Istri definitivno ne nedostaje vrlo dobrih i izvrsnih restorana, uostalom neki od najboljih u Hrvatskoj nalaze se upravo ovdje. No jednako tako činjenica je da u samom gradu Puli odavno postoje tek dva-tri mjesta u kojima možete ozbiljno ručati ili večerati. Za sve ostalo trebate potegnuti autom desetak ili 15 kilometara do susjednih općina. Zato je otvaranje triju novih restorana početkom ljeta na atraktivnim lokacijama u gradu zazvučalo vrlo obećavajuće.
I dok je kod jednog zapravo riječ o simpatičnom bistrou, a drugi je prilično jasno definiran kao restoran opće ponude, Salon 1875, smješten na superatraktivnoj lokaciji glavnog gradskog trga Foruma, nasuprot Augustovu hramu i gradskoj palači, najavio je ozbiljnije ambicije. To, kao i činjenica da bi trebao raditi tijekom čitave godine, zvuči kao dobrodošli napredak za Pulu, pa smo ovdje rezervirali mjesta za večeru. Doduše, vlasnici koji su preuzeli ovaj prostor već nekoliko godina u neposrednoj blizini iza gradske palače imaju dva lokala koji se ni po čemu ne ističu i rade isključivo sezonski. Suprug, inače Beograđanin, brine o kuhinji, dok je supruga Puležanka zadužena za vina i salu.
Pogled nam je najprije pao na vinsku listu, ne previše opsežnu (što ne mora biti loše), ali istovremeno prilično šarenu i ni po čemu posebno zanimljivu, uglavnom dress to impress (što nije dobro). No ono što nam je odmah upalo u oko su cijene: većina je boca za otprilike 20 posto skuplja nego u nekim vrlo ozbiljnim i renomiranim restoranima u Istri. Stoga nije čudno da nam je konobar na naše pitanje koja im vina najbolje idu odgovorio da se gosti pri naručivanju uglavnom rukovode – nižom cijenom. Pili smo tako prosječnu Ipšinu maceriranu malvaziju (jednu od rijetkih) koja nas je stajala 56 eura, a zabavilo nas je kad smo vidjeli da Ruinartov bazni šampanjac R de Ruinart Brut stoji potpuno nerealnih 198 eura, barem 70 više od normalne cijene. Bilo bi to previše i za njihov cijenjeni Blanc de Blanc.
I dok se bazni Ruinart ne libe prodavati po astronomskoj cijeni, a u ponudi imaju i flashy Chateau Miraval Rose holivudske obitelji Jolie-Pitt, primijetili smo da za cocktaile pak koriste prilično jeftine sastojke, Beefeater gin, Red Square votku i Jim Beam bourbon. Uz to, crna su vina u vinskoj listi navedena kao "crvena". Ne baš obećavajući početak.
Nadalje, uz prilično ozbiljno dizajniran meni dobili smo i isprintani dodatak s ponudom pizza i mesa s roštilja. Konobar nam je objasnio da su "nakon nekog vremena" shvatili da gosti traže i cjenovno prihvatljiviju hranu pa su, eto, i to stavili u ponudu. S obzirom na to da je u tom trenutku restoran radio tek neka tri-četiri tjedna, ovakav je koncepcijski promašaj teško shvatljiv. Posebice kad smo vidjeli da se gostima pizze nose preko Foruma iz obližnje pizzerije istih vlasnika.
Za antipasto smo naručili jedan tanjur hladnih morskih specijaliteta, za strane goste nazvan Istrian Harvest (27 eura). Ispalo je da je taj jedan tanjur sasvim dovoljan za dvoje, što je u ovom slučaju bilo dobro, no taj se princip kasnije pokazao upitnim. No, dobili smo pomalo oprečne informacije o sastavu tanjura: jedan je konobar tvrdio da smo dobili marinirane sardele, drugi filetirane sipe (vjerojatnije), dok je za jednog vrlo prosječna pašteta bila od tune, a za drugog riblja (točno). Nisu bili sporni pristojni tuna sashimi, solidni tartar od gambera i potpuno suvišne dagnje kao iz konzerve.
Nismo robovali moru, za primo smo uzeli Linguine Amethyst, linguine s umakom od ljubičastog (crvenog?) radiča, guancialeom i straciatellom (17 eura), a konobar nam kao drugo toplo predjelo preporučio roladu od mozzarelle u istarskom pršutu na pestu od maslina (14 eura). Pašta je bila dobro skuhana, pristojno al dente, radič je dao slatko-gorku notu, guanciale slanost a straciatella svježinu, tako da je ovaj tanjur bio vrlo dobar. Osim što se tom količinom dvoje moglo najesti.
Rolada od mozzarelle je za stol pak došla gotovo potpuno hladna, vjerojatno je tanjur predugo čekao pa smo konobara ozbiljno pitali služe li to kao toplo predjelo? Sama posteljica od maslina nije bila vrijedna spomena. Sve u svemu, loša preporuka.
I konačno, za glavno jelo išli smo na sigurno, naručili smo dva jedina steaka na meniju, Vintage 1875 Steak, biftek na aromatiziranom krumpiru u borgonja umaku (36 eura), i Ribeye Giardino, ribeye steak s povrćem na žaru i umakom od kadulje (34 eura). Tu smo pogodili, oba su komada mesa bila vrlo dobra, očito podjednako dobro odležana, izrazito mekana, izvrsno pečena izvana i iznutra, medium rare kako smo i tražili. Iako je ribeye bio znatno tanji od fileta, svejedno je bio pravilno ispečen. Dok je meso bilo za svaku pohvalu, prezentacijski su tanjuri bili prilično grozni, takvo "turističko" posluživanje s hrpom dodataka i umaka nikako nije za pohvalu.
Servis je bio pristojan, konobari vrlo uslužni, otvoreni i vole razgovarati, uzmimo to kao dobru stranu.
Nažalost, ne možemo kazati više nego da zasad Pula nema sreće - riječ je tek o pretencioznom i preskupom turističkom restoranu koji koncepcijski luta i kojem su površni dojam i velike porcije ipak važniji od suštinskog pomaka prema ozbiljnoj kuhinji. Lokal u zatvorenom dijelu ima samo dvadesetak mjesta, u odnosu na veliku terasu s više od 120 mjesta, i bit će zanimljivo vidjeti s kojim će konceptom restoran raditi izvan turističke sezone.
Na koncu nam je račun od 222,50 eura, s popustom od 10 posto koji nam je "skinula" šefica (vjerojatno jer smo bili jedini domaći gosti na terasi), izašao 200,25 eura.