Ne znam - Mirjana je nepovjerljivo zavrtjela glavom i duboko povukla dim cigarete. Potom ga je polako ispuhnula, puštajući pritom kroz usta plavičaste kolutove da joj se dižu iznad glave. Promatrala sam ih kako se rasplinjuju u zraku i čekala njen daljnji komentar. Kad međutim nije više ništa rekla, nervozno sam je napala.
- Što ti to ne znaš? Reci otvoreno što misliš. Mrzim kad govoriš u zagonetkama!
Zapravo sam vrlo dobro znala što je mislila. Moja pet godina starija i prema meni zaštitnički raspoložena sestra i sad je vjerojatno brinula zbog onoga što sam joj ispripovijedala.
- Ne znam - ponovila je zamišljeno, prešavši ležerno preko mog napadačkog tona kao da ga nije primijetila.
- Jednostavno mi to nije normalno, eto! Što se ti imaš družiti s Bartolovom bivšom ženom! I to baš sad, kad ste se vas dvoje odlučili vjenčati!
Tome što smo Bartol i ja nakon šest godina konačno odlučili ozakoniti našu vezu radovala se cijela moja obitelj, a posebno moja sestra. A to što se sad tako oštro usprotivila mom druženju s Bartolovom bivšom bilo je samo pokazatelj koliko se bojala da nešto ili netko ne pokvari naše planove.
- Ta Emilija, što ona uopće hoće od vas? - ljutito je pripalila novu cigaretu, iako je tek netom zagasila prethodnu.
- Još do prije mjesec dana znala si o njoj samo iz Bartolova pričanja, a sad vam se sustavno uvlači u život! I, što kažeš, izrazila je želju da dođe na vaše vjenčanje? Oprosti, ali to zaista nije normalno!
Nervozno sam otjerala rukom dim od svog lica i napadno se nakašljala. Obožavala sam Mirjanu, ali ponekad mi je stvarno znala užasno ići na živce. Kao na primjer sada. Pa što ako je Emilija i htjela doći na naše vjenčanje? Ja sam bila ta kojoj je Bartol trebao staviti prsten na ruku, a ne ona! U čemu je dakle bila ta "strašna opasnost" koju je Mirjana prognozirala?
- Ti si ponekad tako naivna - moja je sestra ponovno zatresla glavom, ovaj put gledajući me gotovo sažaljivo.
- Kako ne razumiješ - najprije je počela žustro govoriti, a onda naglo u pola rečenice zastala.
- Ona je prepredena lija i nije iskrena prema tebi - nastavila je nešto blažim i smirenijim tonom.
- To što vam sada iskače iza svakog ćoška i pravi se da ti želi biti prijateljica, za to mora postojati nekakav skriveni razlog. U to sam sigurna!
- Ma to je smiješno… - odmahnula sam rukom, ali sam se i nehotice ugrizla za usnicu. Ispod oka sam dobacila sumnjičav pogled prema sestri. Bartol se razveo prije sedam godina i, prema njegovu pričanju, Emilija je za njega bila "prošlo svršeno vrijeme". No je li i Emilija osjećala isto prema Bartolu? Možda je zaista htjela minirati našu vezu. Ili, još gore, naš brak! Možda je u crkvi na pitanje svećenika ima li netko nešto protiv ovoga braka namjeravala istupiti iz gomile i uzviknuti: Ja imam protiv! Nikome ne dam Bartola!
Stresla sam se pri samoj pomisli na takav scenarij i skrušeno se stisnula na neudobnom stolcu u Mirjaninoj maloj kuhinji. Vidjevši zabrinut izraz na mome licu, Mirjana je s još većim žarom nastavila iznositi argumente protiv mog prijateljstva s Emilijom.
- Hajde, reci, koja bi normalna žena željela biti prijateljica s budućom ženom svoga bivšega muža? Koja?
Šutjela sam. Nisam poznavala ni jednu. No, s druge strane... Pred očima mi je ponovno zatitrao Emilijin lik. Onako sitna, mršava, krhka i s onim krupnim očima, kako je ta žena mogla imati bilo kakve skrivene namjere!
- Emilija nije takva - odbacila sam Mirjanine insinuacije. - Ona jednostavno želi zadržati dobre međuljudske odnose s Bartolom.
