Radim. Fakat vrijedno i kao mrav, možda malo i previše i to na milijun različitih stvari. Kad vam napišem post o tome na čemu sve radim, sigurno će vam se svidjeti, ali zasad još nema smisla. Pa ću samo nastaviti, zasad još u tišini.
A u međuvremenu nema smisla da vas držim gladne. Kopajući tako malo po receptima koji čekaju svojih pet minuta, naišla sam na jedan koji je u arhivi skoro pune dvije godine – od ljeta koje je po svemu sudeći bilo zadnje onako pravo i bezbrižno. Puno smo puta tog ljeta VIP i ja proveli jutro na kupanju na Lokrumu, vratili se u rashlađeni stan na Stradunu i bacili se na udovoljavanje okusnim pupoljcima. Onih dana kad smo bili baš naročito lijeni, VIP bi me ostavio doma da dovedem svoju malo podužu kosu u red, a on bi se zaletio do obližnje špageterije po ručak. I, koliko god volim kuhati, nekad je stvarno lijepo doći na gotovo. Skoro pa luksuz.