Na prvi se pogled činilo kao da središtem Zagreba vladaju alternativne politike koje bi možda mogle utjecati na službenu. No, konačni ishod obje ove akcije na kraju se pokazao podjednako neuspješnim, dok su se ikonografija i poruke sindikalnog skupa doimale tužno zastarjelima.
Ovdje prvo želimo reći da su hrvatskoj političkoj i javnoj sceni potrebne civilne masovne akcije, bez obzira na to organiziraju li ih razne nevladine udruge, grupe graÐana ili sindikati, koji u Hrvatskoj, barem formalno, nisu povezani s političkim strankama, pa i njihove poteze možemo ubrojati pod graÐansko, a ne stranačko-institucionalno političko djelovanje. Za hrvatsku je politiku definitivno dobro što se bilo tko sjetio organizirati skupljanje potpisa za referendum o NATO-u (iako mislimo da je taj referendum nepotreban). Za hrvatsku je politiku još bolje da je netko, napokon, uspio na jednom mjestu okupiti četrdeset ili pedeset tisuća ljudi koji su došli prosvjedovati. Hrvatski je politički život, kada je riječ o ponašanju “običnih” graÐana, već godinama toliko umrtvljen da mu svaka akcija koja nije krajnje ekstremistički nastrojena, a koja može mobilizirati toliki broj ljudi, pruža minimalnu potrebnu količinu adrenalina. Dakle, i skupljanje potpisa za referendum i sindikalne demonstracije u Zagrebu bili su, nedvojbeno, pozitivni dogaÐaji, kojih bi u Hrvatskoj trebalo biti mnogo više. MeÐutim,
 Politički život ‘običnih’ graÐana vež je godinama tako umrtvljen da mu svaka akcija koja nije ekstremistička pruža nužnu količinu adrenalina |
Zašto je akcija skupljanja potpisa za referendum za NATO završila očiglednim neuspjehom? Razlozi za neuspjeh su dvojaki: strukturalni i sadržajni. Kada je riječ o strukturalnim razlozima, prvo moramo zaključiti da niti jedna od udruga koje su provodile skupljanje potpisa nema osobiti rejting u javnosti, ni dovoljno široku mrežu koja bi mogla okupiti dovoljan broj potpisnika. Ulaziti u tako zamašan posao, kao što je prisiljavanje Vlade da raspiše referendum za NATO, bez potpore i jedne velike poltiičke ili društvene institucije, nešto je krajnje naivno, što nije moglo drukčije završiti. Da su se organizatori referenduma, primjerice, dogovorili sa SDP-om u većem dijelu Hrvatske ili s IDS-om u Istri o zajedničkoj civilno-političkoj akciji, skupljanje potpisa vjerojatno bi dovelo do barem nešto uspješnijeg ishoda. Ovako sve se svelo na amatersku, unaprijed propalu operaciju, koja je, suprotno tvrdnjama njezinih organizatora, dobila razmjerno velik prostor u medijima.
Socijalni zahtjevi
Kada je, pak, riječ o sadržaju akcije skupljanja potpisa za referendum, uvjereni smo da ona nije mogla postići potpuni uspjeh (dakle 450.000 potpisa), čak ni da je organizirana najefikasnije na svijetu, da je dobila potporu sportskih, estradnih i političkih zvijezda, i da su organizatori imali golemi budžet za televizijske reklame. Problem je, naime, u tome što, prema najnovijim istraživanjima, čak više od 70 posto Hrvata želi u NATO. Organizatori skupljanja potpisa za referendum suočili su se, baš kao i organizatori prosvjeda protiv Georgea Busha, s pronatovskom i proameričkom trenutnom voljom većine graÐana, koji žele da Republika Hrvatska što prije uÐe u NATO i kojima je bilo drago što je američki predsjednik došao u Hrvatsku, pa bio taj predsjednik i George W. Bush. Akcija skupljanja potpisa patila je od još jednog, dubinskog sadržajnog problema. Njezini su je pokretači odmah bili intonirali kao akciju protiv NATO-a, a ne akciju za referendum, što je vjerojatno odbilo dio graÐana koji smatraju da je referendum u tako ozbiljnim pitanjima neophodan, ali koji nisu htjeli da im se nameće očigledni protunatovski stav organizatora akcije.
I dok je, dakle, skupljanje potpisa za referendum o NATO-u doživjelo nesporni neuspjeh, na prvi se pogled čini da je sindikalni prosvjed na Trgu bana Jelačića doživio veliki uspjeh. Uistinu, ondje se okupilo četrdeset ili pedeset tisuća ljudi. Riječ je o najvećem protestnom skupu u Hrvatskoj održanom u posljednjih deset godina, od veljače 1998. godine. Podsjetimo, krajem veljače 1998. sindikati su najavili masovne demonstracije u centru Zagreba. TuÐman je reagirao nasilno i protudemokratski. Stotine policajaca u pancirkama, sa štitovima okružili su centar grada i izolirali demonstrante. Ondašnje su demonstracije imale jasnu političku poruku: bile su usmjerene protiv TuÐmanova režima, a u njima su sudjelovali i neki od vodećih oporbenih političara, poput pokojnog Vlade Gotovca.