- S bivšim mužem! - podsjetila me moja sestra navukavši značajan izraz na lice. Onda je ponovno u nevjerici zatresla glavom.
- Ja jednostavno ne znam kako ti ne vidiš da tu nešto smrdi. Hodaš s Bartolom šest godina i onda, odjednom, nekoliko mjeseci prije vašeg vjenčanja, pojavljuje se njegova bivša žena - niotkuda!
- Nije niotkuda! - pobunila sam se poput djeteta. - Znaš da je stigla iz Francuske.
- Dobro, ok - iz Francuske! - podrugljivo je ponovila. - No ne samo što se pojavila, već odjednom želi dobre odnose sa svojim bivšim mužem i njegovom budućim ženom. Postavlja se pitanje: zašto?
Bilo je logike u Mirjaninim sumnjama, naravno da jest, no ja sam više voljela vjerovati da se radi o civiliziranom prekidu braka i dobrim međuljudskim odnosima i nakon razvoda.
- Ti si obična guska! - ošinula me iznenada Mirjana svojim komentarom poput biča, nagradivši me istodobno ljutitim pogledom.
- Ja znam da si po prirodi sanjar, ali kako možeš biti toliko glupa da vjeruješ kako ti ta žena zaista želi biti prijateljica!
Vidjevši koliko se uzrujala, uzela sam svoju torbicu sa stola i krenula prema vratima. Poznavajući svoju sestru, znala sam da ako sad ostanem, mogu računati jedino na svađu i međusobna predbacivanja. Uostalom, bila su već tri sata, a u četiri sam u gradu imala dogovor s Emilijom. Zamolila me, naime, da se nađemo kako bih joj pomogla pri kupovini nekih stvari.
- Hej, dušo! - Emilija mi je već izdaleka mahala na pozdrav, dok je svojim sitnim korakom hitala prema meni. Na sebi je imala lepršavu haljinu boje lavande, dok je kovrčavu kosu skupila na potiljku u punđu. Djelovala je poput djevojčice i nitko joj ne bi dao njenih četrdeset godina.
- Ajme, draga, nemaš pojma kako sam sretna što si pristala da se nađemo! - rekla je uhvativši me za obje ruke i čvrsto ih stisnuvši.
- Kao prvo, moram kupiti poklon za svoju mamu. Nisam joj ništa donijela iz Francuske i ne mogu je više slušati kako mi to nabija na nos! Onda moram kupiti nešto i za svoje nećake. Ta djeca su danas tako zahtjevna! A onda moram kupiti i poklon Bartolu. Ipak mu je u nedjelju rođendan!
Ovdje sam malo ustuknula. Bartolu je u nedjelju zaista bio rođendan, ali zašto je to nju trebalo biti briga? Nismo je ni pozvali na rođendan. Zapravo, Bartol i ja smo ga planirali proslaviti sami, bez obitelji i prijatelja, u nekom finom, romantičnom restoranu. No sad sam odjednom imala neobičan predosjećaj da bi nam se plan mogao izjaloviti. I zaista.
- Znaš, baš sam si nešto mislila - rekla je trenutak kasnije Emilija uhvativši se palcem i kažiprstom za donju usnicu. - Bartolov rođendan bio bi izvrsna prilika za okupljanje stare škvadre! Mogli bismo se svi skupa okupiti kod Bartola na viksi i napraviti nezaboravan tulum. Ipak mu je to četrdeset i peti rođendan! A gore na Žumberku bilo bi idealno po ovim vrućinama. Ima dovoljno hlada i mjesta na terasi za veliko društvo!
Naravno da je Emilija bila dobro upoznata s Bartolovom vikendicom. Na kraju krajeva, ondje je provodila slobodno vrijeme punih sedam godina, koliko je trajao njihov brak.
- Da, bilo bi to super, samo znaš… - štucala sam i mucala. - Bartol i ja smo imali drukčije planove.
- Ma, kakve god da ste imali! - Emilija me ushićeno prekinula. - Što može biti bolje od okupljanja starog društva? Vjeruj mi, Bartol će biti oduševljen! Znaš što, prepusti cijelu organizaciju meni i nemoj se uopće više time zamarati? Vidjet ćeš, bit ćete oboje prezadovoljni!
