Danas je lako moguće doći do gotovo svake namirnice i hrane, sve nam je dostupno svakog dana, svega ima u izobilju, možda i previše. Previše u toj mjeri da se ponekad zaboravlja što je to prava, zdrava, domaća hrana, hrana koja se zasigurno više poštovala nego danas.
Kruh se primjerice može kupiti svakodnevno, i to bezbroj vrsta, no nekada u vrijeme naših baka i djedova pa i naših roditelja nije bilo tako. Nekada se izradi svakog jela, pa tako i kruha, te bazične hrane koja je oduvijek bila dobrodošlica svakom gostu itekako moralo posvetiti.
Prvo poglavlje
U prošla je vremena to izgledalo ovako: U velikom drvenom koritu od brašna, kvasa ili kvasca mijesio se kruh. Tijesto bi odstajalo 24 sata, a potom bi se kruh pekao u krušnoj peći koja se palila jednom u osam do četrnaest dana.
Pečeni kruh bi se potom umotan u platnene krpe ili stolnjak čuvao u kuvarnama, hladnijim prostorijama pokraj kuće u kojima su se držale i ostale namirnice poput šećera, soli, masti… A od eventualnog ostatka tijesta pekli bi se krušćići ili pogačice sa svinjskom masti koji su se jeli friški, odnosno topli.
Ovo je samo šturi opis prvog poglavlja knjige Vlatka Čakširana “U potrazi za najboljom kuhinjom” koja nosi naziv “Kruh, krušna peć, kuvarna, kuća”, a koja je prošli tjedan svečano predstavljena Siščanima i njihovim gostima u sisačkoj utvrdi - Starom gradu. Iako sadrži i recepte poput onih za salenjake, fanjke ili krampogače, ona nije klasična kuharica, već puno više od toga.
To je knjiga o sisačkoj gastro povijesti, knjiga koja nas vodi u stara vremena za stol koji je oduvijek centralno mjesto svake kuće, mjesto blagovanja, okupljanja obitelji i prijatelja. Nadalje, to je knjiga koja nam daje uvid u tadašnji način pripreme hrane, uzgoja i obrade namirnica, knjiga prepuna zanimljivih priča o ljudima, hrani, životu na selu i u hiži. A za sve je zaslužan Etnografski odjel sisačkog muzeja, odnosno viša kustosica Katica Mrgić i njezina kolegica Ivana Plavec koje su punih osamnaest mjeseci istraživale sisačko gastro naslijeđe. Čigoč, Mužilovčica, Greda, Osekovo, Stružac, Kratečko samo su neka od sela i mjesta uz tržnice i sajmove koje su obišle.
Dugotrajno istraživanje
Nisu zanemarile ni kazivače, dapače, oni su im bili od iznimne važnosti da bi prikupile sve podatke o domaćinstvima i njihovim prehrambenim navikama nekada i sada. Obišle su cijelu sisačku regiju, i Posavinu, Pokuplje, Lonjsko polje, Moslavinu i Banovinu s jednim ciljem: otkriti kako se nekada živjelo i kako se jelo. - Htjeli smo otkriti sisački gastro identitet, istražiti kuhinju ovog kraja i približiti ljudima jela na kojima su odrasli naši stari. Naša je pozadina bila istraživačka i znanstvena, a za onu drugu, praktičnu pobrinuo se kulinarski institut Kul In koji je i pripremio neka od jela iz knjige koja su posjetitelji mogli kušati na otvorenju izložbe.
Nadalje, s njima želimo pokrenuti i edukaciju naših lokalnih ugostitelja kako bi i oni u svoju ponudu uvrstili neka naša domaća jela - kaže Vlatko Čakširan, urednik knjige i ravnatelj sisačkog muzeja. Iako se ovdje govori o prošlim vremenima, nije sve ostalo u prošlosti, hrana koja se jela tada jede se i danas; žganci s vrhnjem ili oni prelivenim mašću i pečenim špekom, makaruni, trganci, šmarn, tačkrle ili tački, devenice, bažul sa zeljem ili šrekani grah, luk porjak, kiselica… ništa to nije nestalo, obitelji i dalje čuvaju dio svoje tradicije i na kraju krajeva jedu ono što njihov kraj daje.
Povratak okusima
Bila je to potraga koja je završila objavom jedne divne knjige i izložbe koja u Starom gradu ostaje otvorena do 1. listopada, a na kojoj se može vidjeti kako je nekada izgledalo jedno domaćinstvo, što je sve činilo tadašnju kuhinju, koji predmeti su se koristili za pripremu hrane i još puno toga.
Treba se prisjetiti onoga što danas ponekad zaboravljamo, a to je onaj izvorni način života, svjesno štovanje namirnice i hrane koju jedemo i možda uz ovu knjigu zasukati rukave i vratiti se mirisima i okusima u vremena kad je hrana imala posve drukčiji, poseban okus.