ISTANBULSKA KONVENCIJA

300 ubijenih žena u 10 godina, 15.000 zlostavljanih žena godišnje, 184 posto poraslo obiteljsko nasilje... A HRVATSKA RASPRAVLJA O PITANJU RODA!?

    AUTOR:
    • Željka Godeč

  • OBJAVLJENO:
  • 07.10.2017. u 21:02

Split, 011017. Gradjanska inicijativa Zastitimo zene, odbacimo rodnu ideologiju odrzala je javni skup ispred crkve Gospe od zdravlja u Splitu Okupljeni na skupu pridruzili su se pozivu HBK saborskim zastupnicima da ne ratificiraju Istanbulsku konvenciju. Na skupu govoriti mnogi istaknuti katolicki intelektualci.
Na fotografiji: Sudionici skupa.
Foto: Vojko Basic / CROPIX
Vojko Basic / CROPIX

 

Flora Tristan, hrabra, svojeglava baka još slavnijeg unuka Paula Gauguina koja se sredinom 19. stoljeća borila za ravnopravnost žena i radnička prava, svojih posljednjih deset godina života provela je s metkom zaglavljenim pored srca. Metak joj je isporučio muž tiranin. Tek ga je taj napad vatrenim oružjem koštao zatvora, a Flori donio slobodu i pravo na razvod. Zlostavljanje nje i njezine kćeri, koje je uključivalo i fizičko, i seksualno, i psihičko, i ekonomsko, i jedne i druge, sudu nije bio dovoljan razlog za rastavu braka. Umjesto odvajanja nasilnika Floru Tristan odvojili su od djece. Jer, Florin krimen bio je veći od njegova; ostavila je muža.

Status robinje

Flora Tristan rušila je sve tabue koje je stigla i postala svećenica feminizma. Vjerovala je da dogme katoličke religije guše intelektualni život, slobodnu volju i znanstvenu inicijativu. Da Crkva propagira čednost kao simbol čistoće ne bi li ženu zadržala u statusu robinje. Madame la Colère, kako su je zvali, umrla je u 42. godini. Nije nikad upoznala unuka Paula. Ostavila je svijetu svoj manifest u kojemu proklamira pravo na pošteno plaćen posao i ravnopravnost žena, kao i podružnice radničkog sindikata koje je osnivala po cijeloj Francuskoj i s tim nesretnim metkom.

Sudbina Flore Tristan, umrle prije 173 godine, i svih žena koje su doživjele mučenje u obitelji utkana u Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno nazvane Istanbulska konvencija, danas u hrvatskom društvu izaziva moralnu psihozu. A panika raste kako se približava kraj godine kada bi Hrvatska, kako je obećao premijer Andrej Plenković, trebala ratificirati Istanbulsku konvenciju i dovršiti posao SDP-ove Vlade iz prosinca 2012.

Istanbulska konvencija zamišljena je kao instrument zaštite žena od nasilja u obitelji, plod težnje za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Njezina je osnovna intencija da žrtve, najčešće žene, poštedi dvostrukog terora i viktimizacije, olakša im institucionalno ponižavanje u dokazivanju da su žrtve. I, naravno, u konačnici promiče ravnopravnost žena i muškaraca.

Agresivna kampanja

 

Danas Hrvatska zbog Konvencije stoji zaglavljena, kao Florin metak, između dva svijeta: konzervativnog koji vodi agresivnu kulturkampf kampanju protiv prihvaćanja Konvencije i koja cementira patrijarhat i inferiornu poziciju žene. Organiziraju prosvjede, zazivaju referendum. Traže od Plenkovića da odbaci konvenciju. Na drugoj strani su liberali koji Konvenciju smatraju civilizacijskim, ne ideološkim, dosegom, alatom kojim društvo treba štititi žene kao ranjivu skupinu.

Činjenica da Konvencija spominje rod otvorila je najšire interpretacije koje je jako teško pronaći u njezinu tekstu. Konvencija naglašava da je nasilje rodno utemeljeno, usmjereno na ženu samo zato što je žena i adresira muškarce kao nasilnike. Radikalna desnica u rodu iščitava “poticanje djevojčica da postanu dječacima”.

Ako je Hrvatska ratificira, vrište ultrakonzervatici, srušit će se arhitektura društvenih odnosa, jer je Konvencija pogubna za ljudsku narav i identitet. Za njih je ona samo paravan koji gura rodnu ideologiju - direktan udar na svete tradicionalne vrijednost i brak, udar koji rastače društvo promoviranjem transrodnih osoba, “imaginarijem bez znanstvene podloge”. Tvrde da je Konvencija čista subverzija u obrazovnom sektoru, te da ukida pravo roditeljima da djecu odgajaju u skladu sa svojim uvjerenjima.

