Nije on snimao samo celebrityje. Njegove dvije najveće globalne ekskluzive, koje su prodane za ukupno 400.000 dolara, fotografije su pokopa sovjetskog lidera Leonida Brežnjeva te snimka traženog terorista Abu Abasa u Beogradu. Ipak, kada ga pitate što mu je najveći pothvat u životu, nećete dobiti niti jedno ime s ovog popisa.
OTAC NA GALEBU
- Ma, pusti ti sve glumce, Brežnjeve i Abase, meni je i dalje najveći uspjeh kada sam kao srednjoškolac dobio fotografsku propusnicu za utakmice Hajduka. Jer, tako je sve počelo - kaže Lazić i dok sjedimo na našem Grandiosu u ACI marini Vrboska na Hvaru, polako nas uvodi u svoju priču. Ljubav prema fotografiji usadio mu je pokojni otac koji je radio kao mornar na Galebu, Titovu brodu i prvom plovilu Jugoslavenske ratne mornarice. Njegov otac je volio fotografirati pa bi se poslije svakog putovanja s Galeba vratio s filmom uhvaćenih trenutaka.
- U kupaonici bi uvijek napravio laboratorij i razvijao fotke. Jednom je i mene pustio da uđem pa sam s čudom gledao kako vadi neki bijeli papir, stavlja ga u vodu i onda na kraju izađe fotografija. Rekao sam tada sebi, pa moj otac je mađioničar - prisjeća se Lazić svog prvog susreta s umijećem fotografije. Poslije toga svaki njegov korak bio je dio puta koji će ga odvesti do blistavih svjetala Pariza i Los Angelesa. No, nećemo još preskakati.
POČECI U FOTOSEKCIJI
Prve, nazovimo ih profesionalne, korake napravio je u osnovnoj školi u fotosekciji nastavnika Vicka Laporta. Dolaskom u gimnaziju nastavio je u istom tonu pa je već u drugom razredu postao predsjednik školske fotosekcije. To je, kaže, više bilo zbog zabave i da privuče pažnju kolegica s kojima je u mraku razvijao fotografije, no onda se otvorila prilika da svoj hobi iskoristi kako bi došao bliže svojoj ljubavi - Hajduku. Kao dječak se, kaže, stalno s prijateljima penjao po zidovima, kućama i krovovima kako bi uhvatio barem djelić utakmice svoga kluba. U trećem razredu je došao na ingenioznu ideju da osnuje školski list Staze u kojem će imati jednu stranicu posvećenu samo Hajduku.
Došao je na Poljud u ured tadašnjeg predsjednika Tita Kirigina i dobio propusnicu za fotografa. Te iste godine ga je prepoznao Vjesnik i zaposlio kao dopisnika u Splitu. Na početku se bavio sportskom fotografijom, a vrhunac novinarske karijere bila mu je kvalifikacijska utakmica za Svjetsko prvenstvo 1974. godine između Grčke i Jugoslavije, koju je bivša država dobila 4:2 i izborila majstoricu sa Španjolcima. - Kada fotkaš reprezentaciju, to je razina iza koje nema dalje. Znao sam da moram otići ako se želim dalje razvijati i otišao sam u Pariz - priča Lazić.
MALA LAŽ I PUNO SREĆE
Bez znanja francuskog jezika zaposlio se u pariškoj agenciji Sipa Press, no problem je bio što se svjetske zvijezde nisu htjele fotografirati za agenciju, nego samo za magazine. Unatoč tome, Lazić je uspio za svoju prvu veliku fotoreportažu snimiti tada slavnu britansku glumicu Charlotte Rampling. No, u tome mu je pomogla jedna mala laž i puno, puno sreće. Naime, nazvao je hotel u kojemu je odsjedala i predstavio se kao fotograf Ici Parisa. Ne zato što je to tada bio jedan od najpoznatijih magazina, nego zato što je, priznaje, to bio jedini magazin za koji je on znao. No, uspjelo mu je i dobio je termin. Obukao je svoje najbolje - jedino - odijelo te otišao u hotel gdje ga je dočekala Rampling.
- Ona je sjedila u fotelji, već spremna, pa sam izvadio aparat i odmah počeo fotografirati. Bez riječi, bez dobar dan, samo sam ispucao jedan pa drugi film. Njezini su zaštitari valjda osjetili da nešto nije u redu pa su me na odlasku zaustavili kako bi provjerili jesam li ja stvarno fotograf Ici Parisa. Sjećam se, taj čovjek je podigao slušalicu, okrenuo se prema meni i pitao kako se zove glavni urednik. Iskreno, nisam znao pa sam bez veze rekao Jean Louis jer je to popularno francusko ime. I on je spustio slušalicu i rekao da mogu ići - kaže s osmijehom Lazić. Nakon toga su zvijezde samo dolazile. Mick Fleetwood, Ron Wood, Paul McCartney, Roger Daltrey, Neil Diamond... Olakotna okolnost u to je vrijeme bila, kaže Lazić, to što se sa zvijezdama moglo komunicirati.
- Davida Bowieja sam sreo na ulici i pitao mogu li ga fotografirati i on je pristao. Jednostavno i lako. Isto je bilo s Biancom Jagger. Nazvao sam hotel u kojem je odsjedala, spojili su me s njezinom sobom i dogovorili smo snimanje - priča Lazić. I onda je došla 1978. godina, kada se morao vratiti u Jugoslaviju na odsluženje vojnog roka. U to se vrijeme često družio s tada mladom glumicom Jodie Foster koja je zbog njega čak došla u Hrvatsku prije nego što je on otišao u vojsku. Priznaje da se ona u njega zaljubila, ali da između njih nije bilo ništa, osim prijateljstva.
PUT U HOLLYWOOD
Uslijedio je niz događaja od kojih je svaki utjecao na njegov daljnji život - pisanje knjige “Ja, paparazzo”, ratna fotografija u Iraku i Iranu, teška prometna nesreća u Splitu, oporavak u Beogradu i dva povijesna trenutka: pokop Leonida Brežnjeva i fotografija terorista Abu Abasa. U samo devet godina stekao je svjetsku slavu i put ga je odveo na jedino mjesto gdje još može zasjati - u Hollywood. Na popis zvijezda dodao je Faye Dunaway, Jacka Nicholsona, Roberta De Nira, Harrisona Forda, Jaimeja Foxxa... No, kako je vrijeme odmicalo, tako je tehnologija uzela danak njegovu poslu.
- Zvijezdama više ne trebaju magazini. Oni svoje fotke objavljuju na društvenim mrežama i sami sebe promoviraju. Nije to više kao nekad - objašnjava Lazić, no ističe kako će se fotografijom baviti sve dok je živ. Trenutačno mu život ima dvije strane. Jedna je ona glamurozna u LA-u, druga je ona mirna u Zavali na Hvaru gdje ima svoju kuću s apartmanima. - Malo se bavim poljoprivredom. Povrh Zavale, prema Humcu, u Nad Gromin Dolcu imam 900 stabala maslina, 250 stabala smokava 300 grmova lavande te izrađujem ulja. Radim i na novoj knjizi gdje ću opisati kako je izgledao život iza snimanja slavnih – kaže Lazić i otvara vrata za još priča koje se skrivaju iza uhvaćenih trenutaka slavnih osoba.