Lijepo je vidjeti da netko radi dobro i da mu dobro ide što je poticajno ne samo za pojedinca već i za njegovu okolinu. A zagrebačkom restoranu Time ide zaista dobro jer on je (kao malo tko u metropoli) pun svakog dana. Glavni razlog tome je, naravno, izvrsna hrana. Naime, otkad su Time preuzeli novi vlasnici i otkad se u kuhinji Vidu Nikoliću pridružio i naš poznati chef Marin Rendić, Time je takoreći procvao.
Ideja je bila stvoriti vrhunski restoran i to je ovom mladom, energičnom timu u vrlo kratkom vremenu i uspjelo. Stoga, palac gore za sav uložen trud! Iako je Rendić poznat po mediteranskoj kuhinji, nisu se samo orijentirali na mediteranski gastronomski izričaj, osmislili su novi koncept pa Timeova kuhinja sada predstavlja mediteransko azijski fusion s isklju- čivo domaćim namirnicama. Losos je tako jedina riba u restoranu koja nije "naša". - Koristimo najkvalitetnije namirnice, imamo vrhunsku jadransku tunu, hrvatsku sabljarku, zubatce, divlje brancine, kokote, gofove... svim onim što sezona u datom trenutku da, opskrbljuju nas naši ribari. Ista stvar je i s povrćem i voćem. Ono se nabavlja od malih domaćih uzgajivača, a kontrola kvalitete namirnica provodi se svakodnevno.
Ne pripremamo jela sa sto elemenata, glavna namirnica mora sačuvati svoj bazični okus, a začini i ostale komponente na tanjuru samo je nadopunjuju. I upravo ta namirnica je prva, ona mora pričati svoju priču, chef je iza nje, na drugom mjestu. On samo pokazuje što s njom može i što zna - kaže Marin i nastavlja: - Imamo pet sushi majstora od kojih su glavni Alen Košćak i Rene Cehman te šest kuhara . Dajemo maksimum od sebe, trudimo se, svi dišemo kao jedno i živimo ono što radimo. Važno je i da svaki kuhar bude samokritičan, da radi na sebi, da bude svjestan toga kad je dao maksimum, a kad može još bolje. Mislim da glavne atribute za uspjeh imamo, a to su ljubav i strast, oni su naše pogonsko gorivo. Imamo samo jednu viziju i cilj, a to je biti najbolji i za to smo se spremni dati - završava.
Pažnja se posvećuje i vinima te svim ostalim pićima pa tako ovdje nema industrijskih sokova (izuzetak je Coca Cola koja je tražena u baru, najčešće u kombinaciji s nekim alkoholom), svakodnevno rade sami svoje hladno prešane sokove, a velika pažnje se posvećuje i kavi i čajevima. Za deserte je pak zadužen Robert Hromalić, mlada slastičarska nada o kojoj će se zasigurno još pričati. U svakom slučaju, objedovati u Timeu je zanimljivo iskustvo koje treba ponoviti. Njihova želja da budu drukčiji i posebni već se ostvaruje. I ako ostanu svoji i održe ono što su započeli, Time će sigurno doživjeti duboku starost.
