Prekrasno ušavši u jesen života, s finim licem, dugim prstima kojima često dotakne obraze ili nos i plavim očima, sijeda i bez šminke, gotovo i bez nakita, Vanessa Redgrave - glumica, humanitarka, politička aktivistica - ukazala se u nedjelju navečer zagrebačkoj publici u HNK, u sklopu Filozofskog teatra koji vodi Srećko Horvat.
Istina, Vanessa Redgrave nije filozof, ali njen je život bio tako bogat, pun preokreta, politički uvjetovan, da se to moglo iskoristiti za jednu napetu sliku 20. stoljeća, ili, što ja znam, prikaz ljudskog martirija, ali...
Nesuđena Antigona
Znam i sama, intervjuirala sam Redgave 2003., kad je u Zagrebu snimala film, pa znam da ona govori o čemu želi, ma što je pitali; sada je sva u humanitarnom aktivizmu, opsjednuta bliskoistočnim izbjeglicama i njihovim patnjama i sustavno je izbjegavala svako pitanje o njoj samoj da je Srećko Horvat, kad smo po običaju nakon kraja programa popili čašu vina u malom salonu HNK, mogao samo uzdahnuti: “Ma, pusti.”
Filozofski teatar u HNK u međuvremenu se prometnuo u mjesto u kojem je poželjno biti: ako hoćete čuti što nam se danas događa, ako hoćete biti viđeni ili vidjeti nenadmašnu bobo (no, pa znate, bohemian bourgeois) damu naših dana, Đurđu Tedeschi, koja je sinoć stigla (naravno) sva u crnom, a gornji dio blještećeg kaputa bio joj je izrezuckan u trokutiće i stremio na sve strane, kretala se kazalištem sa svojom svitom poput egzotične ptice - ali zato je na glavi imala samo simbolično pokrivalo. Zna žena reći stop.
Redgrave je stigla u Zagreb nekoliko sati prije nastupa, poigrala tenis sa svojim prijateljem Šerbedžijom, a onda se posvetila publici: nesuđena dramska spisateljica - što je Redgrave ispričala s mnogo humora - nesuđena Antigona, koju je htjela igrati cijeli život, ali došla je samo do Hekube, velika filmska glumica o čemu nije bilo riječi.
Evo, Redgrave je, recimo, glumila u filmu “Blow up” s Davidom Hemmingsom (r. Michelangelo Antonioni) i taj film iz swinging London ere - čiji je i sama bila dio - zauvijek ostaje na vrhu liste najboljih filmova u povijesti. I sam Horvat priznao mi je da ga užasno zanima enigma kraja filma, i što sad s tom lopticom koje ima i nema, a i mene zanima - jer u tome je ključ filma.
No, ostali smo uskraćeni za to pitanje, obzirni Srećko nije ga postavio - krivo mi je, ako je najgore što mu se moglo dogoditi da ga Redgrave s prezirom otkači, bože moj... Recimo, na pitanje nije li joj njezin subverzivni ljevičarski govor na dodjeli Oscara za sporednu žensku ulogu u filmu “Julija” onemogućio napredak karijere rekla je: “Ali, nije smisao u tome, Srećko.”
Posjeti Sarajevu
Jako me zanimalo vrijeme rata (rekla je da je jedno vrijeme bila “countryside”, ali to su bila gotovo sva londonska djeca) i poraća u Londonu, ali Redgrave je odlučila ispričati nam sve o svojim posjetima Sarajevu - svaka čast - i o tome kako je, kad je čula da je ondje Susan Sontag, pomislila: ako može ona, zašto ne bih mogla ja? Patnje sarajevskog stanovništva Redgrave je s mnogo einfühlunga prepričala... ali i mi već znamo mnogo o tome. Govorila je i značenju umjetnosti u vrijeme rata, njenoj osnaživačkoj ulozi, o dobroti (“svako dijete koje je makar jedan dan osjetilo dobrotu spašeno je za cijeli život”), a zatim se prebacila na bliskoistočnu krizu, koju je također osvijetlila iz humanitarnog ugla. Kao iznenađenje večeri prikazan je film o St John Eye Hospital u Gazi, u kojoj liječnici liječe (uglavnom očne) bolesti stanovništva neovisno o naciji, vjeri, socijalnom statusu... a Redgrave je, kao tadašnja ambasadorica UN-a, bila jedna od onih koji prikupljaju novac. Zahvaljujući temi, nastup Vanesse Redgrave često je propadao u sentimentalno propovijedanje. Ali, ako je od nje, neka je.