Tako je zborila Emilija, ili bolje rečeno, cvrkutala! Bila je toliko zanesena svojom idejom da jednostavno nisam imala srca odbiti je.
- Onda, dušice? Jesmo li složne u tome? - pitala me na rastanku uz široki osmijeh, na što sam joj jedino uspjela potvrdno kimnuti glavom. Zapravo sam bila očajna što Bartol i ja nećemo proslaviti njegov rođendan onako kako smo planirali, ali Emilijina moć uvjeravanja je pobijedila. Uvjerena da činim Bartolu uslugu, pristala sam na njezin plan, međutim, kad sam mu rekla za moj dogovor s Emilijom, zabezeknuto me pogledao. U njegovim očima nije bilo ni traga onoj radosti koju sam očekivala. Štoviše, mogla sam naslutiti njegovo razočaranje.
- Zar nismo rekli da ćemo nas dvoje izaći sami na večeru? - upitao me zbunjeno.
Jesmo. Ali, to mu sigurno nije moglo biti toliko zabavno kao večera koju je isplanirala Emilija!
I tako se u nedjelju okupilo veliko društvo u Bartolovoj vikendici. Tulumarilo se sve do zore i neću pogriješiti ako kažem da se radilo o vrlo uspješnoj zabavi. Emiliji se moralo priznati da je bila izvrstan organizator. Sve je sama isplanirala: od hrane i pića pa do popisa gostiju. Istina, to nije bilo moje društvo, nego društvo iz Emilijine i Bartolove mladosti, ali ja sam s fascinacijom promatrala kako se moj dragi i njegovi gosti s nostalgijom prisjećaju svojih mlađih dana.
Nije mi smetalo čak ni to što je na trenutke izgledalo kao da je Emilija domaćica večeri, a ne ja. Bilo mi je to na neki način razumljivo jer je ipak ona sve organizirala. Na rastanku mi je prišla.
- Ovo je bila večer za pamćenje! - rekla je stavivši mi ruku na rame i namignuvši mi zavjerenički.
- Mislim da će se Bartol još dugo, dugo sjećati svog četrdeset i petog rođendana.
Da, hoće, ali ne zahvaljujući meni nego tebi, prošlo mi je na tren kroz glavu i smjesta me rastužilo. Proslava je stvarno bila dobra, ali, htjela ja to sebi priznati ili ne, Emilija mi je preotela glavnu ulogu. Uz Bartola, koji je bio slavljenik, ona je bila zvijezda večeri. Kad su se svi razišli, Bartol mi je prišao i razdragano me zagrlio. Bio je dobre volje, no ja sam se osjećala praznom.
- Sanja, što ti je? Zašto si tako tužna? Zar ti se nije svidjela zabava? - upitao me zabrinuto, na što sam ja brzo odmahnula glavom. Kako sam mu mogla priznati ono što me tištalo? Zar ne bi bilo krajnje malograđanski od mene požaliti mu se i reći da me muči to što je Emilijina uloga te večeri bila značajnija od moje?
- Ma ne, sve je u najboljem redu! - slagala sam i privila se uz svog dragog. Realno gledano, nisam imala nikakva razloga da budem ljubomorna na Bartolovu bivšu ženu. Ona je možda organizirala proslavu njegova rođendana, ali ja sam bila ta koja je, kad su se svi razišli, ostala uz Bartola i spremala se sada zajedno s njim u krevet! Ovakva pomisao donekle me umirila, no mojim dvojbama tu nije bio kraj.
Preostala su još nepuna dva tjedna do našeg vjenčanja, kad sam primijetila da se odnos između Bartola i mene počeo mijenjati. On, inače uvijek otvoren za razgovor i spreman na šalu, odjednom je postao šutljiv i zamišljen. Čak ni na spomen našeg vjenčanja nije reagirao s oduševljenjem kao ranije. No, kad god bih ga pitala što mu je, samo bi odmahnuo glavom i uvjeravao me da je sve u redu. Bila sam užasno zabrinuta, no, na sreću, bila je tu Emilija koja me umirivala.
- Ma takav ti je Bartol! - tješila me. - Sjećam se dobro kako se i prije našeg vjenčanja sav izbezumio, kao da ide na giljotinu! - smijala se.
