Stvari da vam unesem? - upitao je ljubazni taksist kad smo se zaustavili ispred moje kuće, na ulazu u dvorište.
- Hvala, ne treba. Samo stavite kovčege uz ogradu - odgovorila sam preturajući po torbici.
Otkad sam otputovala, moj Lovro vjerojatno nije ni dolazio kući, pomislila sam i napokon pronašla ključ.
Ni nakon bezbroj pokušaja nisam uspjela otključati bravu na dvorišnim vratima. Zašto ih uopće zaključavamo kad su vrata toliko niska da se s lakoćom preskoče, pomislila sam. Zatim sam preko ograde prebacila kovčege, preskočila i poput lopova ušla u vlastito dvorište, pogledavajući pritom i lijevo i desno da me ne vidi koji susjed.
Od praznine koja me unutra čekala obuzela me nelagoda. Sa spuštenim roletama na svim prozorima, kuća je djelovala napušteno i pusto. I po izgledu vrta uvjerila sam se da ta dva mjeseca, koliko me nije bilo, nitko nije dolazio. Unutra me čeka samo miris ustajalosti, tužno sam uzdahnula i pomislila na Pariz.
- Korana, trebala si ostati još mjesec dana. Dobro nam je zajedno, nismo usamljene. Doma te ionako nitko ne čeka, a meni si vratila volju za životom - rekla mi je prijateljica Ana kad sam odlazila iz Francuske.
- Znaš da moram ići. Preda mnom i Lovrom je ozbiljan razgovor - podsjetila sam je.
Nastavila mi je pričati o promjenama koje sam unijela u njezin život i priznala da sam je svojim dolaskom izvukla iz depresije. Nastojala mi je uljepšati rastanak.
Trebat će mi vremena da se vratim u svakodnevicu, pomislila sam dok sam pokušavala otključati vrata vile. I ovaj je ključ zapinjao. Zapravo, nisam ga mogla ni okrenuti. Već iznervirana od silnih pokušaja, okrenula sam se uokolo i ugledala prvu susjedu Vericu.
- Drago mi je što vam vidim, no čemu se mučite? Zar ne znate da je vaš suprug promijenio brave? - iznenadila me.
- Zašto? - začudila sam se.
Ništa nisam slutila. Pomislila sam da je Lovro negdje izgubio ključeve pa je zato promijenio sve brave.
- Nije mi rekao zašto, ali sve su promijenjene. Dođite, nakon dugog puta sigurno bi vam godila prava, jaka kava. A i Lovro vam je kod mene ostavio pismo - rekla je i skrenula pogled u stranu.
Pomogla mi je prenijeti kovčege do svoje kuće, dok sam ja šutke hodala za njom. Ništa mi nije bilo jasno. U Veričinoj kuhinji osjećao se ugodan miris tek pečene savijače, a samo desetak minuta kasnije na stolu je bila i kava. Svaki kutak te skromne kuće odisao je toplinom doma, za razliku od urbane vile mog supruga, koja je to samo trebala biti.
- Što se dogodilo? Je li Lovro doista izgubio ključeve? I kad je bio ovdje? - upitala sam uistinu iznenađena jer me o tome nije obavijestio.
Istina, u posljednje vrijeme Lovro i ja nismo bili u najboljim odnosima. Kad je najavio da će neko vrijeme biti kod majke na selu, ja sam prihvatila poziv svoje prijateljice Ane i otputovala u Pariz. Posljednja dva tjedna nismo se ni čuli. Kad bih nazvala, njegova sestra Silvana rekla bi da Lovro spava ili je negdje vani. Mobitel mu je stalno bio isključen, a Lovrina sestra to je pravdala njegovom potrebom za mirom. Ni u najgorem snu ne bih pomislila da neći moći ući u vlastiti dom. Istina je da je sve glasilo na Lovru, on je bio vlasnik tog zdanja sazidanog od mramora i stakla i nikad se u toj otmjenoj hladnoći nisam osjećala kao kod kuće, ali drugi dom nisam imala.
Popila sam kavu i u samo nekoliko zalogaja pojela još toplu, ukusnu savijaču. Verica i ja smo razgovarale o uobičajenim stvarima, no kod svoje drage susjede primijetila sam napetost.
