Fotografija: Voljen Grbac i Hrvoje Serdar
Sve što vas zanima o našim vinima pitajte Martinu. Ona je glavna u podrumu, a ja sam većinom u vinogradu - rekao nam je odmah na početku našeg susreta u Kutjevu Vlado Krauthaker. Najvažniji slavonski vinar i jedan od dvojice - uz Hvaranina Zlatana Plenkovića - koji su u samim počecima državne neovisnosti kreirali smjer, odnosno budućnost hrvatskog vinarstva, doista je golemu odgovornost za važan vinski brend koji je stvorio prepustio svojoj kćeri, enologinji Martini Krauthaker Grgić, koja već nekoliko godina vodi sve procese u podrumu.
Danas, kad vinarija Krauthaker sa 45 vlastitih hektara vinograda i još sa 82 u kooperaciji na tržište izbacuje 25 vinskih etiketa, uz ukupno 50 zaposlenika u podrumu i vinogradima, možemo samo pokušati zamisliti težinu te odgovornosti. Martina je preuzela vođenje vinarije u trenutku kad je Vlado procijenio da je skupila dovoljno iskustva i znanja da se može izmaknuti i prepustiti joj kormilo, a njegov se istraživački duh u tom trenutku samo još više razmahao jer je s novim slobodnim vremenom dobio još više prilika okrenuti se onome čime se cijelo vrijeme najviše volio baviti: eksperimentiranju. Jer bez eksperimenta u vinogradu kao i u podrumu, prema njegovu mišljenju, nema dobrog vinara.
Promjena na čelu vinarije Krauthaker prošla je neprimjetno: široj javnosti sasvim nepoznata Martina zbog svoje samozatajnosti i posvećenosti prije svega obitelji i poslu, a manje društvenom životu, i dalje bi za sve koji nisu bliski s obitelji mogla ostati anonimna. Ona vjerojatno nikad neće imati javnu auru svog oca, pionira i game changera kad je hrvatsko vinarstvo u pitanju, međutim promatrajući je na djelu, u njezinu radnom i kreativnom okruženju, gdje za razliku od javnih nastupa pliva kao riba u vodi, jasno je da već neko vrijeme u potpunosti drži sve konce vinarije.
Uostalom, iako je javnosti malo poznata, njezina se prisutnost i suverenost u vinariji itekako osjeća. Vidljivo je to i u načinu na koji joj se obraćaju zaposlenici, s poštovanjem i uvažavanjem. A to što se Vlado Krauthaker sad gotovo potpuno posvetio širenju sortimenta, odnosno igranju s novim sortama u vinogradu i njihovim kombinacijama u podrumu Martini nije nimalo olakšalo posao jer se sada osim rukovođenjem pedeset radnika i brigom o svim vinima koja se nalaze na tržištu mora baviti i očevim eksperimentima. No vinarija Krauthaker ne bi bila to što jest danas da nema takav svjetonazor i Martina je toga svjesna, pa očeve eksperimente spremno realizira. Uz većinsku graševinu, s koje je Vlado Krauthaker, uz još pokojeg vinara iz Zlatne doline poput Enjingija ili Adžića, skinuo mrsku etiketu manje vrijednih vina, stečenu u masovnoj produkciji socijalističkih kombinata, te uz još nekoliko sorti, poput chardonnaya, sauvignona i pinota crnog, od kojih redovito u više linija, ovisno o položajima, godinama proizvodi jako dobra vina, u njihovim su vinogradima danas zastupljene čak 43 sorte grožđa.
Neke je od njih tijekom godina osobno vratio u život, poput omiljenog zelenca, koji je ovdje zabilježen još 1882. kad su ga uzgajali prvi važni kutjevački vinari iz plemićke obitelji Turković, dakle još u Austro-Ugarskoj, a s kojim već godinama dokazuje veliki potencijal; neke je pak introducirao, poput otmjenog pijemontskog nebbiola, ili - kao njegovo najsjevernije stanište - kaštelanskog crljenka, koji se danas smatra bliskim pretkom zinfandela. Oživio je, ili uveo, Vlado Krauthaker u kutjevačkim vinogradima još i manzoni, verduzzo friulano, neuburger, blauburger, muškat ružu itd., a u njegovim smo vinogradima zapazili i manje nasade picolita ili semillona. Male su to serije koje smo imali prilike kušati, neke nikad viđene na ovim prostorima, iako su neke od njih zapravo preporučene za ovo podneblje.