Split, 011017. Gradjanska inicijativa Zastitimo zene, odbacimo rodnu ideologiju odrzala je javni skup ispred crkve Gospe od zdravlja u Splitu Okupljeni na skupu pridruzili su se pozivu HBK saborskim zastupnicima da ne ratificiraju Istanbulsku konvenciju. Na skupu govoriti mnogi istaknuti katolicki intelektualci.
Na fotografiji: Vice Batarelo.
Foto: Vojko Basic / CROPIX
Vojko Basic / CROPIX

Vice Batarelo

 

Liberali, a posebno stručnjaci za obiteljsko nasilje, upozoravaju da se radi o gadnom nesporazumu ili pak prijesnoj laži. Tvrde da konzervativci u njoj vide nešto čega nema ni u tragovima. Objašnjavaju kako je rod nužan jer podcrtava nasilje prema ženama, ono koje prema svim svjetskim statistikama nerazmjerno pogađa žene.

Opasna ideologija

Obiteljske udruge kao najveća manifestna grupacija kritičara, bliska Katoličkoj crkvi, u svom su ideološkom ratu kao metu istakli transrodne osobe kao “najpodmukliju i najopasniju ideologiju u povijesti čovječanstva”.

Puno je u tom ratu velikih riječi i zbunjujućih pojmova. U ostrašćenim raspravama često se spominje spol i rod. Kakva je njihova veza i zašto su transrodne osobe postale moneta za potpatljivanje tankih, ali ne i tankoćutnih, hrvatskih živaca? Rod je u širu upotrebu ušao iz feminističke teorije koja je razlikovala spol kao biološku činjenicu, a rod kao društvenu, kao alternativni pojam za širi sustav ideja i stavova o ulogama žena i muškaraca u društvu. Bi li se hrvatski svijet srušio da Konvencija doista štiti i tih stotinjak transrodnih osoba, koliko se procjenjuje da u Hrvatskoj ima onih koji se muče sa svojim rodom, i bi li to značilo masovnu transformaciju u rodno neutralni spol, suprotan biološkom?

Nema boljeg odgovora od sadržaja Istan­bulske konvencije. Ali treba puno mašte da se u njoj nađu transrodne osobe; u njoj nema niti jednog retka spomena o njima, nema ni konteksta koji njima vodi. Pa kako je onda moguće da u Splitu udruga Vigilare održava prosvjede protiv konvencije ispred crkve Gospe od Zdravlja s transparentima: “Želim biti djevojčica a ne ONO”? Vigilareovci kažu da Konvencija promiče abortus kao pozitivnu društvenu pojavu – a da slova nema u Konvenciji o slobodi pobačaja, nego dapače – zabrani prisilnog pobačaja. Vice Batarelo upozorava da će, ako rod uđe u pravni sustav, u vrlo kratkom vremenu nestati definicije muškaraca i žene, jer se može dogoditi da se biološki muškarci deklariraju kao žene.

To je glupost, neznanje i manipulacija, uzvraćaju s druge strane.

“Konvencija ne uvodi nikakvu rodnu ideologiju. To je ordinarna glupost!”, tvrdi diplomirana sociologinja Katarina Vidović koja je još na početku milenija radila u kampanji javne edukacije za sveobuhvatnu reformu zakonodavstva koja adresira muško nasilje protiv žena i čiji su prijedlozi bili identični odredbama Konvencije.

“Upravo suprotno. Pojam roda kako se koristi u Konvenciji odnosi se na hijerarhijski sistem spolnih uloga koji žene drži u položaju objekta svih vidova muškog nasilja, a ne na postmodernističko shvaćanje roda kao performativnog identiteta. Upravo je to postmodernističko shvaćanje predmet kritike Katoličke crkve i njezinih trabanata u civilnom društvu. Ali ta kritika ne vidi da i sama zastupa rodnu ideologiju, samo utemeljenu na drugim principima - spolne uloge su prirodne i nepromjenjive”, tumači Katarina Vidović i objašnjava kako je nesporazume izazvala i depolitizacija ženskog pokreta i feminizma u Hrvatskoj koja se dogodila tzv. endžioizacijom, ali i razvojem civilnog društva na desnom spektru koji ne skriva ambiciju za ideološkom dominacijom.

