. Ubrzo nakon mog dolaska dobili smo Michelinovu preporuku, koju smo nosili sve dosad kad se ona pretvorila u tu zvjezdicu. Ali morate znati jednu stvar, ona nikad nije bila imperativ. Nikad nismo smatrali da je pošto-poto moramo dobiti. Znao sam da će ona, kad se cijela priča zaokruži i kad budemo spremni, sasvim prirodno doći. I to je upravo ovaj trenutak. Bio sam potpuno spreman za nju. Mnogo mi je puta prošlo glavom kako je zaslužujemo, ali istovremeno sam bio miran znajući da će se pojaviti taj neki životni trenutak u kojem će nas nazvati i reći nam, evo, to je sad to - priča nam Marko Gajski, glavni chef restorana Lešić Dimitri, pa nastavlja: “Teško mi je opisati atmosferu koja je vladala na Korčuli u petak. Okružen si ljudima s kojima radiš, živiš, piješ, smiješ se, osmišljavaš svako novo jelo, koji s tobom prolaze cijeli proces od nabave same namirnice, kreativnog procesa stvaranja jela do ludog adrenalina u kuhinji koji vlada svakog dana, i ti isti ljudi zajedno plaču od sreće, grle se i iskreno vesele. Pa to je neprocjenjivo. Nekako je i simbolično kako je došla baš ove godine kad nas je napustio i naš Dražen (glavni sommelier restorana), ali život je upravo čudesan koliko puta može promijeniti smjer”, govori nam Marko.
Naime, njegov kulinarski put ili, bolje rečeno, avantura počinje sasvim slučajno, valjda kao i sve dobre ili važne stvari u životu. Ovaj 34-godišnji Slavonac, rodom iz Nove Gradiške, zapravo je trebao postati informatičar ili broker jer je dvije godine studiozno promatrao rast i pad dionica na tržištu, ali njegovi tadašnji cimeri mislili su da bi bilo baš fora prijaviti ga na “Masterchef”. I dobro da jesu. Gajski ondje pokazuje zavidan talent, a po završetku poznatog kulinarskog showa 2011. sa sobom nosi i brojna iskustva i poznanstva, među kojima posebno ističe ono s Tomislavom Gretićem.
“Nakon tog ludila u ‘Masterchefu’ otvara mi se mogućnost da radim sezonu na Hvaru u restoranu DiVino. Mislio sam: “Pa zašto ne?! Nešto ću naučiti, bit ću na moru, malo ću se i kupati, a pritom ću i zaraditi, pa gdje ćeš bolje? Nakon tjedan-dva glavni chef odlazi sa svoje pozicije usred sezone, čini mi se da je bila polovina srpnja. Ispostavilo se da ću ja preuzeti kuhinju. To je otprilike osjećaj kao da radiš na šalteru i netko ti kaže - okej, sad ćeš voditi banku”, objašnjava Marko Gajski.
Priznaje da nije strahovao. Odvažan i odlučan kakav jest novu je ulogu shvatio kao zadatak koji treba obaviti. Nije jedan od onih koji traže krivca u drugima, završava stvari pa nakon toga donosi sud, što ne čudi s obzirom na analitičan um koji je godinama bio u brojkama. Iskustvo u kuhinji i sloboda kreacije neopisivo su mu se svidjeli, pa odlučuje da je to put kojim želi ići. Tu negdje pojavljuje se i želja za stažiranjem, u čemu mu puno pomaže Tea Mamut.
“Moj jedini cilj bio je - naučiti, što god to značilo. Čuo sam priče o kaosu u londonskim kuhinjama koje drže za najstresnije na svijetu, ali jedino što sam htio bilo je znanje!” priča nam tako Marko. Priznaje da nije doživio osobito neugodna iskustva na stažiranju iako je prošao i kuhinje velikog Alaina Ducassea, restorana Gauthier Soho te Bara Boulud značajnog Daniela Bouluda. Možda zahvaljujući svom stavu da je spreman upijati sve što mu se omogući ili osobini velikog radnika, Marko je prilično brzo napredovao u kuharskoj hijerarhiji tih restorana. Prisjeća se kako je to bio prvi susret s temperaturama pečenja, stanicama za pripremu pojedine grupe namirnica, terminologijom i sjajnim servisom.
“U Bouludu su služili čudesne terine i uvijek me zanimalo kako ih pripremaju. Znalo se da to rade samo četiri Francuza, a recept i postupak pripreme strogo je čuvana tajna. Ipak jedan dan odlučio sam pokušati ući ondje, rekavši im kako me poslao glavni chef. Ništa im nije bilo jasno i bili su vrlo sumnjičavi. Ipak, malo-pomalo počeli smo raditi i, nakon pozdrava da se vidimo sutra, ušao je chef, a ostatak ne moram ni prepričavati - uglavnom, morao sam se vratiti u svoju kuhinju, a tajne terina ipak nisam otkrio, ali svima je ta anegdota bila, zapravo, simpatična!” prisjeća se Marko.
Nakon staževa vraća se u Hrvatsku, odrađuje angažman u splitskom Perivoju te odlazi na Korčulu, gdje se zadržao do danas.
“Vodim se time da ne odustajem i da u svakom pogledu dam baš sve od sebe. Kako bi se reklo - all in - i onda vidjeti što će ispasti. Želim moći stajati iza svakog svog postupka i iza svakog posluženog tanjura”, kaže Marko pa nastavlja: “Mogu prihvatiti da gostu nešto nije ukusno, ali nitko ne može reći da to nije dobro. Osobno stojim iznad svakog tanjura koji izlazi pred gosta. Ljudima su ponekad nejasne izjave da iza nekog jela stoji nekoliko godina rada, ali to je doista tako!”
Svojevremeno, i to potpuno slučajno, Marko je osmislio svoju verziju komiške pogače, koja je postala hit. No danas kaže da to nije smjer kojim ide i ne želi slijediti trendove, nego profilirati vlastiti stil. Na kreaciju ga može potaknuti namirnica, doživljaj, sjećanje ili sličice s putovanja. Obožava putovati, otkriva da je upoznao sve europske vinske regije, a velika želja mu je apsolvirati još dio Španjolske i Portugala. Zaljubljen je u iskrenu hranu i iskrenu emociju. Ne podnosi kompromise kad je kvaliteta u pitanju. Neka jela osmišljava godinama, neka u trenu, dok treća stoje negdje u ladici dok ih životnih trenutak ne pozove u stvarnost. Što je sljedeće? Novu sezonu dočekuju jednako kao i bez zvjezdice, rade na novim jelima iako priznaje da neke klasike ne mogu izbaciti s karte jer dolaze ljudi iz cijelog svijeta tražeći baš ta jela. Dat će sve od sebe i u 2020., a jedina misija im je crtati osmjehe na licima ljudi koji su naprosto zaljubljeni u dobru hranu.