Prošlosubotnje demonstracije temeljile su se isključivo na socijalnim zahtjevima sindikata. Usprkos prijetnji Vladi, koju su mediji izvukli na naslovne stranice, te demonstracije zapravo nisu bile političke naravi jer se na njima nije apriori odbacivala sadašnja politička opcija (nego, sasvim uvjetno, u stilu “ako ništa ne napravite do jeseni, mi ćemo se stvarno naljutiti”), niti se na njima afirmirala bilo koja druga politička opcija.
Zagrebačke su sindikalne demonstracije bile skup ljutih, frustriranih ljudi koji premalo zaraÐuju i koji sve teže plaćaju svoje račune i koji su, posve opravdano, sve zabrinutiji za svoju socijalnu sigurnost, za svoju radnu budućnost, za budućnost svoje djece. I sasvim je u redu da su ti ljuti, socijalno ugroženi i zabrinuti ljudi iskazali svoje osjećaje prema vlastima. Vlast mora biti svjesna njihova položaja. Problem je, meÐutim, u tome što prosvjednici ne mogu apsolutno ništa postići, barem ne u sindikalnim okvirima. Hrvatski sindikati, bilo oni neovisni ili oni koji glume neovisnost, a zapravo su bliski vlastima, svojim članovima ne nude nikakvu perspektivu i nikakva konkretna rješenja. Borba za veće plaće, manje cijene i sigurnost radnih mjesta tek je puka frazeologija koja, u konačnici, najviše šteti samim radnicima.
Sindikalni voÐe moraju znati da je, ne samo dugoročno, nego i srednjoročno gledajući, najgore što se Hrvatskoj može dogoditi, da država još više utječe na plaće nego danas i da država odreÐuje cijene. Takva vrsta državnog intervencionizma nespojiva je čak i s ograničenim slobodnim tržištem, a najčešće vodi u ekonomsku katastrofu. Moderni sindikati trebali bi se zalagati za politiku koja omogućuje jače gospodarske aktivnosti jer će se samo tako otvarati veći broj dobro plaćenih radnih mjesta. Moderni sindikati trebali bi se boriti za sigurnost zapošljavanja, a ne za sigurnost fiksnog radnog mjesta: i u Hrvatskoj, kao i drugdje u Europi, zaposleni se moraju naviknuti da mijenjaju i radna mjesta i mjesta boravka. Inzistirati na jednom poslu u jednom gradu za svih 40 godina trajanja radnog vijeka već je dugo posve nemoguće, jedino što se naše sindikalne središnjice s tim nisu kadre suočiti.
I što će se dogoditi za pola godine ako cijene nastave rasti, plaće nastave stagnirati, kreditne rate odu gore, a gospodarska se aktivnost uspori (sve je ovo vrlo izgledan scenarij)? Što će se, dakle, dogoditi ako sindikati za pola godine, u takvim, za životni standard bitno pogubnijim okolnostima, sazovu novi prosvjed na Trgu bana Jelačića? Sasvim je sigurno da će se na prosvjedu skupiti barem osamdeset, umjesto četrdeset tisuća ljudi. Ali, oni neće ništa postići, osim što će, možda, natjerati Vladu da kratkoročno zamrzne cijene kruha, struje ili benzina.
Demonstracija snage
Čak i kada bi se demonstracije počele širiti po svim većim gradovima, čak i kada bi dovele do pada Vlade i raspisivanja izvanrednih izbora, sindikati opet ne bi postigli ništa za svoje zaposlenike, jer ni nova, bilo čija vlada, ne bi mogla zajamčiti onakvu socijalnu sigurnost kakvu prosvjednici traže, dok sindikati, s druge strane, nisu kadri artikulirati zahtjeve primjerenije današnjem vremenu i današnjim privrednim i društvenim okolnostima.
Utoliko je zagrebački sindikalni prosvjed bio samo demonstracija snage opravdano bijesnih ljudi, koji, meÐutim, u sadašnjim sindikalnim okvirima ne mogu baš ništa postići. Hrvatskom su društvu potrebne civilne političke i socijalne akcije. Dobro je i važno da se graÐani što masovnije angažiraju u političkom životu, i to oko konkretnih pitanja.
No, obje takve akcije, koje su se dogodile krajem prošlog tjedna, moraju se, nažalost, ocijeniti neuspješnima.
Davor Butković
