Veza zapravo nije nimalo tajna, jer danas baš svatko zna da iz najistočnijeg hrvatskog grada stižu izvrsni traminci. Međutim, zašto se ova aromatična sorta u ovako ozbiljnoj količini skrasila baš u Iloku i zašto baš tu daje takve rezultate jest tajna. Ima naravno traminca po svim vinogorjima kontinentalne Hrvatske, kao što ga nalazimo i po svim vinskim državama srednje i istočne Europe, zatim u vrlo ozbiljnim količinama u Italiji, a u konačnici najveću (globalnu) slavu je stekao u Francuskoj, točnije u pokrajini Alzas.
Postoje dvije sorte traminca, mirisni i crveni, iako ga je uživo teško razlikovati jer grozd mirisnog, to jest u originalu gewurtztraminera, je također crvene boje kad je potpuno zreo. Neki izvori tvrde da se radi o istoj sorti, ali o različitim klonovima, dok drugi tvrde da su sorte različite. U rasadnicima ih razlikuju kao dvije sorte, ali u svakom slučaju obje jednako ili slično mirišu i iste su boje. Misteriozni odnos Iloka i traminca prije svega leži u činjenici da to vinogorje uopće nije uobičajeno za ovu sortu, a usprkos tome tu daje neke od najuspješnijih vina. Traminac kao sorta je poseban po nekoliko parametara i zbog kojih voli dobro osunčane položaje, ali u što je više moguće hladnijem podneblju. Naime, traminac s lakoćom kao malo koja druga sorta prikuplja sladore, zbog čega vinari znaju prekidati fermentaciju da alkoholi ne ispadnu previsoki, pa vino često bude polusuho ili poluslatko čak i kad je redovna berba u pitanju.
Zatim, traminac kad je zreo ima vjerojatno najniže kiseline od svih bijelih sorti uopće, zbog čega nikad ne bismo trebali susresti kiselkasti traminac. Treće, kao i svaka aromatič- na sorta osjetljiv je na klimatološke uvjete, to jest u hladnijim vinogorjima daje intenzivnije i bogatije arome. Paradoks Iloka i traminca leži u činjenici da je Ilok jedno od najtoplijih kontinentalnih vinogorja što bi trebalo limitirati arome, ipak, vina mirišu intenzivnije nego drugdje. Vinogradi se nalaze na praporastom tlu koje potencira više sladore u grožđu od recimo ilovače tipične za sjevernije krajeve, ali previsoki se alkoholi sprječavaju pravodobnom intervencijom u rokove berbe i selekciju grožđa. Problem preniskih kiselina u Iloku ostaje nerješiv, ali konačno vino ipak odiše svje- žinom i nema poteškoća s tupošću, dapače.
Vinarije poput Iločkih podruma dokazale su to bezbrojnim priznanjima na brojnim natjecanjima, ali prije svega omiljenošću njihovih traminaca na tržištu. Iločki podrumi nisu jedini u Iloku koji rade izvrsne tramince, ali su jedni koji rade traminac u toliko stilova. Onaj bazični s oznakom kvalitetno je najpovoljniji i obično je suh, funkcionira kao svakodnevno vino za one kojima su graševine ili rizlinzi prekiseli. Ambiciozniji s oznakom vrhunsko je vino za uz hranu. Pod etiketom Principovac dolazi raskošni mirisni nektar koji je sam za sebe gastronomski doživljaj, a kao predikatna vina rade se izborne i ledene berbe koje daju neke od najfinijih slatkiša kad je vino u pitanju, uopće. Raspon njihovih traminaca nudi pravi mali masterclass ove sorte.