Za sutkinju Visokog prekršajnog suda Branku Žigante Živković, specijaliziranu za nasilje u obitelji, Konvencija je pravni instrument za nasilje nad ženama i u obitelji, dalekosežan međunarodni ugovor i ništa izvan toga. “Ona sadrži”, kaže sutkinja, “kompletan putokaz u sprečavanju nasilja nad ženama i u obitelji. Cilj joj je jednakost žena i muškaraca i sprečavanje društvene štete koja je evidentna kada se malo temeljitije obradi statistika o nasilju u obitelji, a poglavito broj ubijenih žena od njima najbližih članova obitelji.”

Neznanje

Rodna uvjetovanost rezultat je upravo statističkih podataka i istraživanja koja svjedoče da određene uloge ili stereotipi proizvode neželjenu praksu i podupiru inferiornost žena ili stereotipne rodne uloge. “Nasilje u obitelji uvjetovano je društvenim ulogama žene i često je triger to što žena tu svoju ulogu nije ispunila ‘kako treba’, nije recimo skuhala ručak”, tumači sutkinja Branka Žigante Živković.

“Gdje se u konvenciji može iščitati transrodnost, gdje je tu rodna ideologija koja destruira brak, uvodi neutralni spol?”, pitamo odvjetnicu Sanju Bezbradicu Jelavić, specijaliziranu za prava žena i djeca, angažiranu u Autonomnoj ženskoj kući.

“Pa nitko razuman u Konvenciji ne iščitava pitanje rodnog identiteta, to je skretanje pozornosti s bitnog - zaštite žena kao žrtava nasilja na nebitno: pitanje roda kao ideologije koje nema u konvenciji. To ljudi rade iz neznanja ili namjerno”, odgovara Sanja Bezbradica Jelavić koja smatra da se radi o pokušaju kritičara da “kroz promašenu raspravu otežaju ratifikacija konvencije”.

“Istanbulska je izvrstan dokument, dobar i koristan za sve žrtve obiteljskog nasilja, ja se u sudskim postupcima pozivam na Konvenciju jer se Hrvatska obavezala da u svojoj praksi neće ići ispod njezinih standarda. Na nju se pozivam kada je sucima potrebno ukazati na izbor u određivanju susreta i druženja djeteta s nasilnim roditeljem. Generalni je stav da je za dijete dobro da postoji kontakt s roditeljem, ali Istanbulska uređuje kako to učiniti, a da nenasilni roditelj ne trpi. Istanbulska se bori za zaštitu tražiteljica azila, žena koje su stigle iz zemalja u kojima su pretrpjele mučenja po šerijatskom zakonu…”, opisuje Sanja Bezbradica Jelavić.

Promjena kulture

Kad je Europski parlament 12. rujna usvojio Rezoluciju kojom je podržao ratifikaciju Konvencije, Marijana Petir i Ruža Tomašić glasale su protiv. Petir je rekla da je grozno što rod postaje stvar osobnog izbora i u suprotnosti s Rimskim statutom Međunarodnog kaznenog suda koji kaže da se ‘rod’ odnosi na dva spola, muški i ženski. Ruža Tomašić procijenila je da konvencija “mijenja naše kulture kroz promociju pobačaja, rodne ideologije i političke korektnosti”.

Doduše, IK se uopće ne bavi pravom na pobačaj. Dapače, baš suprotno, članak 39. propisuje obavezu država da zabrane prisilni pobačaj i prisilnu sterizlizacije. U samom tekstu rezolucije za podršku kovenciji spominje se pravo žene da raspolaže svojim tijelom.

HDZ-ova Ivana Maletić ostala je suzdržana, a svoj je stav objasnila time “što podržava nultu stopu tolerancije nasilja prema ženama”. ”Mislim da je hrvatsko zakonodavstvo jako dobro, protiv sam da se IK gura kao rodna ideologija i da se, što se tiče abortusa, šalje poruka ženama da je riječ o njihovu tijelu, a ne o životu i smrti drugog bića. Takve konvencije ne bi trebale ulaziti u svjetonazorska pitanja i to nametati zemljama članicama.”

Zagreb, 080917.
Savska ulica.
U Kristalnoj dvorani hotela Westin odrzava se konferencija Voda najvredniji resurs buducnosti, koju je otvorio drzavni tajnik Mario Siljeg.
Na fotografiji: Ivana Maletic.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
CROPIX
 

U razgovoru za Globus Ivana Maletić objašnjava kako zdušno podržava zaštitu žena od nasilja, ali da bi Hrvatska trebala uložiti veto na tumačenje roda, kao i na to što se IK miješa u obrazovanje, a ne bi trebala.