- Nezahvalno je naći se u ulozi posrednika među supružnicima. No Lovrin brat Luka samo se pojavio, promijenio brave i zamolio da vam predam ovo pismo - rekla je izbjegavajući moj pogled.
"Našim smo razdvojenim životom potvrdili da više ne trebamo jedno drugo, pa sam zatražio razvod. Znala si da sam bolestan, da i moja majka umire, no nisi htjela poći sa mnom. Važnija ti je bila prijateljica. Kako mom narušenom zdravlju odgovara planinski zrak, odlučio sam zauvijek ostati ovdje. Svoju kuću ću prodati, a ti se, kada pročitaš ovo pismo, možeš smatrati slobodnom ženom. Djeca su odrasla, nema potrebe da zbog njih hinimo sklad. Ne zanima me gdje ćeš živjeti, što se mene tiče, možeš se slobodno vratiti u Pariz. I tamo zauvijek ostati."
Dok sam čitala te retke, slova su mi zaplesala pred očima. No, već u sljedećem trenutku šok je prerastao u bijes.
Tako on zamišlja promjene u našem životu o kojima je govorio nakon što se oporavio od moždanog udara? Ponovno je stao na noge zahvaljujući mojoj brizi i pomoći. I s kojim me pravom nakon dva zajednička desetljeća ostavlja bez ičega? Pa ta vila je naša bračna stečevina, pomislila sam.
Verica se povukla iz kuhinje, osjetila je da želim biti sama. Gledala sam u to pismo i sjetila se našeg posljednjeg razgovora. Nakon moždanog udara želio je manje raditi, a više brinuti o svom zdravlju. I nije točno da sam umjesto njega odabrala Anu. On me nagovarao da odem u Pariz.
- Tek kad se nađeš na rubu, počneš cijeniti ono što si imao. Kad me udarilo onako iznenada i jako, mislio sam da je kraj. Moram promijeniti način života, a počinjem s poslom. Više neću toliko raditi i otputovat ću neko vrijeme na selo. Nema boljeg oporavka od šetnje livadama i seoskog zraka. Moja sestra Silvana pripremat će mi domaću, zdravu hranu, koju ti nikako da uvrstiš na naš jelovnik. Nastaviš li s ovakvom hranom, ubit ćeš me - sjetila sam se njegovih riječi.
Tada mi nisu zvučale kao predbacivanje. Nisam ni slutila njegove prave namjere, iako me nije ni zvao da pođem s njim. Zapravo me nagovarao da prihvatim Anin poziv i odem u Pariz, pomislila sam i osjetila bol oko srca.
Kakav je čovjek moj suprug kad mi nije mogao u oči reći što osjeća? Mogli smo se rastati prijateljski, a umjesto toga on mi ostavlja pismo kod susjede. Ovo je i moja kuća, bijes je u meni rastao!
Ako misli da sam još uvijek nesigurna i uplašena djevojka kojom se davno oženio, prevario se. Očito još uvijek smatra da ga se bojim i drhtim pred njegovom strogoćom. Nazvala sam policiju i zamolila ih da dođu kako bi pred njima bravar promijenio brave. Lako sam mogla dokazati da je ovo i moj dom. Rekla sam da je moj suprug promijenio brave jer je izgubio ključeve, a ja sam neplanirano došla ranije s puta. Verica je posvjedočila da doista ovdje živim.
Lovrin podmukli postupak po ne znam koji put podsjetio me na nesretne okolnosti našeg upoznavanja, kad sam nakon tragičnog gubitka svoje jedine ljubavi utjehu našla u njemu. I vrlo brzo se za njega udala.
Svog zaručnika Branka upoznala sam kad je njegov brod uplovio u luku gradića u kojemu sam živjela. Odmah smo se ludo zavoljeli. Bila je to prva, mladenačka ljubav. Uz njega sam saznala što znači biti voljena žena. Zaručili smo se i zbog mene je htio izaći iz mornarice. Trebao je na još jedan put, a njegov sam povratak očekivala s nestrpljenjem. Zakazali smo i datum vjenčanja i već sam kupila vjenčanicu. Branko je stradao u oluji, ispao je s broda. Danima su ga tražili, no nikad nisu našli njegovo tijelo. Slomljena od tuge, utjehu nisam našla ni u knjizi. Iako sam već bila na četvrtoj godini ekonomije, nisam mogla učiti. Nije mi bilo ni do čega.
