Danijela Puh još je kao djevojčica znala čime će se baviti kada odraste. Nije željela biti ni doktorica, ni frizerka ni pjevačica nego tartufarka. Ona to danas i jest, i to uz majku Anitu, najpoznatija u Istri.
- I mama i tata su iz obitelji tartufara pa su i mene zarazili tim poslom. Jedva sam čekala da završim školu i počnem raditi. Taj posao mi je takoreći predodređen, skoro sam se rodila u šumi jer mama je netom prije mog rođenja bila u tartufarenju tako da je ustvari iz šume stigla u bolnicu. Tartufarenjem se lako zaraziti, uvuče ti se pod kožu pa ono nije samo posao nego i život cijele naše obitelji, to nam je u krvi - kaže Danijela.
A to se vidi čim se dođe u mjesto Sovišćina pokraj Buzeta gdje obitelj živi i gdje je smješten pogon Natura tartufa u kojemu se tartufi prerađuju. U ponudi je više od 20 proizvoda s bijelim i crnim tartufom, kao što su; konzervirani bijeli i crni tartufi, mljeveni tartufi, krema od bijelog tartufa, krema od tartufa i vrganja, tartufata, sirevi s tarufima, istarska kobasica s tartufima, pelati, tjestenina, maslinovo ulje, med, medica, keksi, čokolada pa čak i pivo s tartufima. Tartufi se vade u šumama Buzeštine, a u lov na tartufe može svatko uz Danijelino vodstvo.
A to je zaista poseban osjećaj, kad se čovjek zbliži s prirodom, kad zađe u šumu, istražuje, strpljivo čeka i veseli se trenutku kad sam nađe hranu za svoj obrok. Može to biti bilo kakva samonikla biljka, divlje voće, bilo što jestivo, a ako na tanjuru završi taruf, onda je to već prava nagrada za trud. Trenutno je sezona ljetnog crnog tartufa (Tuber aestivum vittadini), koji je blagog okusa i mirisa za razliku od zimskog, no sasvim je dovoljno aromatičan da podigne ama baš svako jelo ili slasticu. Ovaj tartuf vadi se od kasnog proljeća pa sve do polovice jeseni, odnosno do kraja listopada.
Ljeti, kad je suša, najbolji je jer mu je i miris intenzivniji. Izvana je tvrde i hrapave kože, nalik sitnim piramidama, a iznutra je nalik mramoru, svjetlije je smeđe boje i prošaran bijelim crtama. Danijela i njezina majka Anita gotovo su svakodnevno u šumi, a njihovi najvjerniji i najpouzdaniji partneri u ovom poslu su psi. Naime, bez dresiranog psa nema ni tartufa.
- Mi imamo samo ženke, one su radni psi, marljivije su od muških pasa. Isto tako pokazalo se da su mješanke puno bolje u pronalaženju tartufa od čistokrvnih pasmina. Naime, kod mješanaca ne dominira nikakav gen, što ih naučiš, toga se drže. Primjerice, naša mješanka Biba je bolji tragač od labradorice Mojce. I Mojca je odlična, labradori su pametni, ali su malo i lijeni, ne da im se uvijek hodati, vole se odmarati, valjati. Mješanci su izdržljiviji, žilaviji i otporniji. Ptičari su također sjajni u tartufarenju, ali je problem u njihovim genima, oni su lovački psi, on kad nanjuši neku životinju, ode u tom pravcu, tartufi ga više ne zanimaju. Već nakon tri godine rada s nekim psom vidi se da li će on biti dobar u poslu, a za ovaj posao moraš imati psa na kojeg se možeš osloniti i koji voli raditi - govori Danijela.
- U šumu je najbolje ići navečer, odnosno noću jer šuma je tada tiha i psi su tada puno koncentriraniji. Tada uglavnom tartufare stariji iskusni tartufari i stari lovci koji se međusobno ne ometaju jer oni znaju pravila ponašanja u šumi. Tartuf je zreo i spreman za vađenje kad pusti miris, tada ga pas nanjuši. Pas možda zreli tartuf neće odmah nanjušiti, ali za, na primjer, dva sata ako se prođe tim istim mjestom, možda i hoće jer se ne zna kada će tartuf pustiti miris. Pravilo je kada se tartuf izvadi, da se rupa iz koje je izvađen zakopa kako bi mogao niknuti novi tartuf. I kada se na nekom mjestu izvadi, treba istražiti okolni teren jer vrlo često se u blizini nalazi još tartufa. Problem je s divljim svinjama, one rade štetu, jer kad otkopaju tartuf, a vole ih jesti, rupa ostaje otkrivena i tu neće više biti tartufa - objašnjava Danijela.
- Crni tartuf puno je lakše naći nego bijeli. Za tri, četiri sata nađe se sasvim dovoljno crnog tartufa, dok se za bijeli mora puno hodati, po pet i više sati. Kad je sezona bijelog, tartufari se svaki dan, jer je on puno rjeđi. Moja mama primjerice zna tartufariti cijelu noć, do zore, a u šumu krene u jedan u noći - kaže.
I zaista, gospođa Anita tartufari već 52 godine. Naime, odrasla je u selu Valica uz motovunsku šumu, u njoj se igrala i tražila tratufe, a sa šest godina si je prvom zaradom od tartufarenja kupila školsku torbu, knjige, bilježnice i obu- ću za školu. - Mami možeš uzeti sve samo ne pse i šumu. Ona i kad je bolesna, mora otići u šumu - kaže Danijela. Natura tartufi otkupljuju tartufe od 180 obitelji, a svoje proizvode izvoze po cijelom svijetu. Trenutno je u pripremi šest novih proizvoda, a pokraj kušaonice radi se i kuhinja s ciljem održavanja edukacijskih ručkova i večera.
- Tržište nam ne dozvoljava da spavamo. Cijela familija se daje u to što radimo, jer drugačije ne ide, no to prvenstveno treba biti gušt i ljubav. Mene najviše raduje kada kupac voli naše proizvode, to nas usrećuje, gura naprijed i to zadovoljstvo vrijedi više od bilo kakvih milijuna - završava Danijela.
Naravno, i psi moraju dobiti nagradu i imati kraljevski tretman jer na kraju krajeva, bez njih ne bi bilo tartufa niti svih tih zadovoljnih lica. A u ovoj priči taj odnos čovjeka i psa funkcionira savršeno, usrećuju jedi druge i nema im draže od zajedničke šetnje po šumi.