Sporan joj je članak 14. koji se tiče obrazovanja, a u kojemu stoji da će države poduzeti “potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja”.

HDZ-ova europarlamentarka drži da taj članak otvara prostor da se “djecu u školama uči da je promjena spola normalna, da se curice potiče da se osjećaju kao muškarci i uvjerena je da to može zavesti određeni broj djece”.

Ivana Maletić, koja za Obiteljski zakon kaže da je toliko nazadan i retro da je dobro da su ga povukli, naglašava da bi žene od obiteljskog nasilja štitila maksimalno, i više od IK, jer, kako kaže, i sama ima tri djevojčice: ”Ne znam što bih napravila da ih itko takne, odgajam ih da budu sigurne, jake, kreativne, a ne da sjede u kući za štednjakom”, te zaključuje kako njezina suzdržanost nije uperena protiv transrodnih osoba. ”Njih treba s ljubavlju prihvatiti, ali protivim se tome da se njihovi problemi pretvaraju u univerzalne standarde – samo to i ništa više.”

Spomenuti Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona u izravnoj je suprotnosti s Istanbulskom konvencijom. Zakon se kuhao u kabinetu ministrice demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nade Murganić, ali nije preživio duže od 24 sata zbog nevjerojatne definicije obitelji koja je bračne parove bez djece izbrisala kao obitelj – za što je zaslužna ista jezgra koja se bori da Hrvatska što prije ode u srednji vijek. Tako se Obiteljskim zakonom htjela propisati obaveza medijacije, mirenja i savjetovanje za parove koji se rastaju s ciljem pomirenja. Baš to konvencija zabranjuje, a stručnjaci koji rade sa žrtvama smatraju značajnim pomakom prema zaštiti žrtve: tražiti od žene da se miri s nasilnikom znači neviđeni cinizam i dodatnu viktimizaciju.

Obiteljske vrijednosti

Istodobno, ministrica Murganić najavljuje da je svoje obavila što se tiče konvencije. Vlada je ovih dana prihvatila i Nacionalnu strategiju za borbu protiv nasilja u kojoj jasno piše da joj je cilj prihvaćanje IK. Ministrica Murganić obznanila je kako je zakon o ratifikaciji u završnoj fazi, i da još samo radna skupina treba procijeniti financijske učinke.

Doduše, zbog sastava radne skupine protestirale su civilne udruge zato što je Ministarstvo stručnjacima pridružilo i udruge koje promiču obiteljske vrijednosti pa im nije bilo jasno kako će to zakone za zaštitu žena od nasilja unaprijediti oni koji se izravno protive konvenciji. Javno su tražili objašnjenje po kojim kriterijima su odabrani Ivan Prskalo, član organizacije Ordo Iuris koja se ne bavi nasiljem, čiji CV pokazuje tek iskustvo pravnika u korporativnom sektoru. “Isto vrijedi i za Ivana Munjina iz udruge U ime obitelji, koja se takođe ne bavi nasiljem nad ženama niti pruža žrtvama pravnu ni psihološku pomoć.” Ministrica je tumačila kako se “htio osigurati pluralizam“, kao da je zaštita nasilja žena svjetonazorsko, a ne pravno i civilizacijsko pitanje.

Umjesto ideološke ezoterije, smisao postojanja Istanbulske konvencije lako je braniti statistikom. Svaka treća žena u Hrvatskoj, odnosno svaka četvrta u Europi, žrtva je nasilja u obitelji. U Hrvatskoj preko 15.000 godišnje žena doživi nasilje od njima bliskih osoba. U samo dvije godine, od 2013. do 2015., nasilje je poraslo za 184 posto. U posljednjih deset godina u Hrvatskoj je ubijeno više od 300 žena, u prvih osam mjeseci ove godine – osam. Policija dnevno intervenira 45 puta zbog obiteljskog nasilja. Istraživanja Agencije za ljudska prava iz Austrije pokazalo je da je gotovo svaka treća žena na razini Europe suočena s nekim oblikom nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a samo njih 14 posto prijavi policiji nasilje od strane partnera.

Statistika za 2016. godinu otkriva da je udio ubijenih žena od strane njima bliskih osoba strašno velik. Od 19 ubojstava i teških ubojstava među bliskim osobama prošle godine 15 njih su bile žene – čak 78 posto, što je najveći postotak u posljednjih sedam godina.