Takva tužna i depresivna upoznala sam Lovru. Bio mi je rame za plakanje, prijatelj, a kad me zaprosio, pristala sam iz vrlo sebičnih razloga. Lovro je živio u većem gradu, doma je dolazio samo vikendom. Mislila sam da ću odlaskom riješiti svoj problem, jer ovako me posvuda svaka kuća, svako drvo, podsjećalo na Branka.
Nikad neću zaboraviti tu večer kad sam dotučena gledanjem svoje vjenčanice otišla u kafić i naručila dupli konjak. Ispila sam ga u jednom gutljaju i osjetila toplinu, opuštanje, suze koje su se slijevale niz moje lice. Možda bih te večeri doista utjehu potražila u alkoholu, no onda se pojavio Lovro. Pažljivo i oprezno upitao me zašto pijem.
- I tuga je sastavni dio života. No svaki tunel ima izlaz, samo treba ustrajati i nastaviti hodati. Bolno je vidjeti suze na djevojačkom licu - rekao je.
Prijateljska riječ i oslonac trebali su mi više nego ikad. Zato sam nepromišljeno i olako prihvatila ruku prijateljstva i otvorila mu ranjenu dušu. Zaprosio me već na sljedećem susretu, ponudio mi time izlaz iz ove male sredine. Mogla sam ostati u mjestu gdje me sve podsjeća na Branka ili se prepustiti novom izazovu života uz privlačnog i dosta starijeg muškarca.
Je li šesnaest godina razlike među nama prepreka ili prednost? Možemo li imati sretan i skladan brak o kakvom sam maštala s Brankom, pitala sam se gledajući Lovru. Njegovo je lice zračilo vedrinom, samopouzdanjem, dostojanstvom. Tada sam mislila da ću uz njega uvijek biti sigurna, zaštićena i voljena. I pristala sam se udati za njega.
Izabrala sam bijeg od sjećanja na Branka. S tolikom, neizbrisivom tugom ovdje mi nema života, mislila sam. Poznati mirisi, zvuci, dragi prijatelji i stihovi naših pjesama u meni su svakodnevno budili bujicu uspomena.
Ostanem li ovdje, umrijet ću od boli. Moram pobjeći od vlastitih sjećanja i u novi život ući bez uspomena, pomislila sam večer prije vjenčanja s Lovrom.
Sanjarila sam o životu u dalekoj i nepoznatoj zemlji. Odmah nakon vjenčanja, naime, počeli smo s pripremama za preseljenje u Japan. Tamo je Lovro već bio zastupnik naše velike tvrtke.
- Kad sam te vidio u onom kafiću, onako bespomoćnu i uplakanu, odmah sam poželio da mi budeš supruga. Nisam se prije ženio jer sam se potpuno predao poslu. Nisam ni primijetio kako godine lete, a u četrdesetima se, u tim poslovnim krugovima, na samce počne gledati sumnjičavo. Svi nekako više vjeruju obiteljskim ljudima. Žena tvoje inteligencije i ljepote može samo pridonijeti mom uspjehu. Znao sam to čim sam te ugledao - priznao mi je u zrakoplovu za Tokio.
Na neki čudan način bila sam sretna. Svidjelo mi se što me nije obasipao lažnim ljubavnim izjavama niti je tražio od mene da glumim zaljubljenu suprugu. Bio je zadovoljan mojom privrženosti, odanosti, vjernosti. Često smo u Tokiju organizirali zabave, primanja na koja je dolazila poslovna i diplomatska elita.
Jako sam dobro govorila engleski i lako sam se snašla u društvu njihovih supruga. Laskale su mi pohvale mojoj kuhinji, komplimenti mom izgledu na kojima njegovi partneri nisu škrtarili. O našim osjećajima nikad nismo razgovarali. Dala sam mu se dušom i tijelom, a onaj djelić srca u kojem sam pospremila uspomene na Branka zaključala zauvijek.
