Kad smo prije dvadesetak godina prvi put ručali u rovinjskom restoranu Monte, tek koju godinu nakon što ga je preuzeo bračni par Đekić, imali smo dojam da novi vlasnici s hranom više eksperimentiraju, usput se zabavljajući, nego što o njoj ozbiljno razmišljaju. Bez obzira na već tad očitu ambicioznost. Kuhinja je bila blago rečeno prilično divlja, po principu hit and run, pokoji put znalo se pogoditi s nečim zanimljivim, ali bogami ponekad definitivno i nije. U vrijeme kad je hrvatskom i istarskom gastro scenom već zasluženo dominirala Sonja Perić sa svojim Valsabbionom, Monte nije bio više od tek relativno simpatičnog pokušaja ozbiljnijeg kuhanja. Uz to, Monte je i tada radio tek sezonski, od proljeća pa da konca ljeta, i ta im činjenica nije pomagala, dapače zbog toga su godinama bili izostavljani i iz nekih relevantnih gastro vodiča.
No malo-pomalo upornost i rad počeli su Danijelu Đekiću i njegovoj supruzi Tjitske donositi pomake. Već tamo negdje 2012., 2013., nakon što se Valsabbion zatvorio, s pokojnim kolegom Frankom Lukežom znali smo provesti čaše i čaše razgovara na temu hoće li Monte sad preuzeti primat na istarskoj fine dining sceni. Neovisno o tome, mnogi su 2017. ostali iznenađeni kad je rovinjski restoran prvi u Hrvatskoj dobio Michelinovu zvjezdicu.
Danijel i Tjitske godinama su goste dočekivali srdačnim i iskrenim osmjesima i to im je pomoglo u stvaranju pozitivnog imagea restorana, no Danijel nam je pri dolasku na večeru ispričao da od ove godine u biznis pomalo uvode i svoju djecu. Tako stariji sin Ilja počinje preuzimati kuhinju dok mlađi Simon vodi salu. Glavni sommelier je i dalje Petar Nemeš čijim je dolaskom Monte prije nekoliko godina definitivno profitirao.
I dalje su u ponudi tri degustacijska menija od kojih je jedan vegetarijanski. Onaj novi, najzanimljiviji, na bazi hlapa nažalost nije došao u obzir, druga polovica našeg tima jednostavno nije bila ljubiteljica hlapova i jastoga, pa smo se odlučili za podjednako zanimljiv iako klasičniji meni, kombinaciju morskih i mesnih jela.
Uvod je bio već klasični čips punjen sirom prezentiran u grmu ružmarina, a već su pozdravi iz kuhinje bili vrlo zanimljivi i s prvoklasnim sastojcima, bugarskim kavijarom i guščjom jetrom, kruščićima s crnim tartufima i ukiseljenim šparogama, između ostalog.
Tanjur s dimljenim žumanjkom na kremici od krumpira preko kojeg je bio položen osetra kavijar donio je ugodno intenzivnu kombinaciju slanoće i dima, dok je već iduća kombinacija tome oponirala - brancin mariniran u rižinom octu s esencijom naranče, sipa i jadranske kozice bili su ugodno aromatični i osvježavajući, s dovoljnom dozom kiseline. Zanimljiva je odluka kuhinje da se koriste kozice, a ne prestižniji škampi.
Slijed koji je ponudio vongole, kapešante i dagnje posložene na fregoli, sitnoj pašti sličnoj kuskusu, začinjenoj šafranom, bio je vrlo obećavajući, no, nažalost, delikatne školjke potpuno su se izgubile u vrlo jakom okusu podloge. Uz to je bila poslužena dondola koju je dobro naglasila blaga ljutina peperoncina.
Tuna nam je uvijek dobrodošla u Monteovu meniju, ovaj put je marinirana pa grilana tuna na emulziji od morskih ježeva s namazom od patlidžana bila pun pogodak s izvrsnom kombinacijom jakih okusa, dok je drugi dio tanjura, tuna tartar s mikrokomadićima pohane teletine, ikrom pastrve i wasabi pjenicom jednostavno bila nešto manje uspješna kombinacija. Općenito, upitno je zašto se kuhinja uopće odlučila poslužiti ova dva jela u paru, jer svako od njih može funkcionirati zasebno, potpuno su različitog stila i nismo shvatili što ih osim tune povezuje.
Pačja jetra s ciklom i višnjom bila su vrlo pristojna, no vrhunac su bile teleće brizle s umakom od crnih trubica i pireom od celera! Ovako dobar spoj okusa na relativno jednostavnom jelu odavno nismo kušali. Meso je bilo naprosto podatno mekano, ali upravo je kombinacija triju posluženih komponenti bila ono što je pružilo zadovoljstvo.
Pred kraj posluženi su nam sir i preddesert, zanimljiva kombinacija odležalog kravljeg sira, smokve u balsamicu, bademi u karamelu, sladoled od pačje jetrice, skuta i lješnjak te sladoled od ružinih latica s cvijetom od jabuke. Desert je pak bio kombinacija holendskog keksa s borovnicama, žele bombon od jagoda, fritula s kandiranim maslinama i bajadera s datuljama. Cijela ta kombinacija bila je prvenstveno zanimljiva, s neobičnom mješavinom okusa koja nas nije impresionirala, ali je ideja za svaku pohvalu.
Pili smo par zanimljivih vina, prvenstveno jedan od najboljih hrvatskih plavaca, Rizmanov Primus iz 2016. koji je sad već u izvrsnoj formi s fino zaokruženim taninima kojeg nam je Petar Nemeš poslužio uz brizle, te Bolfanov Pinot Noir iz 2017. Jako nam je dobro sjeo i Stagnum Rose Frane Miloša, ozbiljno vino koje za razliku od većine rosea definitivno nije namijenjeno jednoj sezoni i koje je izvrsno pasalo uz grilanu mariniranu tunu.
Mnogo se toga promijenilo od 2017. kad je Monte dobio Michelinovu zvjezdicu, konkurencija se itekako pojačala, ali je očito da ovaj rovinjski restoran i dalje uspijeva ostati pri samom vrhu hrvatske fine dining ponude kao jedan od najznačajnijih i najkreativnijih restorana koji održava vrlo visoke standarde.
Cijena našeg degustacijskog menija bila je 170 eura, čaša vina u wine pairingu je 12 eura, tako da je cijena večere bila 265 eura po osobi. Na koncu smo dobili 20 posto popusta što je u Monteu uobičajen i lijep običaj kad je riječ o starim gostima. Uz sve nesavršenosti, uzevši u obzir ugodnu opuštenu atmosferu i izvrstan servis, riječ je vrlo dobroj vrijednosti za novac za večeru u prestižnom restoranu s Michelinovom zvjezdicom.