Vjerovala sam joj, no nije mi zbog toga bilo nimalo lakše. Muškarac s kojim sam još do jučer mogla baš o svemu razgovarati sada se odjednom zatvarao u sebe i ponašao prema meni poput kakvog stranca.
- Ne razumijem - povjeravala sam se bivšoj ženi svog budućeg muža. Znam da zvuči krajnje čudno, no otkad sam se zbog nje zakvačila sa svojom sestrom, jedino sam s njom mogla otvoreno razgovarati o Bartolu.
- Bio je tako sretan zbog našeg vjenčanja, čak je pristao da se vjenčamo u crkvi. Znam da ste se vas dvoje vjenčali samo kod matičara, ali moji su jako religiozni i složio se kad je vidio koliko mi to znači. Sve je bilo savršeno, ali…
- Ali, što? - Emilija je upitno podigla obrve.
- Čini mi se da ga nešto jako tišti, a ne želi sa mnom o tome razgovarati!
Emilija je bila puna razumijevanja i obećala mi da će pokušati otkriti o čemu se radi. I dok mi je s jedne strane zaista postala oslonac, moja sestra je i dalje ludjela na sam spomen njezina imena.
- Ne spominji mi više tu Emiliju! Ne razumijem kako ti ne vidiš što se događa! - negodovala je kad sam joj rekla da me Emilija razumije i da mi to puno znači s obzirom na to da se Bartol počeo čudno ponašati.
- Što sam ja tebi govorila da će se dogoditi? Hajde, reci! - inzistirala je s tvrdoglavošću magarca.
- Nisam li ti, čim sam upoznala tu kreaturu od žene, rekla da će vam ona donijeti probleme? Upozoravala sam te da je držiš na distanci. Ali ne, ti si morala postati prijateljica s Emilijom! Morala si je vodati posvuda sa sobom! Čak joj dopustiti da ti upropasti Bartolov rođendan! I još joj se povrh svega povjeravaš! Ti si moja sestra i znaš koliko te volim, ali ne mogu vjerovati da si toliko glupa!
Mirjana je ovaj put bila istinski ljuta i bilo je to zapravo prvi put da su nam se mišljenja u tolikoj mjeri razilazila. Istina, ni ja nisam bila uvijek sretna što je Emilija ušla u naš život. No, s druge strane, kao intelektualka smatrala sam da je važno u takvim situacijama ostati civiliziran i ne praviti scene ondje gdje nisu nužne.
- Nemoj mi samo doći plakati kad shvatiš da sam bila u pravu i da te ta žena cijelo vrijeme potkopava! - vikala je Mirjana podigavši prst u zrak u znak prijetnje. Oči su joj bile razrogačene, a kosa razbarušena kao da je doživjela strujni udar. Da, takva je bila moja sestra. Izravna, vatrena, ali i naporna. Zašto me opterećivala nebitnim stvarima kad su mi na pomolu bili ozbiljni problemi.
- Po stoti put: moj problem nije Emilija, nego Bartol! - uzvratila sam joj jednako nabrušenim tonom. - To što se on u posljednje vrijeme ponaša kao da se najeo ludih gljiva nema baš nikakve veze s njom!
- Jesi li sigurna? - upitala me dok joj je u kutovima usana titrao gotovo zluradi smiješak.
Ne, nisam bila sigurna. Zapravo, nisam više mogla biti ni u što sigurna. Čak ni u Bartola, muškarca kojem sam za nekoliko dana trebala izgovoriti sudbonosno da. Što je to skrivao od mene? A da nije stvarno započeo tajnu aferu s Emilijom? Uvijek je, doduše, o njoj pričao s određenom dozom distance, rekla bih gotovo s odbojnošću, ali zar se ne kaže da je linija između mržnje i ljubavi vrlo tanka?
- Sve je bilo tako lijepo, tako savršeno - zamišljeno sam se zagledala kroz prozor u daljinu. - Sve smo isplanirali. Bila sam tako sretna. A sad se osjećam tako umorno i izgubljeno. Udaljila sam se od Bartola i nisam više sigurna želi li on uopće taj brak. Niti želim li ga ja!
- Stvarno? - Mirjanin glas zvučao je otegnuto, ironično.