U drugoj godini našeg braka rodila sam sina Mislava, a dvije godine kasnije i kćer Mariju. Odrastali su pod mojim okriljem, ali i uz dadilje koje su ih učile svjetskim jezicima. Lovro nije htio da se zaposlim, pa sam svoj život posvetila djeci. Za moja osobna zadovoljstva tada nije bilo vremena. Tek kad smo se preselili u Francusku, sprijateljila sam se s Anom i napokon imala s kim ispijati duge kave. I njezin je suprug bio dosta stariji od nje pa smo lako našle zajedničke teme.
Dobro smo se razumjele i pomagale jedna drugoj da prebrodimo monotoniju života koju su nam nametnuli stariji muževi. Posao im je i u mladosti bio na prvom mjestu, a sada su s jednakim žarom odrađivali posljednje godine radnog vijeka. Istrošeni dugogodišnjim stresnim radom i važnim poslovnim odlukama, izgubili su smisao za društveni život.
Moj Lovro je često govorio koliko se raduje odlasku u mirovinu, danima koje će provoditi u rodnom selu, no istodobno nije se mirio s time da će izgubiti poziciju i ugled u poslovnom svijetu. Zato je, kad je napokon dočekao mirovinu, svoje nezadovoljstvo istresao na meni.
Optuživao me da naša već odrasla djeca nemaju osjećaj bliskosti s nama. A svojim postupcima prema njima upravo je on među nama stvorio jaz. On se u kući ponašao strogo, poput nekog strogog generala. Ne pamtim da ih je ikad zagrlio, poljubio. Ni Mislav ni Marija nisu se s nama htjeli vratiti u domovinu. Mislav se zaposlio u jednom institutu i sve se rjeđe javljao, a Marija se udala za jednog Španjolca i svoju obitelj zasnovala u Madridu. Tako smo se nakon dvadeset i pet godina provedenih u pet zemalja na tri kontinenta u Hrvatsku vratili samo nas dvoje.
U međuvremenu moji su roditelji umrli, a Lovrina je majka i u devedesetoj bila vrlo vitalna. Tijekom svih tih godina po svijetu Lovro je sanjao o vili u elitnom dijelu metropole. Želio se vratiti u rodno mjesto, ali i hvaliti se što je sve stekao u inozemstvu. Bez skupe vile na još skupljem zemljištu dojam ne bi bio potpun. Predlagala sam mu da kupimo stan, no on nije htio slušati susjede iznad glave. Kuću je sagradio za samo godinu dana, i to isključivo prema svojim idejama. Mene ništa nije pitao. Na moje primjedbe da ima previše mramora samo je odmahivao rukom.
U prvim danima mirovine uređivao je vrt, a ja se osjećala usamljeno. Zbližila sam se sa susjedom Vericom, pa smo često pile kavu, odlazile na tržnicu i pričale o koječemu. Zbog otuđenosti vlastite djece Lovro i ja sve smo se više udaljavali. Nisam ni tada bila sigurna pati li doista koliko govori ili je to samo ljutnja jer su mu vlastita djeca, usprkos novcu kojim je cijeli život kupovao njihovu ljubav i tako ih htio vezati za sebe, okrenula leđa.
- Da si ih od malih nogu vezala uz nas, da si ih kao majka naučila voljeti i poštovati roditelje, sada ne bi živjeli u tuđini - svako malo bi mi predbacio.
- Emocija ili imaš ili nemaš. U skladnim se obiteljima one razvijaju, no naša takva nikad nije bila. Upravo si ti našu djecu učio da je važan samo novac. I govorio im da si samo ti vrijedan poštovanja jer si donosio novac u kuću. Čini mi se da ćemo doživjeti sudbinu mojih roditelja. Tvojom zaslugom oni nikad nisu zagrlili svoje unuke. Umjesto sklada u obitelji, ti si gradio karijeru, novac, a sada je prekasno žaliti što djeca za nas nemaju osjećaja - odgovorila sam.
- Prestani pričati gluposti! - obrecnuo se na mene.
Istina ga je silno zaboljela. Lice mu se izobličilo, zajapurio se od bijesa, a ja preplašena otišla u kuhinju.
