“Pozdrav svima, ja sam Quentin Tarantino i ponosan sam predstaviti vam ovu retrospektivu špageti-vesterna na venecijanskom filmskom festivalu. Špageti vesterni su - koliko znam - jedan od najvažnijih žanrova u povijesti svjetskog filma, a talijanskog definitivno. Činjenica je da taj žanr nikad nije priznat kako je zaslužio.”
Tako je govorio redatelj “Paklenog šunda” i diptiha “Kill Bill” u rujnu 2007. godine, kada je u Veneciji predstavio svoj odabir najzanimljivijih špageti-vesterna. Izbjegavao je opus Sergia Leonea, kojeg je smatrao suviše reprezentativnim i cijenjenim, i usredotočio se na naslove slabije poznate i velikim poklonicima tog žanra. U sklopu retrospektive prikazana su ukupno 32 filma, a koliko je taj program bio značajan dostatno govori podatak da su kasnija DVD izdanja nekih od tih ostvarenja koristila etiketu “uvršteno u Tarantinov program u Veneciji”.
Ljubavna veza Tarantina i špageti-vesterna - žanra koji je procvao 1964. zahvaljujući svjetskom uspjehu Leoneova filma “Za šaku dolara” i predstavljao privremeni spas talijanskoj kinematografiji, sve do početka 70-ih - potječe iz razdoblja dok je budući slavni redatelj još kao anonimni losangeleski videotekar pregledavao stotine žanrovskih filmova i probirao svoje favorite. Među njima je bio velik broj talijanskih vesterna, koji su mu se sviđali zbog naglašenog vizualnog stila, fenomenalne glazbe i ponekad vrlo radikalne naracije. Jedan od njih bio je i “Django” Sergia Corbuccija iz 1966., s Francom Nerom u ulozi zagonetnog revolveraša koji za sobom vuče lijes i usput kao od šale likvidira desetke protivnika.
Žanr kao inspiracija
Manje cijenjen od Leonea, Corbucci je opčinio Tarantina pa je o njemu namjeravao napisati i knjigu: nikad je nije dovršio, ali je u vrijeme venecijanske retrospektive već znao da želi napraviti svoj “špageti-vestern” i nazvati ga upravo po spomenutom filmu tog redatelja. Tarantino se često inspirirao žanrovskim proizvodima, njegov prvijenac “Psi iz rezervoara” bio je krcat referencama na hongkonške krimiće, “Jackie Brown” referirao se na val niskobudžetnih akcića s afroameričkim glumcima u glavnim ulogama (tzv. blaxploatation films), a “Kill Bill” je bio očita posveta kung fu filmovima.
Tarantino, međutim, nikad nije bio doslovan kompilator, žanrovi su bili inspiracija, ali bi redatelj njihove motive zapleo u vlastite, vrlo originalne priče. Tako je bilo i s “Djangom”, čiji je scenarij pisao tri-četiri godine (u međuvremenu je snimio svoj veliki uspjeh “Nemilosrdni gadovi”), da bi ga naposljetku prozvao “Odbjegli Django” i pripremio za produkciju u jesen 2011. godine. Kako kod Tarantina ništa nije doslovno, njegov Django nije bio više bjeloputi revolveraš nego tamnoputi oslobođeni rob, lovac na ucjene, koji nemilosrdno likvidira nekadašnje ugnjetavače. Osim na špageti-vesterne, “Oslobođeni Django” referirao se i na kultni eksploatacijski film “Mandingo” Richarda Fleischera iz 1975., u kojem afroamerički rob - najčišći izdanak svoje rase - vodi ljubav s južnjačkom aristokratkinjom druge boje kože.
U “Odbjeglom Djangu” spojeno je sve i svašta. Priča počinje kada dr. King Schultz ( Christoph Waltz), njemački zubar i lovac na ucjene, prvi put upozna roba Djanga ( Jamie Foxx) i podari mu slobodu. Ubrzo shvati da je tamnoputi snagator vrstan revolveraš koji mu može pomoći uhvatiti znatan broj odmetnika na čije je glave raspisana nagrada. Django, međutim, ima svoje uvjete: ako mu Schultz pomogne pronaći njegovu ljubav Broomhildu ( Kerri Washington), od koje su ga svojedobno razdvojili, bit će mu pouzdan partner. Schultz pristaje, jer je oduševljen što Djangova dragana govori njemački (njezino sadašnje ime iskrivljena je inačica od Brunhilde, junakinje njemačke mitologije): dašak domovine na Divljem zapadu - to je nešto što se ne odbija. Jedini je problem što je Broomhilda zatočena na plantaži južnjačkog veleposjednika Calvina Candiea ( Leonardo DiCaprio), kojom rukovodi njegov tamnoputi domar Stephen ( Samuel L. Jackson): potonji je prema ljudima njegove boje kože katkad okrutniji nego bjeloputi gazde.
Najbolji uradak?
Plakat za “Odbjeglog Djanga” izravno se referira na onaj za film Sergia Leonea “Dobar, ružan, zao”, na njemu su Jamie Foxx, Leonardo DiCaprio i Christoph Waltz u istim pozama u kojima su na originalu nalazili Clint Eastwood, Lee Van Cleef i Eli Wallach. Usprkos pribojavanjima, Tarantinova gotovo trosatna ekstravagancija, s budžetom od 100 milijuna dolara, oduševila je publiku i kritičare. Nekima se film više sviđa i od “Nemilosrdnih gadova”, Tarantinova dosad najvećeg uspjeha, koji će po prihodima uskoro i nadmašiti. Na internetskom portalu www.metacritic.com, koji bilježi sudove američkih kritičara, “Odbjegli Django” je uz “Lincolna” Stevena Spielberga i “Zero Dark Thirty” Kathryn Bigelow jedan od tri najbolje ocijenjena filma ove sezone, a nominiran je i za pet Zlatnih globusa.
Izazvao kontroverze
Ipak, kada je Tarantino u pitanju, nije moglo bez kontroverzi. Najprije mu je najznačajniji afroamerički filmaš Spike Lee prigovorio da u “Odbjegli Djangu” trivijalizira problem ropstva, pritužbi zbog ekscesivnog nasilja bilo je bezbroj (nakon pokolja u osnovnoj školi Sandy Hood sredinom prosinca premijera je morala biti otkazana), a mnoge je zasmetalo i Tarantinovo slobodno poigravanje poviješću (Ku Klux Klan se u filmu pojavljuje prije nego što je i osnovan). Bijes su izazvale i figurice s likovima protagonista koje se mogu nabaviti u američkim dućanima i u internetskoj prodaji: prije se Afroamerikance eksploatiralo robovskim radom, a sada se to radi na drugi način - može se pročitati u protestnim komentarima.
Sve to, međutim, pridonosi mitologiji filma koji se u nas počinje prikazivati od narednog četvrtka. Isplati li ga se pogledati? Nema zbora!