- Prestani, molim te! Znam dobro što misliš, ali kažem ti i opet da nisi u pravu. Ne mogu za sve svoje probleme okriviti Emiliju. Ne mogu!
- Ali priznaješ da su se tvoji problemi pojavili kad i ona? - ustrajala je Mirjana. - Upravo s dolaskom te Emilije sve je krenulo naopako!
Ime Bartolove bivše žene izgovorila je s tolikom odbojnošću da sam se stresla. Ipak, bila je to istina. Svi problemi u mom životu počeli su s Emilijinim dolaskom. Usprkos tome bilo bi krajnje nepošteno od mene kriviti nju za bilo što, s obzirom na to da je bila toliko draga i ljubazna prema meni. Što je na kraju krajeva bilo loše u tome ako je željela imati normalan odnos s bivšim mužem? Zar je to grijeh?
- Shvatit ćeš ti, dušo moja, o čemu ti ja govorim, ali bojim se da će tada biti kasno - rekla je moja sestra. Glas joj je sada zvučao umorno i to me, da budem iskrena, zabrinulo više nego kad je vikala na mene…
Pet dana do vjenčanja dobila sam iznenadan posjet.
- Bok, seko - rekla je Mirjana prošavši na vratima pored mene i zaputivši se ravno u moj dnevni boravak. Nije mi najavila dolazak, ali to ionako nikad nije činila. Među nama dvjema je, naime, vladalo nepisano pravilo da uvijek budemo dostupne jedna drugoj, u svako doba dana i noći.
- Ne ljutiš se više na mene? - upitala sam je kad smo sjele u fotelje. Bilo mi je neizmjerno drago što je ipak došla, bez obzira na sve nesuglasice koje smo u posljednje vrijeme imale. Uostalom, brojila sam sitno do vjenčanja i morala s njom hitno dogovoriti još neke detalje.
- Nikad se i nisam ljutila - rekla je i nasmiješila mi se. - Ne znam zašto miješaš kruške i jabuke: ljutnju s brigom? Ja se jednostavno brinem o tebi. I to je sve!
Naravno da to nije bilo sve. Vidjela sam u njenim očima da mi želi još nešto reći. Poznajući moju sestru, bila sam gotovo sigurna da je za njezin dolazak postojao neki dublji razlog od onoga da se samo družimo. Sad se samo trebalo strpjeti i pričekati da ona kaže koji je pravi razlog njezina dolaska. I zaista, pola sata kasnije, nakon što smo popile po kavu i pojele svaka po komad kolača koji sam imala u hladnjaku, Mirjana je stavila karte na stol.
- Dakle… - počela je polako. Po njezinu opreznom biranju riječi bilo je i više nego očito da ne želi da nam komunikacija i ovaj put propadne na samom početku.
- Dakle, stvari stoje ovako! Ja sam, na žalost, i opet bila u pravu. Tvoja ljubljena Emilija je, baš kao što sam cijelo vrijeme i govorila, obična spletkarica!
Bile su to teške riječi, no nisam se željela suprotstavljati svojoj sestri. Ne ovaj put. Htjela sam je saslušati i vidjeti kako je došla do takvog zaključka!
- Vrlo jednostavno. Unajmila sam privatnog detektiva!
Na spomen privatnog detektiva na trenutak sam zanijemjela i doslovce zinula u čudu. Mirjana, moja sestra, da je unajmila privatnog detektiva? Znala sam da je po prirodi užasno nepovjerljiva, ali zar je bilo moguće da je išla tako daleko?
- Uglavnom - nastavila je ne obazirući se na moju zbunjenost - saznala sam nevjerojatne stvari!
Na trenutak je u sobi ponovno zavladala tišina i mogla se čuti samo dosadna muha koja je udarala o staklo prozora. Osjetila sam kako mi se želudac grči pri samoj pomisli što bih sve mogla čuti. Na tren sam čak bila sigurna da ću čuti kako me Bartol vara s Emilijom, no ono što je uslijedilo nisam očekivala.
- Emilija ucjenjuje Bartola - izgovorila je moja sestra u jednom dahu i počela mi iznositi dokazne materijale.
- Rekla mu je da je rodila njegovo dijete u Francuskoj, nakon što su se razveli!