Njegovi su ispadi bili sve češći. Ujutro bi ustajao namršten, ne bi ni pozdravio, u kupaonicu bi prošao pored mene kao da i ne postojim. Kad bi mu ispao sapun, bacao bi sve što mu dođe pod ruku. Izazivao bi da se upustim u svađu, a kad bih to i učinila, tek tada bi uslijedilo pravo ludilo. Jednom sam mu rekla neka ide liječniku jer s njegovim živcima nešto sigurno nije u redu. Njegovo je verbalno maltretiranje postalo neizdrživo pa sam sve češće izlazila iz kuće, dok ga bijes ne prođe. Lovro odavno više nije bio čovjek kojeg sam poznavala.
Odjednom sam čula tup udarac.
Požurila sam natrag u dnevni boravak i vidjela ga zgrčenog, ležao je na podu i borio se za zrak.
- Moždani udar - rekao je liječnik čim je hitna došla i odveo ga u bolnicu.
Srećom, bio je to lakši udar i Lovru su poslali u toplice na oporavak. Imala sam dojam da ga je strah od smrti smekšao. Desna strana bila mu je oduzeta, bez moje pomoći nije mogao ništa. Osjećala sam grižnju savjesti, mislila sam da sam ja krivac za njegovo stanje jer da mu onda nisam sve to rekla, možda se ne bi toliko uzrujao. Dva mjeseca kasnije došao je kući, a onda nas je posjetila njegova sestra Silvana.
- Majka bi htjela da dođeš kući. Blijed si i slab, boravak na svježem zraku će ti pomoći. I od ovih kašica koje ti žena kuha sigurno nećeš ozdraviti. Moraš jesti domaću, zdravu hranu - rekla je kao da nisam s njima.
Liječničke preporuke o prehrani tu se priprostu ženu nisu ticale. Njegova mlađa sestra ostala je, s četiri razreda osnovne škole, živjeti s majkom. Neudana, grubog lica i osornog glasa, kao da je bila predodređena služiti majku i stariju braću. Bila je uvjerena da će sir i jaja te povrće iz njihova vrta izliječiti njezina brata. Slušajući je, zabrinula sam se za svog supruga i rekla da bih i ja s njima.
- Mama je rekla da dovedem samo njega, a njezina se riječ mora poštovati - odbrusila mi je šogorica koja me, baš kao i njezina majka Ljubica, nikad nije prihvatila.
- Uostalom, nisi li govorila da te Ana zove u Pariz? Ovo je jedinstvena prilika da odeš, dok sam ja kod majke - dodao je Lovro.
Rekao je to neobično mekim, blagim glasom. Povjerovala sam da mu je žao zbog Silvanina tona, kao i zbog naših svađa. Uostalom, otkad se razbolio, samo sam ja brinula o njemu. Nitko od njegove obitelji, baš kao ni naša djeca, ni jednom ga nisu posjetili. Marija se pravdala trudnoćom, a Mislav čak nije ni nazvao da pita kako je otac.
Kakve je posljedice moždani udar ostavio zaključila sam po tome što djecu više nije ni spominjao, ali i po pismu i promijenjenim bravama na našoj kući. Nikad nije spominjao razvod, a sada me ovako obavještava da se mogu smatrati slobodnom ženom.
Što je, osim bolesti, moglo izazvati takve promjene, pitala sam se tumarajući po praznoj kući.
Shvatila bih takvu odluku da sam ga zanemarivala dok je bio bolestan, da nisam bila uz njega u najtežim trenucima. Pred očima mi je i sada njegovo izbezumljeno lice kad mu je liječnik rekao da njegov oporavak uvelike ovisi i o meni.
- Osim vježbi s fizioterapeutom, jako je važan odnos s bliskim osobama. Uz njihovu podršku lakše ćete vratiti samopouzdanje, volju za životom - rekao mu je liječnik.
Puna četiri mjeseca po cijele sam dane bila s njim u toplicama. Ništa mi nije bilo teško raditi samo da mu ugodim, oraspoložim ga. U to vrijeme trudila sam se sjećati samo lijepih trenutaka, ponašala se kao da ružnih nije ni bilo. Vjerovala sam da ćemo nakon oporavka opet biti bliski i da će mirovinu napokon prihvatiti kao normalan tijek života.