Od spomenutih 25 etiketa široj je publici, koja vino kupuje u vinotekama ili bolje opskrbljenim trgovinama, poznato njih možda desetak, dok su ostale namijenjene restoranskoj publici. Stoga je i nama ovo vinsko kušanje nepoznatog Krauthakera bilo izazov. Nebbiolo, koji je Vladi Krauthakeru posebno drag, kušali smo iz berbi 2017. i 2018. Naš najutjecajniji sommelier Siniša Lasan oba je vina tom prilikom procijenio vrlo elegantnim, iako još premladim, ali je očito da na ovu sortu Krauthaker u budućnosti računa i izvan svojih eksperimenata. Zasad je to svega 800 - 900 boca, sve iz bačvica od hrasta s Krndije, ali ove je godine zasadio još 2000 trsova, pa u dogledno vrijeme računa na još tisuću boca.
- Nebbiolo trpi visoku vlagu, ona mu ne šteti pokožici. To je sorta koja ima najviše vegetacijskih dana - prva pupa, a zadnja se bere. Zasad tu nema ekonomske računice, pa ga nema za kupiti bilo gdje i prezentiramo ga samo tu, kod kuće - kaže Vlado Krauthaker. Posebna je atrakcija crljenak kaštelanski: iako je iz berbe 2019., već je sad jasno da je riječ o izvanrednom vinu, čistom i punom ekstrakta - savršenom spoju slavonskog terroira s jugom. A tu je i linija Kuvlakhe, macerirana vina u potpunosti bez sulfata, na čiju se proizvodnju Krauthaker odlučio nakon posjeta Gruziji 2009., gdje mu je domaćin bio profesor agronomije u Tbilisiju, Giorgi Kvesitadze. Oduševljen tisućljetnom tehnologijom proizvodnje vina bez sumpora u amforama, a strastven oko introduciranja manje poznatih sorti u svoje vinograde, odmah je želio ponijeti trsove sorti saperavi i rkatsiteli u Kutjevo. Ni slučajno, bio je odrješit profesor Kvesitadze, morate pokušati sa sortama svoga podneblja.
Već sljedeće godine Krauthaker je u goste pozvao gruzijskog profesora i u kastavskom restoranu Kukuriku upriličio prezentaciju gruzijskih vina, među koja je probno gurnuo i svoj Kuvlakhe. Nitko tada nije pomislio da etimologija naziva vina nije gruzijska, nego da je riječ o dosjetki s početnim slovima Kutjeva i njegova imena, no Vlado Krauthaker tada je već bio opsjednut i Kuvlakhe je zaživio. Njegova graševina, manzoni ili zelenac iz te linije mogu se nabaviti u bolje opskrbljenim vinotekama, neka su već međunarodno priznata - poput Kuvlakhe Manzoni 2013. koji je osvojio zlato na Decanteru 2018. Uostalom, na ovom je kušanju, nakon što je otpio gutljaj, sam rekao: - Poslije ovoga, ja ne mogu piti ništa drugo. Martina, na kojoj je sva briga ovoga svijeta oko opstanka poslovanja u uvjetima pod kojima sad stenju svi vinari, nimalo pak ne dvoji o tome što je njezin glavni posao. - Graševina je naše najljepše i najvažnije vino - bilo kao redovna butelja s nekog od naših položaja, bilo kao predikat.
Tu su i druga naša važna vina, poput sauvignona, pinota crnog, chardonnaya ili Mercsa (cabernet sauvignon i merlot)... Mislim da je najvažnije od svega zadržati visoku razinu i standarde koje smo postigli kroz sve ove godine. Koliko god Martina bila daleko od javnosti, njezin je rad struka prepoznala i nagradila. Pod njezinim su vodstvom osvojili Vinartovu nagradu vinarije godine za 2018. prema izboru vodećih vinskih i gastro novinara. Osvojila je dvije zlatne medalje na DWWA za Graševinu IBPB i Kuvlakhe, nagradu Šampion natjecanja festivala Graševine s Graševinom Podgorje, a na istom natjecanju koje je realno smotra najboljih graševina iz godine u godinu, redovno osvaja zlatne medalje. Karizmatični Vlado Krauthaker, istinska avangarda i ikona hrvatskog vinarstva čije je lice uvijek na umu svim ljubiteljima njihovih etiketa, i njegova samozatajna kći Martina, koja danas stoji iza svake njihove butelje, i dalje svaki dan zajedno kušaju vina, diskutiraju o poželjnom smjeru vinifikacije, a mi sad već možemo naslutiti čija je, barem u podrumu, zadnja.