Rodne uloge i stereotipi

Nils Muižnieks, povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava, u svom pismu premijeru Plenkoviću u kojemu poziva Hrvatsku da što skorije ratificira Konvenciju, još jednom je objasnio što znači pojam roda u Konvenciji: “Termin spol odnosi se na biološke karakteristike koje ljude definiraju kao žene i muškarce dok rod porazumijeva društveno konstruirane uloge i atribute koje neko društvo smatra odgovarajućim za žene i muškarce.”

Muižnieks kaže kako je svjestan da kritičari žele spriječiti vlade u propitkivanju tradicionalnih rodnih uloga i stereotipa: “Takav pristup svodi žene na stereotipnu ulogu majki koje rađaju djecu i ostaju kod kuće kako bi ih podigle. Kritičari idu tako daleko da tvrde kako Konvencija ne bi trebala biti ratificirana jer će dovesti u opasnosti društva temeljena na tradicionalnoj obitelji. Takva opasnost ne postoji. Suprotno tome, sve mjere predviđene konvencijom jačaju obiteljske temelje i veze sprečavanjem i borbom protiv glavnog razloga razaranja obitelji, a to je nasilje!”

 

Što točno sadrži Istanbulska konvencija?

Dosad je 15 zemalja ratificiralo Istanbulsku konvenciju, među ostalim Poljska, Malta, Italija, Francuska, Švedska, Slovenija i Srbija. Hrvatska je jedina zemlja u regiji koja nije. U fokusu Konvencije je žrtva, a odgovornost dokazivanja nasilja prebacuje se na društvo - što znači da pomoć žrtvi, ali i sankcioniranje počinitelja ne smije ovisiti o spremnosti žrtve da podigne tužbu i svjedoči.

Konvencija donosi niz mjera iz svih područja života; od zdravstvene, psihološke, obrazovne, pravne do financijske pomoći, stambenog zbrinjavanja do zapošljavanja. Tu je i obaveza otvaranja skloništa za žrtve u cijeloj zemlji, telefonske linije za pomoć 24 sata dnevno, kriznih centara za žrtve silovanja…

Novina je poseban tretman žrtve na sudu - koja više ne mora biti fizički prisutna nego može svjedočiti videolinkom. Zabranjena je i medijacija i mirenje žrtava nasilja kako bi se izbjegla reprivatizacija obiteljskog nasilja, jer to potiče osjećaj srama, nemoći i ranjivosti, a počinitelju daje osjećaj moći i dominacije. Žrtva na sudu ima pravo imati uz sebe osobu koja će joj dati snage da uđe u sudnicu i preživi sudski proces: to mogu biti “obične“ prijateljice, ali i bilo tko drugi. Pritom, ta osoba od povjerenja mora biti oslobođena obaveze prijave počinitelja - jer u tom slučaju postaje svjedok.

Na sudu su zabranjena pitanja o osobnom životu; članak 54. kaže da će dokazi vezani uz seksualnu povijest i ponašanje žrtve biti dopušteni samo kad je to nužno - time se olakšava i “dozvoljava“ pravo i ženama koje su prisiljene baviti se prostitucijom ravnopravniji postupak dokazivanja da su bile silovane. Nema više pitanja o tome kako su bile odjevene. S tom obavezom u povijest bi otišle sudske presude u kojima se tvrdi da je žena maltene izazivala pa sud baš i ne može utvrditi kazneno djelo.

Posebno je važan članak 31. kojim se od države traži da osigura mjere kako ostvarivanje roditeljskog prava na viđanje djece ne bi ugrozilo prava i sigurnost žrtve ili djece - tako bi se izbjegli tragični slučajevi, o kojima izvještavaju novinari crne kronike, kad bivši suprug susrete s djecom u centrima za socijalnu skrb koristi za napad na ženu. Počinitelji se mogu sankcionirati i oduzimanjem roditeljskih prava ako se najbolji interes djeteta, što može uključivati sigurnost žrtve, ne može zajamčiti na drugi način. Novost je procjena opasnosti i upravljanja rizikom - sudovi i centri za socijalnu skrb, kad imaju saznanja da počinitelj izlazi iz zatvora, trebaju poduzeti mjere opreza. Ako se zna da osoba posjeduje ili ima pristup vatrenom oružju, može joj se izdati zabrana približavanja ili udaljiti ga iz stana.

Država treba stvarati klimu ravnopravnosti; poticati sve članove društva, osobito muškarce i dječake, da aktivno pridonesu sprečavanju svih oblika nasilja. Kultura, običaji, vjera, tradicija ili takozvana čast ne mogu se smatrati opravdanjem za bilo koje djelo nasilja.

 

Izdvajamo