- Bio si u pravu kad me nisi poslušao. Da smo kupili stan, kako sam ja htjela, sada ne bismo imali onako divan vrt kojim ćemo šetati čim se vratiš kući - govorila sam mu dok smo polako šetali toplicama.
- Mi smo je sagradili, Korana. Zar misliš da nisam svjestan tvog doprinosa obitelji? Nikad se nisi razbacivala novcem poput supruga mojih kolega. Da ti nisi znala štedjeti, danas bismo puno manje imali - iznenadio me dan uoči dolaska njegove sestre.
Tim više nisam razumjela njegovu odluku o razvodu. Sumnjala sam da pismo nije pisao Lovro, jer njegova me obitelj nikad nije prihvatila. Za njih sam bila obična namiguša koja je upecala njihova sina. Nerijetko su mi to i rekli. No nikad nisam mužu postavila ultimatum 'ili oni ili ja'. Ničiju obitelj ne bih mogla razdvojiti, mada mi je njegova nanijela puno zla.
S Lovrom je bilo puno ružnih trenutaka, ali očekivala sam da ćemo se u jeseni naših života bolje razumjeti i okrenuti jedno drugome. Nadala sam se da ćemo pod stare dane nadoknaditi sve što smo propustili. Brak je za mene bio sveta obveza koja podrazumijeva i dobro i zlo. Zato propast našeg braka sada smatram svojim osobnim porazom. Jedina osoba kojoj sam se mogla povjeriti bila je moja susjeda Verica.
- Moram ga posjetiti, a ne znam kako će njegovi reagirati - rekla sam.
- Zašto vas to brine? Pa vi ste mu supruga - odgovorila je.
- Bivša. Ako to već nisam, vrlo brzo ću postati.
- Da sam na vašem mjestu, ništa ne bih činila dok ne dođe poziv za brakorazvodnu parnicu. A dođe li do toga, angažirajte najboljeg odvjetnika - rekla je.
Na žalost, Lovro je umro prije službenog razvoda. Doživio je još jedan moždani udar, puno jači od prvog. Njegova obitelj pokušala je osporiti pravo na podjelu imovine govoreći kako su oni brinuli o Lovri. Optužili su me da sam napustila muža kad sam mu bila najpotrebnija, klevetali me da sam imala ljubavnike, nemilice trošila novac koji je Lovro zarađivao. Srećom, sve je ostalo na pričama jer su iz toplica potvrdili koliko sam bdjela nad suprugom. Njegova obitelj, sud je odlučio, nije imala pravo na nasljedstvo. Samo djeca i ja.
A baš su mi vlastita djeca zadala najgori udarac, jer se na očevu pogrebu nisu pojavila. Na ostavinskoj raspravi sve je podijeljeno na tri dijela, pa sam kuću na kraju prodala kako bih isplatila djecu. Od svoje trećine kupila sam dvosobni stan u kojem sam se puno bolje osjećala. No, bila sam sama, telefon je rijetko zvonio, a ja nisam imala nikoga s kime bih popila kavu ili malo porazgovarala. Zato sam i prihvatila Anin poziv da je ponovno posjetim.
Onako visoka, vitka poput djevojke, kratko ošišana, bila je lako uočljiva u pariškoj zračnoj luci. Utonula sam u njezin prijateljski zagrljaj i u njemu pronašla sigurnost, mir. Bio je ljetni dan, pun sunca i topline, početak novog života koji bi mi bez Anine podrške bio monoton. Sva moja prošlost sada se činila kao tunel kojem se nazire izlaz. U krugu Aninih poznanika i prijatelja, nabijenih pozitivnom energijom, polako sam se oslobađala strahova, tjeskobe, sjećanja na zlonamjernu Lovrinu obitelj koja nije birala sredstva kako bi mi otela bračnu imovinu.
Bitku s njima sam dobila, a preda mnom je bila ona najteža - zbližiti se s djecom. No sada je Ana uz mene, a kad se potpuno oporavim, suočit ću se s njima. Razlozi njihova otuđenja ne mogu biti nepopravljivi. Više nego ikada vjerujem u sretan završetak svoje životne priče. Uostalom, nakon toliko ružnih godina vrijeme je da i ja osjetim toplinu.