U potpunom šoku gledala sam i slušala snimke koje je snimio privatni detektiv, ne vjerujući svojim ušima i očima. Prema onome što sam čula, bilo je jasno da je Emilija tvrdila da je u Francuskoj rodila Bartolovo dijete! Ne bi to za mene bila tako šokantna vijest da sama nisam imala problema sa začećem.
- Jesam li ti lijepo govorila da je ta žena zmijurina? Jesam li? Ali ti me nisi htjela slušati! Emilija ovo, Emilija ono! Emilija divna, Emilija krasna! Evo ti sad tvoje Emilije!
- Ne mogu vjerovati - mrmljala sam. Ipak, sad mi je barem bilo jasno zašto se Bartol u posljednje vrijeme onako čudno držao. Bio je zabrinut kako ću ja reagirati kad saznam istinu.
- Očito je da je on sve skrivao pred tobom kako te ne bi uzrujao - potvrdila je Mirjana moja razmišljanja.
- Ali, kako mi je mislio zauvijek zatajiti da ima dijete? - gotovo sam vrisnula. Sve mi je ovo odjednom bilo previše. Osjećala sam se izdanom sa svih strana. Emilija, koju sam u posljednje vrijeme zaista doživljavala kao prijateljicu, sada se pokazala prijetvornom i proračunatom, a Bartol… I on mi je lagao! Zašto mi nije rekao da je saznao da ima dijete s Emilijom?
- Učini mi uslugu - rekla je Mirjana na odlasku. - Nemoj napasti Bartola zbog ovoga što si danas saznala. Sigurna sam da te je samo htio poštedjeti sekiranja. Zamisli samo kako mora biti njemu. Nakon sedam godina odjednom se pojavljuje njegova bivša žena i govori mu da je rodila njegovo dijete. Sigurna sam da je u šoku zbog svega!
On je bio u šoku. A ja? Tko je mene pitao kako se ja osjećam? Pripreme za svadbu već su bile u punom jeku, a sad odjednom to! Dijete? Bartol je imao dijete? S Emilijom?!
- Hajde, glavu gore, sestrice - začula sam Mirjanu kako mi se obraća. - Emilija je obična lažljivica, pa me ne bi ni najmanje čudilo da to dijete uopće nije Bartolovo. Tko zna koji joj ga je Francuz napravio!
Raširenih očiju pogledala sam svoju sestru i zavrtjela glavom. Naravno da je postojala takva mogućnost, ali meni ne bi nikad pala na pamet.
- Ti si nepopravljiv slučaj - zaključila je Mirjana dok je odlazila. - Nakon svega, ti i dalje bezuvjetno vjeruješ svemu što je ta Emilija natrabunjala!
Mirjana to nije mogla shvatiti, ali ja sam zaista željela vjerovati toj ženi. Nisam se lako mirila s tim da je Emilijino prijateljsko ponašanje bilo čista laž. Željela sam vjerovati u civilizirane odnose između dvoje ljudi i nakon propale veze.
Danas je Bartolu i meni prva godišnjica braka. Proslavili smo je onako kako najviše volimo: sami, u malom romantičnom restoranu. Priča s Emilijom i njezinim djetetom odavno je iza nas. Kažem njezinim, jer kako se kasnije uspostavilo, Bartol nije njegov otac. Tu priču s očinstvom Emilija je izmislila kad je čula da se Bartol ženi. U međuvremenu je, naime, u Francuskoj zapala u financijske probleme, koje je namjeravala riješiti Bartolovim novcem, a koji bi način bio lakši za to nego proglasiti ga ocem svoga djeteta!
Ne znam uopće što reći na cijelu tu priču. Moram priznati da sam se jako razočarala u ljudsku iskrenost i dobrotu. Emilija me grdno prevarila. Svojim djetinjim izgledom i srdačnim pristupom predstavljala mi se kao dobra prijateljica kojoj mogu vjerovati, dok je zapravo činila sve da uništi moj i Bartolov odnos.
Usprkos svemu, želim i dalje vjerovati da ima ljudi koji misle ono što govore i da sam okružena dobronamjernima, koji nemaju nikakvih skrivenih namjera ni prema meni ni prema mojim najbližima. Kao romantik i sanjar, kakav jesam, jedino tako mogu funkcionirati u svijetu koji, na žalost, nije uvijek bajka.